Oni realan svijet sve više zamjenjuju virtualnim, a mobitel im je postao nešto kao treća ruka. Politika ih uopće ne zanima, dapače, 61 posto njih ne izlazi na izbore! Nisu društveno aktivni, nema ih puno među volonterima ni u građanskim udrugama. Prosvjedi protiv postojećeg stanja ne padaju im na pamet ni pod razno, a u knjižnice i kazališta ne zalaze.
Najviše vremena provode u kafićima i sve su više ovisni o fast foodu. Puno bolje korespondiraju sa svijetom od svojih roditelja, informatički su kudikamo pismeniji, ideološki "neobojeni", a istovremeno konzumenti kojima je šoping visoko na listi prioriteta. Oni su – selfie generacija.
Njihove životne navike i stremljenja proučavali su sociologinja prof. dr. sc.Anči Leburić, kao mentorica, i njezini studenti Krunoslav Malenica, Antea Renje, Larisa Hržić, Ana Papić i Kristina Perišić.
Rezultati istraživanja objavljeni su u knjizi "Selfie generacija: sociološki pogled kroz prednju kameru", u nakladi izdavačke kuće "Redak" iz Splita, koja je obavila sjajan posao. To je dvadeseta knjiga u biblioteci "Istraživačke studije".
Istraživanjem su bili obuhvaćeni mladi u dobi od 15. do 29. godine. Prema istraživačkom uzorku, još ih 7,7 posto odolijeva općoj "mobitelizaciji" društva, pa nemaju prijenosne telefone.
Autori istraživanja "Selfie generacija..." slažu se da se tu radi o najmlađima, novopečenim srednjoškolcima kojima roditelji još ne žele nabaviti mobitele. No, to nije zbog toga što ih nemaju čime kupiti. Devedeset posto ispitanih pripadnika selfie generacije dolazi iz obitelji koje u svojem vlasništvu imaju stan ili kuću i automobil.
Okrenuti sami sebi
– Po imovinskim kriterijima koji vladaju u srednjoeuropskim zemljama, u tom bi se smislu radilo o bogatašima, međutim, činjenica je da ovdje ljudi svoj materijalni položaj ne sagledavaju kroz vrijednost nekretnina i pokretnina, nego uglavnom u novcu, i to je fenomen koji mi istraživači poznajemo već duže vrijeme.
To nas, uostalom, razlikuje od protestantskih zemalja, gdje se živi i štedi na drugačiji način – kaže sociologinja Leburić, međutim, to što su potencijalni nasljednici obiteljske imovine "selfijanere" nije skroz razlijenilo, jer pola anketiranih radi, ali zato ih dvije trećine živi s roditeljima.
Bitno je, zapravo, da se selfie generacija ne selektira po društvenom cenzusu, po materijalnom statusu njihovih roditelja, i u tom su smislu također različiti od drugih generacija, koje su manje ovisne o svoj sili gadgeta koji su nam danas na raspolaganju, i koji su zbog svojih sve povoljnijih cijena dostupni i najsiromašnijima među nama.
– "Selfie generacija" je novi pojam u sociološkoj literaturi i ona se oblikovala u okvirima onog vrijednosnog sustava koji danas vlada, što pomalo i rastužuje, jer se radi o egoizmu i nekoj vrsti narcizma mladih prema van.
Oni "svoje ja" potvrđuju brojem klikova koje dobivaju unutar svoje grupe za selfije. Što su mlađi, objavljuju češće, no to, ipak, nije baš toliko izraženo – objašnjava Anči Leburić i podvlači da je najviše zabrinjava okrenutost "selfijanera" isključivo samima sebi.
– Nije više važna grupa, Eiffelov toranj, fotografija prijatelja za uspomenu, hvatanje trenutka... Ne radi se više o tome da treba zaustaviti vrijeme, nego potvrditi samoga sebe kroz reakcije drugih iz virtualnog svijeta. Fotografija nije bitna kao takva, nego je izražavanje emocija u prvom planu, to je kod selfieja najvažnije – veli naša sugovornica.
Jako je teško pronaći selfieje koji su tužni.
– Osamdeset posto "selfijanera" su nasmijani. To znači da oni žele u svijet poslati najbolju sliku o sebi, a ne pokazati svoje prave emocije u određenom trenutku – objašnjava suautor studije Krunoslav Malenica.
– Pitali smo ih u kojem se trenutku odluče napraviti selfie. Odgovorili su nam – kad se osjete lijepima – veli Malenica.
Selfie generacija jako drži do estetike. Fotografije se obrađuju, traže se zanimljivi kutovi snimanja, fotkaju se samo određeni dijelovi tijela, a ne cijela figura, i to u 97 posto slučajeva.
