StoryEditor
RegionalPILOT PROJEKT

Kako dobiti ulični rat protiv nekadašnjih simbola Mediterana, ustvari letećih pantagana koje se goste škovacama, štakorima i prenose bolesti

Piše Tanja Šimundić Bendić
7. kolovoza 2020. - 23:07
Vojko Bašić/HANZA MEDIA

Bogu hvala prestali su kričati. Ima već možda dva do dva i pol tjedna da je prestalo galeblje arlaukanje koje je u Splitu započelo početkom travnja i potrajalo do sredine srpnja. Dan za danom kao urica ponavljalo se oko tri, četiri sata ujutro.
Jedan bi poveo, a onda bi se svi pridružili i divljim, neartikuliranim kricima budili sve živo iza škura. Potom bi utihnuli, da bi se opet oko sedam do osam i pol sati navečer opet razlaukali kao da im netko dere perje naživo. Nisu to više oni romantični galebovi klaukavci iz Runjićevih i Oliverovih pjesama. Ove more ne zanima, najradije bi ga kvragu poslali. Što će im kada se ionako goste u kontejnerima, hrane se na gradskim smetlištima i seoskim odlagalištima otpada.

Gegaju se po ulicama kao polupitome mačke, pa ginu ispod kotača automobila. Satrali su populacije gradskih vrabaca pokućaraca. U biti, jeste li uopće primijetili da je vrapčića sve manje i manje? Golubovi su im poslastica, debeli štakori uživancija. Love ih kao da su orlovi, a ne galebovi. Toliko su inteligentni da će iz ruku neopreznog djeteta, starca ili pijanog čovika oteti hranu. S tim ciljem i vrebaju oko fast-foodova i dućana. I s tom su ekspanzijom u rastu i migracijom u gradove, te gradnjom gnijezda na terasama kuća i hotela, još prije deset godina dodijali Istrijanima. Pa su im ovi uzvratili pilot-projektom, na način da su im "krali" jaja i u gnijezda stavljali plastična. I nakon više sezona bezuspješnog podizanja nečega što se ne leže, galebovi su shvatili kako im tu kruha nema, pa su odlepršali na neku drugu lokaciju.

Pilot-projekt je započeo 2010. godine na području Poreštine, s ciljem kontrole i suzbijanja prekomjerne populacije galeba klaukavca i procjene rizika za zdravlje ljudi. Iza njega je stajao evidentni problem, njihov ogromni broj, te gnijezda koja su umjesto na stijenama, liticama i hridima otočića svijali na krovovima kuća, vila za odmor i hotela. Patio im je i turizam, jer su novi stanari ostavljali svugdje oko sebe izmetine. Postali su opasnost i za ljude, jer im izmet sadrži superbakterije, a perje parazite! Time su i opravdali zapravo već dugo im uvriježeni naziv leteći štakori.
 

image
Ante Čizmić/HANZA MEDIA

Dakle, s umjetnim jajima inicijatori projekta su krenuli u višegodišnju bitku s ciljem suprotstavljanja crnom scenariju. A on glasi kako će im se broj na globalnoj razini u sljedećih pet do deset godina povećati za četiri puta! Nakon sedam godina provođenja projekta, broj im je u Poreču smanjen za 1150 jedinki.

U istom gradu broj gnijezda na krovovima turističkih objekata pao je za 60 do 70 posto, a na krovovima kuća i industrijskih objekata za 40 posto. I to je za stanovnike dobra vijest. Loša je da su ti galebovi iz Poreštine otišli kako bi pronašli novu adresu. U Zadru, Šibeniku, Splitu…

