Prvi Hrvat koji je neprekidno godinu dana proveo na obuci s američkim marincima vratio se kući. U Split.
Za "Slobodnu" je pristao ispričati priču koja je u svakom svom detalju ekskluzivna. Jer, marinci, vidjeli ste to i u filmovima, ne poznaju ništa manje od toga.
– Poseban je to rod vojske, u svakom pogledu, a ja sam se na licu mjesta uvjerio kako su i mnogi stereotipi koji se pripisuju marincima istiniti – kaže nam Robert Budimir Bekan.
Pred nama stoji svečano odjeven vojnik. Kao s postera. Odora i lice jednako su mu svježi. Pored nas prolaze turisti. Zastaju. Misle da snimamo reklamu. Da će se imati čime hvaliti kad dođu doma. Da su sretni.
A sretnik je Robert Budimir Bekan. Po činu bojnik, a po dužnosti zamjenik zapovjednika Inženjerijske bojne Gardijske mehanizirane brigade. Nekoć je to bila Četvrta, ona slavna, kojoj se Robert priključio 1996. godine, još kao tinejdžer, a danas je to postrojba koja u samo srce NATO-a šalje vojnike pred kojima i marinci stoje mirno.
Nema deranja
Smije se bojnik. To je prva razlika koju uočavamo u odnosu na marince iz američkih filmova. Ovaj naš se stalno smije. I ne viče.
– Ahahaha, nema tamo deranja uopće, sve je smireno, i mene je to iznenadilo – otkriva nam strogo čuvanu tajnu.
Marinci su izdvojena grana mornarice. Svijet za sebe. Iznimno su ponosni na svoj rod i smatraju se elitom. "Semper Fi." A ima ih malo u odnosu na ostale grane Oružanih snaga SAD-a, niti 180.000. Svi bi stali u Split.
– Oni su nešto kao vojni 112, rod vojske za posebne namjene. Oni uvijek idu prvi, kad negdje zagusti prvo njih šalju. Kod njih je kompetitivnost iznad svega, i kod vojnika i kod časnika, to je nevjerojatno, biti najbolji, biti prvi, samo to se priznaje – veli hrvatski bojnik.
Godinu dana je proveo u Quanticu u Virginiji, na sveučilištu "Marine Corps University". A za Quantico ste sigurno čuli. Tamo je, ako vas možda marinci ne zanimaju toliko, i FBI akademija, a bez Quantica ne bi bilo ni Horatija Canea ni svih onih CSI serija.
Cijelo mjesto praktično je vojna baza. S više od 20.000 "stanovnika". Koji ustaju u pet, a liježu u devet.
– Ahahaha, nije baš tako, dril je samo za mlade vojnike, a nama časnicima nastava je počinjala u devet sati i trajala do tri ili četiri poslijepodne – ističe Robert.
Ipak, bio je, kaže, kronično neispavan.
– Bili smo nakrcani zadaćama do te mjere da u radne dane praktično nismo ni imali slobodnoga vremena, po 80 stranica raznoraznih materijala smo dnevno morali obraditi i pripremiti za prezentacije, seminare, praktične vježbe, radionice i terenski rad – veli naš 44-godišnji sugovornik.
A učili su o svemu, o svjetskoj politici najviše, o međunarodnim odnosima, o državama koje se raspadaju, ali i o novima koje tek nastaju.
– Izobrazba je koncipirana na način da je stalno stavljan naglasak na kritičko razmišljanje, učili su nas kako što kvalitetnije analizirati činjenice radi formiranja prosudbe i donošenja ispravne odluke – pojašnjava Budimir Bekan.
Škola koju je pohađao treća je razina izobrazbe, takozvani "Command and Staff College", zapovjedno-stožerna škola kakvu i mi u Hrvatskoj imamo i na koju dolaze strani polaznici.
