StoryEditorOCM
RegionalLJILJANA PRANJIĆ

Ispovijest Zagrepčanke s maramom na glavi: ‘Gdje je nestao čovjek u hrvatskoj medicini? Ja znam. U Splitu je!‘

Piše Vinko Paić/SD
16. svibnja 2020. - 16:15

Htjela je odlaziti na kemoterapije visoko uzdignute glave, s crvenim ružem na usnama i otkačenim maramama na glavi. A onda joj je koronavirus stavio masku na lice.

Uporno je jedno vrijeme nosila crveni ruž ispod maske. Bio je to njezin način borbe protiv ružnoće koja ju je okružila. Na oči je počela stavljati i vizir, pa je tako od žene koja je htjela biti lijepa za vrijeme kemoterapije polako došla do toga da više izgleda kao astronaut na Marsu.

Ljiljana Pranjić iz Zagreba ima 53 godine, dugo je radila kao tajnica u jednoj međunarodnoj organizaciji i baš u trenutku kad se u Hrvatskoj pojavio prvi slučaj korone ona je imala svoju prvu kemoterapiju. Peti joj je to ciklus jer se s rakom dojke bori dugih 20 godina.

– Tog prvog dana kada smo došli u bolnicu atmosfera je bila još prilično opuštena, a onda kao da je pala teška metalna zavjesa. Promjena se osjetila u zraku. Sve su mjere isti čas postrožene. Pa ipak, usred svega, ja sam se osjećala sigurno. Nastavak terapije ni u jednom trenutku nije došao u pitanje. Jedino što me je frustriralo oko odlazaka u bolnicu bio je nedostatak zaštitnih maski. Nakon što se Hrvatska liga za rak pohvalila da su dobili donaciju vizira i da ih dijele onkološkim pacijentima, a pokazalo se samo svojim članovima, podijelila sam frustraciju takvom diskriminirajućom praksom na Facebooku. Uslijedila je poplava ljubavi. Ljudi su odvajali od svojih privatnih zaliha par komada i slali poštom, ostavljali mi ih na kvaki na vratima, slali svoje sinove da mi ih predaju. Vjerujem u dobrotu u ljudima, ali redovito me iznenade načini na koje se najbolje u nama uvijek iznova pokaže! Maske i viziri stizali su iz svih krajeva Hrvatske. Nevjerojatna je snaga dobrote i ljubavi – radosno kaže Ljiljana.

Od 2015. liječila se na splitskoj Onkologiji jer joj u to vrijeme nova terapija za njezin podtip karcinoma dojke nije bila dostupna drugdje u Hrvatskoj.

Svi joj se dive na hrabrosti

Putovala je iz Zagreba u Split svaka tri tjedna i tako godišnje zbog liječenja prelazila nevjerojatnih 14 tisuća kilometara. Za nju se brinuo onkolog prof. dr. sc. Eduard Vrdoljak sa svojim timom.

– Ta je terapija bila registrirana u Europskoj uniji, moja je tvrtka bila spremna platiti, ali bolničke administracije u zagrebačkim bolnicama nisu je dopuštale. Bila sam očajna. Na sreću, splitska Onkologija izišla mi je u susret i pristala dati mi tu terapiju. Nakon dvije aplikacije kemoterapije i toga lijeka bolest se počela povlačiti, a nakon pola godine kompletno je nestala. Nastavili smo s biološkim terapijama još nekoliko godina. Nije mi žao ni jednog jedinog prijeđenog kilometra. Dodana vrijednost splitske Onkologije leži u njihovu izuzetno empatičnom pristupu svakome pacijentu. Svojim sam prijateljicama govorila kako mi se čini da bi mi neke od sestara, samo da ih pitam, dale i svoj bubreg. Toliko su tople. Napisala sam priču "Gdje je nestao čovjek u hrvatskoj medicini?" Ja znam. U Splitu je. Kad se liječite na splitskoj Onkologiji, osjećate se tako sigurno i zbrinuto. Vjerujem da su i to faktori koji pridonose izlječenju – ističe Ljiljana.

image
Privatni album

S nedavnim povratkom bolesti profesor Vrdoljak ju je zabrinuto pogledao i zaključio da će joj teško pasti stalna putovanja, pa je zamolio kolegicu dr. Martinu Bašić Koretić da terapiju dobiva u Zagrebu. Sada ima dva izvrsna onkologa koji se brinu za nju pa zna kazati da je najsretnija žena u Hrvatskoj. Svi joj se dive na hrabrosti, a čak joj ni gubitak kose nije teško pao. Spremno bez nje pozira na društvenim mrežama.