– S jedne strane, radi se o otuđenju i narcizmu tipičnom za selfie generaciju, a s druge, mladi su danas dio globalističkih procesa koji su im otvorili neslućene mogućnosti u odnosu na njihove prethodnike. Tehnologija ih je brzo i efikasno povezala sa svijetom, pa i mnogi od "selfijanera" na toj podlozi stvaraju velike karijere i stječu profit.
Oni u ovom online svijetu mogu sjediti bilo gdje, a obavljati posao preko mobitela na drugom kraju planeta. To je ono što im, unatoč tom prisutnom egoizmu, narcizmu i otuđenju, daje prednost u odnosu na starije generacije, kojima mobitel nije u tolikoj mjeri glavni životni i radni alat – objašnjava sociologinja Leburić.
Selfie je "rodio" i infuencere. Ta orijentiranost isključivo na samog sebe ne mora biti nužno loša, objašnjava dr. sc. Leburić.
Nije "lupanje" selfieja samo sredstvo za potvrđivanje i izgradnju identiteta, nego, što je još puno važnije od toga – alat za umrežavanje.
– A mreže su moćne! Ćelije se samo množe i množe, tako da i "selfijaneri" stvaraju jake virtualne zajednice, koje društvo može iskoristiti u razne pozitivne svrhe. Selfie nije trivijalan, on je multidimenzionalan i zato ga nismo istraživali samo anketom, nego različitim metodama – veli Leburić, a Malenica je nadopunjuje da su, osim ankete, kao istraživačke metode koristili i analizu sadržaja te intervju.
Čak 97,4 posto ispitanika ima pametne telefone. Svi imaju profile na Facebooku, i gotovo svi i na Instagramu. Žene se "selfaju" više od muškaraca. U pitanju je moda, ljepota, pokazivanje i dokazivanje u svojem mikrovirtualnom svijetu, gdje je svaki "selfijaner" ujedno zvijezda Big Brother tipa za one koji ga prate, lajkaju, komentiraju...
Instagram ispred Facebooka
Što mladima znači neprestano snimanje samih sebe u svim mogućim prilikama: kod kuće, na poslu, na ulici, u prirodi...?
– Samopotvrđivanje im je najveći emocionalni motivator – kaže dr. Leburić. Instagram im je draži od Facebooka jer na njemu dominira fotografija.
– U intervjuima su navodili da na Instagramu plasiraju intimnije objave koje nisu za Facebook, kao što je neka malo razgolićenija slika ili poljubac s dragom osobom, a to bi na Facebooku mogli vidjeti i oni za čije to oči nije bilo "namijenjeno". S druge strane, na Instagramu su u pitanju zatvorene grupe, "selfijaner" zna točno tko ga sve prati i kome se svojim objavama obraća – tumači sociolog Malenica.
Najveća je prednost "selfijanera" što preko svojih objava žive u svijetu bez barijera, cijeli im je planet tržište za njihove ideje, fotografije, bilo što... Nema te sile koja će ih zaustaviti da dođu do pratitelja, obožavatelja, klijenata..., bilo gdje i bilo kad.
– Jedino što me muči kod selfie generacije je to što je takvo ponašanje egoistično, i što se oni u principu teško izvlače iz tih čahura, pa su zato i slabo društveno aktivni. Oni nisu ti koji će se zalagati za bolje društvo, boriti se protiv nepravdi, da nam sutra svima zajedno bude bolje.
Njima su dovoljne njihove mikrovirtualne zajednice, imale one deset ili stotinu tisuća članova, to je njihovo društvo, to je njihov cijeli svijet, jer ispada da im je najvažnije biti prihvaćen u njihovoj grupi. Mi upravo svjedočimo novom tipu komunikacije koji je na djelu i koji može mijenjati štošta oko nas – zaključuje prof. dr. sc. Leburić.
Novi naraštaj splitskih sociologa
Empirijska studija o selfie generaciji publicirana je kao istraživačka studija ekipe mladih splitskih sociologa s prof. dr. sc. Anči Leburić na čelu i djelo je njezina dugogodišnjeg privatnog angažmana u izdavaštvu. Financiraju se iz donacija, te brigom profesorice-mentorice i vrijednoga izdavača (Redak d.o.o. iz Splita), koji na različitim natječajima uspijeva podržati njihove publicističke aktivnosti.
Zahvaljujući takvom privatnom angažmanu, naša sociologija i niz njezinih posebnih grana (sociologija mladih, sociologija medija, kulture, urbana sociologija, kao i brojne druge) obogaćene su s četrdesetak istraživačkih i publiciranih radova, uglavnom znanstvenih monografija.