Vojna diplomacija
– Između ostalih predmeta, kao što su na primjer "Complex operational problem solving and design", časnici imaju priliku nadograditi svoja znanja iz područja vođenja i zapovijedanja, vojne povijesti, planiranja operacija...
Seminari i predavanja, koja su nam držali brojni uglednici, redom doktori znanosti, bili su svakodnevica, a sve u svrhu uspješnije vojne diplomacije, kako bismo na ozbiljnoj razini razumjeli političke ciljeve te bili sposobni operativno ih odraditi – navodi bojnik.
– Kada se nađete u međunarodnom okruženju, postaje vam još jasnije da da je vojska iznimno bitan instrument nacionalne moći, baš poput diplomacije i ekonomije.
Ukoliko imate respektabilnu i sposobnu vojnu komponentu, ostale zemlje vas doživljavaju ozbiljnije kada sjednete s njima za stol i razgovarate/pregovarate o bilo čemu – zaključuje Robert.
Kao jedan od samo 200 studenata u klasi, držao je brojna predavanja, posebice o operacijama Hrvatske vojske iz Domovinskog rata, ali i o američkim bitkama tijekom Vijetnamskog ili Korejskog rata, kao i o operacijama u Afganistanu i Iraku.
– Izdvojena tema, i to jako važna tema, bio je raspad Jugoslavije, sa svim uzrocima i posljedicama, pri čemu je jako zanimljivo bilo gledati ostale kolege kako je prezentiraju. Recimo, kolega iz Papue Nove Gvineje sada sve o tome zna, da ste ga samo vidjeli kako drži predavanje analizirajući glavne aktere i događaje toga doba – opet se smije Robert.
Već smo rekli kako je hrvatski vojnik u Quanticu rado viđen gost. Sve ono što je pod znakom HV-a odrađeno početkom devedesetih tamo je na iznimnoj cijeni. Ali i ne samo to.
– Naš sustav izobrazbe nimalo ne zaostaje za američkim, konkurentni smo u svakom pogledu, a posjedujemo i znanja koja su prenosiva i lako kod drugih primjenjiva, što je također naša komparativna prednost.
Činjenica je da danas hrvatski vojnik u međunarodnom okruženju ne zaostaje u nijednom pogledu u odnosu na oružane snage drugih zemalja, i ja sam takav osjećaj imao tijekom cijelog trajanja izobrazbe što je zaista predivno – ističe bojnik Budimir Bekan.
Vječno zahvalan
Pripadnik je gardijske postrojbe već više od 25 godina, stekao je neprocjenjiva iskustva, dva je puta bio i u Afganistanu, no iskustvo boravka među marincima ni sa čim se ne može mjeriti.
Život i rad u bazi američkog marinskog korpusa povlastica je na kojoj će vječno biti zahvalan svojim nadređenima koji su mu ukazali povjerenje da predstavlja svoju postrojbu, oružane snage i Republiku Hrvatsku u cjelini.
– Za školovanje u SAD-u predložen sam na osnovi valorizacije moje dosadašnje vojne karijere i fizičke spreme, pri čemu sam dvije godine bio pričuvni kandidat da bih lani, u srpnju, konačno otputovao preko Atlantika na svoje prvo doškolovanje izvan Hrvatske – ponosno će Robert.
I prije su pripadnici Oružanih snaga RH odlazili među marince i školovali se kroz takozvani "Distance learning program", no tada se veći dio izobrazbe provodio online, iz Hrvatske, dok bi boravak u SAD-u trajao nekoliko tjedana. Ovom prilikom prvi je put obuhvaćen full program u trajanju od godinu dana.
– Nešto malo sam znao o tome gdje idem, ali svejedno sam otputovao s milijun upitnika nad glavom. Među polaznicima, uz marince, pilote, podmorničare te djelatnike američkih državnih agencija kao što su FBI i DEA, bilo je i 27 stranaca, a svi mi stranci smo dobili jednog marinca kao "sponzora", koji nam je bio pri ruci za što lakše snalaženje – prepričava Robert.