– Galebovi su lukavi, vrlo inteligentni, zaštićeni zakonom, praktično bez prirodnog neprijatelja, sposobni prilagođavanju. Nevjerojatni su oportunisti. Ideja oko lažnih jaja jest dobra i pokazuje rezultat nakon nekoliko godina. Odnosno nakon nekoliko neuspješnih sezona podizanja mladih. Ipak ja bih takav recept tjeranja galebova nazvao – brigo moja prijeđi na drugoga. Jer oni nisu nestali, samo su se premjestili na drugu lokaciju. A što da vam kažem, žive na Blidinjskom jezeru. Ima ih u Mostaru. Puna ih je cijela Bosna. Od prije desetak godina na našoj obali Jadrana, broj klaukavaca i inače veliki, praktično se udvostručio. Jaki su, snažni, ujutro znaju s Kvarnera potegnuti do zagrebačkog Jakuševca, dobro se nahraniti i onda se s popodnevom vratiti kući. U razdoblju od četvrtog do sedmog mjeseca ta će kretanja pratiti divljim kricima. Zašto? Zato što tada odgajaju mlade. Shvaćate poantu – veli nam Robert Crnković iz Trogira, zaljubljenik u ptice koji se više od četiri desetljeća bavi ornitologijom, s posebnom specijalnošću, biologijom gniježđenja.

U travnju ženka snese jaja i dok ih grije, mužjak ide u lov na hranu. Nekim svojim biološkim satom bude se oko tri, četiri ujutro. I to "urbi et orbi" objavljuju drekom. Identičnim glasanjem objavljuju i da su stigli, a pridruže im se i ženke koje griju jaja. Ptići se izlegu i ostaju u gnijezdu pod brigom jednog od roditelja dok drugi ide u lov. Mužjak i ženka se tada izmjenjuju oko "baby sittinga". Kada još malo više odrastu roditelji zajedno idu u potragu za hranom, a mali ostanu sami u gnijezdu. Kada se roditelji vrate kriče svi, od gladi, od sreće, komunikacije, označavanja teritorija, pokazivanja snage.
I to je ono što čujemo navečer. Kada mladi odu, deranje prestaje. Ali vratit će se opet, s novom sezonom parenja. Ono što znanost još uvijek intrigira jest pitanje načina i razine njihove komunikacije. No i laiku je lako shvatiti kako u dreci postoji određeni logički kod. To je neka vrsta njihova međusobnog razgovaranja.

– Galeb klaukavac se prirodno gnijezdi na tlu nenaseljenih otoka, otočića i hridi, ali kako se s vremenom populacija brojčano pojačala bio je prisiljen migrirati u nova područja. On je i hedonist i oportunist. I zašto bi se mučio oko lova na moru, kada u gradu ima izobilja hrane. Na svakom koraku. Mi, mi ljudi smo ih dočekali raširenih ruku. Dali smo im smještaj na terasama kuća. Samoposlugu u smeću, u otvorenim kontejnerima. Ponudili smetlišta. Bacamo enormne količine hrane koja galebovima predstavlja najlakši način prehrane. To su snažne, jake ptice, s velikom mogućnošću kretanja. I neće im broj smanjiti lažna jaja. To je kao da na upalu pluća dajete aspirin. Njih će iz jednog kraja u drugi otjerati samo nemogućnost prehrane – veli Crnković.
I što se onda imamo buniti. Što se sada mi tu drečimo, klikćemo, pinimo se, ljutimo na njih? Zadnji smo koji bi tako nešto trebali raditi. Jer smo upravo mi s promjenama prirode i neredom koji smo zbog naše koristi u njoj stvorili, napravili novu ravnotežu. U kojem se neka bića samo lako uklope. Narod bi rekao – sami pali, sami se ubili. A kako smo ga doveli, tako ga možemo i maknuti. Za početak bi mogli počistiti ispred svojih kuća.