– Napisala sam kako mi je svaka žena bez kose jednako lijepa. Kad se fotografira bez kose, šalje snažnu poruku zbog moćne kombinacije ranjivosti i hrabrosti. Uz par stotina oduševljenih komentara, našao se i jedan neevoluirani pojedinac koji je komentirao kako su sve ćelave žene ružne. Zahvalila sam mu. Upravo zbog takvih pojedinaca važno je da što više nas pokaže koliko smo lijepe i bez kose. I u običnom životu i onome virtualnome jako pazim čime se okružujem i ne trujem si prostor pojedincima koje ne cijenim. Ipak, nikada neću reći da je kosa nevažna. Eto, i vi ste pitali upravo za kosu. Ako je nekoj ženi važna i pati zbog njezina gubitka, ona ima pravo žalovati. Dobila sam na poklon prelijepu blond periku od prave kose i u njoj izgledam fatalno. Ali zbog koronavirusa perika stoji na stalku. Prije nego što su se zatvorili dućani uspjela sam nabaviti nekoliko veselih marama, koje sada vezujem na zabavne načine. Pristupila sam ovome liječenju odlučna i spremna da se obračunam s metastazama, ali istovremeno s duhom "idem se zafrkavati" – odlučna je.

Očistila sam iz života ono nevažno

Čvrsto vjeruje u to da nam svako teško životno iskustvo i izazov koji smo svladali pomažu da više zavolimo život i shvatimo bit našeg postojanja.

– Meni je logično da sam nakon 20 godina borbe s karcinomom vedra. Očistila sam iz života ono nevažno. Nekad se uspoređujem s glavicom luka. Sa svakim rakom skinuli smo po jedan vanjski suhi nepotrebni sloj. I polako došli do srži, do esencije. Ono što vi nazivate hrabrošću samo je moja odlučnost da se borim za život, koji toliko volim. Mlađe verzije mene, s 33 i s 40 godina, prilično su tragično doživljavale gubitak tradicionalnih atributa ženstvenosti. U prethodnim liječenjima, naime, nisam izgubila samo kosu. Odrezali smo mi i dojku, pa smo je rekonstruirali, pa smo je ponovno morali odrezati zbog povrata bolesti. Ali ja sada imam 53 godine. Zrela sam žena i drugačije gledam i svijet i sebe, drugačije poimam ženstvenost.

image
Privatni album

Zbog toga što spada u rizičnu skupinu, Ljiljana se prije svih prestala rukovati, ljubiti, grliti – davno prije nego što je to postala društvena norma. Sve što je slijedilo samo se uklopilo u njezinu osobnu priču – odjednom je njezina stvarnost postala stvarnost cijeloga društva! Čitava joj se zemlja, ma sav svijet... pridružio u izolaciji. Živi sama, ali kaže – nije usamljena jer je stalno s nekim u kontaktu, čita knjige, gleda filmove, serije, predstave, kuha ručak, pleše s ostalim ženama oboljelima od raka preko aplikacije Zoom...

– Jedna moja fantastična grupica je iz Splita i Omiša i jedva čekam da ih ponovno zagrlim kad prođe kriza. Sve smo jednako pune pozitive i hrabre. Naša su druženja toliko – zdrava! Nema opterećivanja nevažnim stvarima, međusobno se volimo i podržavamo. I uvijek se toliko smijemo. Prijatelji mi dostavljaju namirnice i hranu. Uistinu mi ništa ne fali. Samo ptičjeg mlika. Kvaka mojih ulaznih vrata i moj kućni prag svjedoče tolikim velikim i malim činovima ljubavi. Ja sam zadnji optimist na svijetu i vjerujem u dobrotu u ljudima. Pa ipak, kako vrijeme odmiče, više ni ja ne vjerujem da ćemo izići iz krize kao bolja civilizacija. Ali vjerujem da će mnogi iskoristiti ovo vrijeme da preslože svoje životne prioritete. Svi ti pojedinci koji će postati bolji ljudi, meni je i to dobra vijest, zar ne? – zaključuje neustrašiva lavica Ljiljana.

24. studeni 2024 07:24