"Onaj tko spasi jednog čovjeka spasio je cijeli svijet" stoji na medalji koju izraelska vlada dodjeljuje pravednicima među narodima koji su spašavali Židove od nacističkog progona u Drugom svjetskom ratu. Ne znamo je li 34-godišnji Domagoj Kapulica, ugostitelj iz Dortmunda, ikada čuo za tu izreku, je li možda gledao film "Schindlerova lista", u kojemu se ova istina prikazuje, ali on je 2. ožujka oko 15 sati u Dortmundu doslovce spasio – tri svijeta.
– Šetao sam to popodne sa suprugom Martinom i sinom Rokom pokraj umjetnog jezera Phoenix-See i zastao kupiti sinu pomfrit na kiosku, kad sam čuo da je nešto bubnulo u vodu. Okrenuo sam se i dva metra od obale vidio dječaka kako pluta i čije se tijelo gubi u mutnom jezeru. Odmah sam, onako u jakni, skočio jer je betonska ograda bila visoka oko metar i pol, te sam doplivao do dječaka. Povukao sam ga za jaknu prema sebi, a onda sam u vodi ispod nas vidio da se još netko utapa. S djetetom sam uspio nekako zaroniti i dohvatiti ženu koja se već nagutala vode. Nije bilo lako izranjati i zaranjati i paziti da već spašeno dijete opet ne potone, ali nekako sam uspio s njima doplivati do obale, gdje su dijete prihvatila dva mladića, a onda sam ja nakon toga i tu ženu izvukao na obalu – govori nam Domagoj, koji je jedini skočio od pedesetak ljudi koji su u to vrijeme šetali pokraj jezera.
Dijete je za tren upalo u jezero...
Onako mokar, došao je nakon toga do vozila Hitne pomoći i doznao da je spasio 30-godišnju Turkinju Sibel Tekin i njezina sina Abdullaha, koji nema niti dvije godine.
– Mali Abdullah je par mjeseci stariji od moga Roka i kakav bih ja bio čovjek da mirno gledam kako se jedan tek stvoreni život utapa i gasi. Poslije sam doznao da je Sibel Tekin u trećem mjesecu trudnoće i da sam u biti spasio tri života, što me je učinilo još sretnijim – kaže nam Domagoj, za čiji se pothvat ne bi ni čulo da Sibel Tekin nije nazvala dortmundski Radio 91,2 sa željom da upozna svojeg spasioca i da cijeloj njemačkoj javnosti kaže da ima još dobrih i nesebičnih ljudi.
– Ona i dječak bili su jedan dan u bolnici i nakon toga smo se našli pokraj tog jezera gdje se odvijala ova drama. Rekla mi je da joj je dijete za tren upalo u jezero i da je i ona krenula za njim iako ne zna plivati. I ona i dijete počeli su vrištati i, eto, već znate što se poslije dogodilo. Taj dan kad smo se fotografirali pokraj jezera trebao je doći i njezin muž da se upoznamo, i mali Abdullah, ali muža joj nisu puštali s posla, a sina nije dovela jer je tek izišao iz bolnice. Ali nema veze, nakon korone ćemo organizirati zajedničko druženje u restoranu "Eiserner Julius", koji već 37 godina u Dortmundu drži moj otac Jure, a tu radimo i moja supruga i ja – skromno je rekao Domagoj, koji ne samo da je spasio ženu i dijete, nego će, eto, organizirati i zajedničko druženje.
O Domagojevu pothvatu raspisali su se i svi njemački mediji, a mislimo da je zaslužio da se za njegovo dobro djelo čuje i u cijeloj Hrvatskoj, a ne samo u njegovoj Cisti Velikoj, odakle su mu otac i supruga, i u Stipanjićima kod Tomislavgrada, odakle mu je majka Mara.
Neka i drugi postupe kao ja
– Da je po meni, ja ne bih ovo davao u novine, ali kad ste već nazvali, nije red da vas odbijem, u nadi da će, kad pročitaju ovu priču, i drugi postupiti kao ja ako se zateknu u situaciji da pomognu bilo kojem čovjeku – skromno je kazao Kapulica, koji je rođen i odrastao je u Dortmundu, ali je itekako povezan s krajem svoje majke i oca, kojima je sigurno na ponos, kao i čitavoj hrvatskoj zajednici u Njemačkoj.
– Iskreno, nasmijali ste me kad ste mi na početku razgovora rekli da iz Njemačke uglavnom stižu priče o našim ljudima koje su vezane uz kriminal i neka krvoprolića, pa mi je drago da iziđe i jedna ovakva priča koja slavi život – rekao nam je Kapulica, koji će čitav život pamtiti tih 30-ak sekundi u kojima je spasio tri života.
– Što više prolazi vrijeme od događaja, čini mi se da je to spašavanje trajalo sve duže i duže, što znači da tek sada proživljavam svu dramu tog trenutka.