"Sponzor" je, da pojasnimo, časnik marinskog korpusa koji je zadužen da strancima olakša administrativne obveze u bazi i općenito životne potrebe, poput, primjerice, kupnje i registracije vozila.
– Moj sponzor bio je zaista zanimljiv lik. Školski primjer marinca. Uvijek točan u sekundu, odgovoran, marljiv, lojalan, uvijek mora sve odraditi najbolje, najbrže, najpreciznije… sve mora biti naj naj. Prosječnost ga ne interesira u nijednoj životnoj sferi bez obzira na to radi li se o privatnoj ili poslovnoj domeni.
Neke stvari koje su njemu bile normalne, poput vaganja svaki dan, šišanja dva puta tjedno (u početku sam mislio da marincima kosa uopće ne raste) ili slanja mailova, poruka ili poziva tijekom noći u tri ili četiri sata ujutro, meni su u početku bile pomalo čudne, ali sam kasnije to prihvatio jer to je način na koji oni funkcioniraju.
Dodijeljena zadaća odrađuje se, naime, kad god se uhvati makar i djelić vremena – opisuje Robert.
Ogromna baza
Hrvatski bojnik bio je smješten u stanu od 50-ak kvadrata, a Ministarstvo obrane omogućilo mu je da u bazi na raspolaganju ima i automobil.
– To me je spasilo jer je baza ogromna, pa mi je tako najbliža trgovina bila udaljena šest, sedam kilometara. Pojedini kolege iz drugih zemalja nisu imali tu mogućnost korištenja vozila, što uvelike otežava život i rad, jer naprosto nemate vremena za gubljenje šetajući, na primjer, do knjižnice ili dućana – govori Robert.
Morao je iznova polagati i ispit za vozačku dozvolu jer ona hrvatska u Virginiji vrijedi samo šest mjeseci.
– Polaganje je bilo dječja igra. Stisni sirenu, upali žmigavac i parkiraj se. Mislio sam da se radi o nekoj šali, ali ne, otprilike tako izgleda praktični dio ispita, a polažete ga na parkingu! – još uvijek se ne može načuditi.
Vozio se kad god bi uhvatio vremena. Dakle, rijetko. No, to smo već objasnili. Sad je puno važnije reći da se Robert vozio kako bi – trčao.
– Ahahaha, tako je, obožavam trčati, višesatno trčanje je moja strast, što duže, to bolje. Sjeo bih u automobil, odvezao bih se u Philadelphiju, Baltimore, New York ili Washington, parkirao, i onda trčao po cijelome gradu – smije se, sam sebi.
– Baltimore? Zar tamo ne trče samo policajci za dilerima? – pitamo u nevjerici.
– Kad sam ovima u bazi pričao gdje sam bio, ostali su šokirani. Rekli su da sam lud, a ja ništa neobično, a kamoli neugodno, nisam ni čuo ni vidio, dapače – odgovara i, naravno, dosadni smo već, smije se.
Na povratku je dobio omotnicu, kuvertu. Koju, baš kao u filmu, nije smio otvoriti. Inače…
– Inače, ništa…
Omotnica za nadređene
Ništa od njegove diplome. Jer, to je omotnica za nadređene, za one koji su ga poslali među marince, u njoj su ocjene, a možda i njegova budućnost u vojsci.
– I, što su napisali?
– Nemam pojma.
A sad pošteno recite – da, čitatelji, na vas se misli – koliko bi vas izdržalo da kuvertu ne otvorite. Da barem malo u nju ne zavirite. Samo malčice.
Znate li uopće koliko traje let preko Atlantskog oceana? A kuverta vam je tu, čitavo vrijeme pred nosom. Kuverta u kojoj sve piše. Koliko bi vas sve to vrijeme smišljalo način kako je otvoriti i opet je neoštećenu zatvoriti.
E baš zato niste, baš kao ni ja, odabrani da je nosite.