image
Robert Crnković, amater ornitolog
Vojko Bašić/HANZA MEDIA


– Na hrvatskoj strani Jadrana obitavaju tri vrste galebova. Riječni galeb je zimovalica, a druge dvije vrste su gnjezdarice. Pored klaukavca na našoj strani Jadrana gnijezdi se i takozvani sredozemni galeb. Zanimljivost ove vrste je da još uvijek živi na način kako je vjerojatno, nekada davno, prije nego smo mi ljudi svojim nerazumnim i nesmotrenim ponašanjem dopustili eksploziju populacije oportunih galebova klaukavaca, živjela čitava galeblja populacija, hraneći se uglavnom ribom. Sredozemnih galebova u usporedbi s klaukavcem u Hrvatskoj ima zanemarivo malo, 40 do 60 parova. Uglavnom obitavaju i gnijezde se na području Lastova, dok zimu provode na jugu Mediterana i uz sjeverozapadnu obalu Afrike. Jedan dio lastovskih klaukavaca redovito se hrani i na splitskom Karepovcu i na deponijama talijanske obale. Oni nekadašnji stari galebovi su se hranili ribom, malim sisavcima, jajima ptica… Ova nova generacija voli otvoreno samoposluživanje. Broj će im samo sve više rasti jer su u ljudima našli savršene i hranitelje i njegovatelje – veli Robert, jedan od ponajboljih hrvatskih poznavatelja ptičjeg svijeta.

Zarazni izmet

Porečki projekt kontrole i suzbijanja populacije galeba klaukavca, te procjene rizika prekomjerne populacije za zdravlje ljudi, iniciran je u drugoj polovici 2010. godine uz suradnju stručnjaka različitih profila, građana i gradskih vijećnika. Glavni mu je cilj bio uspostava sustava praćenja, kontrole i smanjenja populacije klaukavca na teritorijalnom području od Limskog kanala do rijeke Mirne, te vraćanje galeba iz urbanog područja na njegovo primarno stanište, otočiće i hridi. Projekt je imao i specifične ciljeve: određivanje potencijalnog zdravstvenog rizika njihove prekomjerne populacije za stanovnike, povremene posjetitelje Istre, te za kupače. Kao medij potencijalne zaraze su označili vodu. Sljedeći je zadatak bio uspostava monitoringa populacije galebova, te razrada optimalnih mjera i aktivnosti s ciljem smanjivanja brojnosti.
Ono što ih je ponajviše navelo na realizaciju projekta je činjenica da su se galebovi toliko proširili da su ljudima zauzimali pozicije na bazenima, ostavljali ogromne količine izmeta, u restoranima i na terasama slijetali na stolove i ljudima uzimali hranu s tanjura. Uznemirava i činjenica da njihov izmet sadrži veliki broj koliformnih i patogenih bakterija, te da su potencijalni rezervoari za čovjeka opasnih bolesti, adenovirusnih infekcija, H5N1, kampilobakterioza.
Jedan od načina "tjeranja" proveo se preko lažnih jaja, patentiranih proizvoda iza kojih stoje samo dva proizvođača. Samim tim na tržištu vlada njihova oskudica, što otežava postupak.

Čuvajte se, ljudi!

Galebovi su zakonom zaštićene životinje, praktično bez prirodnog neprijatelja, vrlo nasrtljivi, ali tijekom dizanja mladih i iznimno agresivni i čak spremni ozlijediti čovjeka, ako se približi gnijezdu. Istarski su stručnjaci u svom elaboratu naveli kako u Poreču i na području Istre, tijekom gniježđenja na pustim otočićima formiraju velike kolonije koje mogu sadržavati čak do osam tisuća parova. Legu tri do četiri jaja različitih nijansi boja, zelenkaste, smeđe ili sive. Ptići izlaze za mjesec dana, opernate za najviše mjesec i pol. I nakon polijetanja kreću u traženje staništa za život.

Život na sjeveru

Postupkom prstenovanja znanstvenici dobivaju čitav niz zanimljivih informacija iz ptičjeg svijeta. Što se tiče galebova pokazalo se kako na krilima vjetra znaju odlepršati čak i na sjever Europe. I tamo borave, žive, jedu, lete, klikću dok ne uđu u spolnu zrelost. Dočim ponarastu evo ih opet doma, na našoj obali. Kao po narodskoj poslanici, da curu uvijek biraš iz svog vrtla. Očitani podaci su ukazali da su naši obalni galebovi letjeli i po Njemačkoj, Poljskoj, Švedskoj, i još dalje i zapadnije na području Europe.

Izdvojeno

21. rujan 2020 17:14