Luksuzna vozila, ali i jahte krasi zaboravljeni materijal koji smo donedavno bacali, a sada iz Zagore stiže sirovina za tvornice u Njemačkoj i Turskoj

Obitelj Budiša iz Cere u općini Unešić prije tridesetak godina pokrenula je projekt otkupa, sortiranja, konzerviranja i prodaje soljene kože na inozemnom tržištu i jedni su od rijetkih poduzetnika u Hrvatskoj koji se bave tim poslom.

Godišnji plasman i do 700 tona sirove kože domaćih životinja na tržišta Njemačke, Italije, BiH i Turske dovoljan je pokazatelj da djelatnost za koju se mislilo da je raspadom nekadašnjih specijaliziranih poduzeća nakon Domovinskog rata dotaknula dno zbog neisplativosti, preoštrih standarda za otvaranje otkupnih stanica i otežanog plasmana robe, ustala je iz pepela.

– Rekao bih da nikada i nije ugašena, barem što se tiče moje obitelji – tvrdi 39-godišnji Petar Budiša, poslovođa i suvlasnik tvrtke za otkup sirove kože, te dodaje:

– Kada su svi počeli zatvarati, moji su krenuli u kontru i nastavili su gdje su drugi stali. S kožom su se moji roditelji bavili i prije Domovinskog rata u Drnišu, gdje su imali malenu radnju u kojoj su se šivale i prodavale kožne jakne. Međutim, u ratu smo sve izgubili, sve je bilo srušeno i popaljeno.

Uz sve nevolje, nije nas izdao poduzetnički duh, pa smo u rodnom selu, na dvije tisuće četvornih metara, udarili temelje nove otkupne stanice, a u posao smo do danas uložili nekoliko milijuna kuna. Unatoč pričama o očitoj neisplativosti, nemogućnosti organiziranja posla i nepostojanju tržišta, danas u pogonu zapošljavamo pet djelatnika s tendencijom rasta.

Nažalost, teško je pronaći adekvatnu radnu snagu jer je ovo specifičan posao i fizički je vrlo naporan. S druge strane, ako voliš ono što radiš i za to si pristojno plaćen, ni jedan posao nije težak.

Osim povećanja broja radnika, u planu nam je proširiti proizvodne kapacitete. Prošle godine, u vrijeme najveće korona-krize, u skladištima nam je ostalo "zarobljeno" gotovo 500 tona sirovine, što nam je bio ogroman uteg.

Prema riječima našeg sugovornika, njihova tvrtka trenutno otkupljuje i godišnje plasira između 600 i 700 tona obrađene sirove teleće, goveđe i janjeće kože. Na cijeni je i koža bikova, koja se upotrebljava u avio i auto industriji, a dijelom i za opremanje jahti.

– Ta vrsta robe ide uglavnom u Njemačku i Italiju, dok teleća i janjeća koža ide u Tursku za potrebe odjevne industrije – nabraja kožar iz Cere krajnja odredišta "robe" koja se prikuplja i skladišti podno brda Svilana.

Proces soljenja, skladištenja i na koncu pakiranja proizvoda iziskuje dosta truda i znanja. Otkupna stanica u Ceri zadovoljava sve potrebne standarde, što, prema riječima njezina suvlasnika, donekle olakšava proizvodni proces.

Da bi se iz životinjske kože ispustila voda i sukrvica, svaki komad mora proći tri faze soljenja. Zatim tako konzerviran ide u hladnu komoru, gdje se skladišti, a zatim se pakira i transportira.

– Prije toga svakog jutra, praktički zorom, palimo automobile i obilazimo registrirane klaonice. Tu od mesara otkupljujemo kožu, klasiramo je i obradimo.

Vodimo brigu o njezinoj kvaliteti jer se znaju dogoditi mehanička oštećenja prilikom odstranjivanja kože sa životinje, što za nas nikako nije dobro. Naša je misija bazirati se isključivo na domaće klaonice isticanjem hrvatskog podrijetla kože izuzetne kvalitete, što se dokazuje sljedivošću kože od linije klanja do našeg sabirališta – naglašava Budiša.

Jedan od petorice djelatnika je i Ilija Čurepić, drniški zet koji svoj kruh zarađuje u Ceri. Na početku je bilo malo neugodno prihvatiti se tog posla zbog mirisa, ali Ilija ne bježi od napornog rada. Zatekli smo ga u fazi soljenja.

– Kao svaki početak, bilo je malo teško. Međutim, brzo se navikneš na zlo i dobro. Istina, fizički je naporno, ali opet se navikneš – ne da se smesti Čurepić, ne podižući glavu s janjećih koža, jer svaku treba posuti s najmanje dva kilograma soli i tako konzervirane ih skladištiti jednu na drugu. I tako triput.

Da sve ne bude idealno, pobrinuli su se trgovački lobiji koji, osim kože, u Hrvatsku uvoze i vunu, ali i sav drugi "pozitivan" životinjski otpad, dok istovremeno domaći kožari svoje mjesto pod suncem traže u zapadnoeuropskim zemljama jer nemaju mogućnost plasmana proizvoda na domaćem tržištu.

Bilo kako bilo, iz ove se kože ne može. Unatoč niskim otkupnim cijenama i troškovima transporta, u Ceri se ne namjeravaju pokolebati. Potražnje i obećanja imaju dostatno, samo da ne bude kao u "Otkupu sirove kože", djelu bosanskog pisca Abdulaha Sidrana, u kojem mladost opisuje kao doba u kojem život čovjeku daje obećanje koje ne namjerava ispuniti.