Najveći jadranski turistički porat usred sezone je pun brodova, a samo ove godine je 20 novogradnji trebalo na prvu plovidbu

Bome je i mačku Rockyju tanje ove sezone: eno ga, leži na pločicama u kafiću i ladi se, Veli Jože ga maka ne bi.

Ne trza ni na cipliće od porta, dok skaču na okrajke lubenice u muteži među konopima uz vezove staroga dila najpoznatije jadranske luke turističkih brodova. Pripeklo je, curi niz vrat, a tek nas čeka muka slomit Kriljane da progovore. Ne viruju, misle da ćemo in se rugat, da će svak reć, vragu ji daj, puni su ka brod!

Koliko vidimo, pun in je samo porat i nije ga lipo vidit takvoga prvi osmoga. To nas je i dovelo.

- Drugi put ne dolazi ne staviš li da ni Braco Ercegović nema posla, a uvik nan je pomaga vezivat brode. On ti prvi ujutro kupuje štampu i prvi će vidit jesi li njega izostavija i nas privarija!

- Ne smiš zaboravit da pati i kalafat Tonči Ercegović, Galama ga zovu! Samo ti bilježi, bit će njima drago...

- Ljudi, ispast će da nan je gore nego crkvenin mišima!

- Neće! Malo je čupavo, ali ćemo isplivat!

Tako su nas dočekali, a ovi pusti uskličnici su zato što svi viču, znate i sami kako je u nas.

- To su skupi brodovi, ka hoteli s pet zvjezdica, napravljeni baš za bogatije goste, to je posebna niša, ka i svugdi, svaka zvjezdica ima svoga gosta. Nas je gonilo tržište iz prekomorskih zemalja, odakle se dolazi avionima. Po kvaliteti, možeš primit Clintona, a brod stoji vezan, nezapamćeno - govori Andrija Marasović, predsjednik Udruge porat Krilo i Bajnice.
Kaže da Kriljani raspolažu s devedeset posto flote jadranskih minikruzera. On je vlasnik "Cristala", prije dvi godine priuzeja ga je u Brodosplitu.

Zajedno s njin, obilazimo "Aureliju", prinovu Zorana Jerana: nova novcata, još nije prvo putovanja napravila, u njoj mramor, koža, klime, devetnajst kabina za trideset šest putnika, plus deset kabina za desetak članova posade.

- Oko iljadu i po eura je tjedan po osobi, a i to može varirat. Ljudi vide samo prihod, ali imamo mi i troška, svaki tjedan petnajst iljada eura, mimo kredita za brod. U Krilu je sad vezano dvadeset ovogodišnjih novogradnji koje su tribale počet radit ovo lito i svaka vridi po dva i po, tri miljuna eura. To ti je od pedeset do šezdeset miljuna, zimus uloženih, i sad sve stoje zagropane u portu usrid lita - zbraja Jeran.

A u gradnji je još jedanajst brodova za dogodine i posli toga nema ništa, nijedne narudžbe ni u najavi za dvi i dvadeset drugu.

- Gledaj ti šta je ovo, svaka kvaka, svaki kabel mora imat atest kad ti dođe Registar, to je skupo za poludit, nije isto žica za kuću i žica za brod, cijevi, uređaji, motori, sve živo...

Još tamo dvadeset četvrtoga travnja triba je ukrcat prve goste I bit pun do petnajstoga listopada, a onda - bum, sve stornirano.

- Hm, kakvi je osjećaj... ka da ti žena pobigne priko noći, eto takav - ispalija je Jeran.

Ima je čovik dva broda, jednoga je proda i doda kredit da bi se kupija novi. I ako ne radi, eto ti sto problema. Agencije, prije svega Katarina line, ID Riva i Sail Croatia pokušavaju pronać goste, ali daleko je Australija, još je i zatvorila granicu, daleko je Amerika, oni smiju doć, ali nemaju čime, Kanada, Južna Afrika, sve su to gosti kriljanskih luksuznijih brodova, koji in sad mogu samo mavat izdaleka.

- Nešto sitno vozimo, ali i to je ritko na plitko, plus šta zbog mjera ne možeš krcat pun kapacitet, sve da se gosti i guraju koji će prije - kaže Jeran.

Sin mu Luka, zapovjednik "Meridijana", i rođak Mirko Omrčen, timunjer, pituraju lagano, pripremaju brode ako išta uleti:

- Nažalost, imamo vrimena u špici sezone, neviđeno...

Govori Jeran stariji da su Kriljanima velika snaga baš ti mladi momci, novi naraštaj:

- To nan je glavni pogon, oni su to privatili i guraju, šta bi bez njih...

- A di su miljuni sastanaka po Zagrebu, ne vidi se to ovako, ali virujte da je to jako bitno, tu su propisi, konvencije, zakonici, uvik nešto objašnjavaj, kumi, moli, tumači - kaže Andrija.

Država je neku pinkicu pomogla s one četri iljade kuna, ali se sitite ulaganja, pa je to sve ka muva na medvida. Banke daju moratorij na godinu dana, ali kamate na to teku.

Jidni su brodari na jadranske porte, da nemaju nimalo sluha za situaciju i da drže cijene ka da je normalna godina.

- Vidi, ovako, sto pedeset kriljanskih brodova, puta trideset gostiju, naprimjer, to ti je odma puno misto svita, a svaki će vanka potrošit sto, sto pedeset eura. Mlađi po klubovima, stariji po restoranima. Za svako jadransko misto to puno znači - kontaju naši domaćini.

Onda će dodat da svaki od sto pedeset brodova daje plaću za baren po osan ljudi, pa sve skupa ispada iljadu i dvista bušti.

Svak je računa da će liti požet, a zimi zobat.

Tomislav Ercegović, Nikoličin, govori da je cili život u brodima, ka i familja mu. Prvo salbun, onda izleti, pa krstarenja. Trojica su braće, a dva broda:

- Nas dva mlađa imamo "Le Cordeu", trideset osan metara, dvi i trinajste napravljena u Vranjicu. Tek petoga rujna tribali bi prvi gosti. I to – možda! Računamo na šest tjedana, to bi nan bilo za priživit zimu, da se refamo nekako. Početkon i krajen lita vozimo Francuze, u špici Španjolce. To govorin, generalno. Mi vozimo, agencije traže goste. Najstariji brat ima "Zeusa", pedeset metara, lani napravljen. I on računa na šest tjedana za belgijsku agenciju...

- Malo...

- Da nema obitelji, ne bi se dalo, ona ti je oslonac i poticaj, mi dvadeset plaća podilimo. A vidi ovo: prolitos je bilo problema s bilin osobljen, puno je brodova, puno apartmana, kuća, svega... I falilo je kadra u turizmu, mladi biže vanka, pa smo tražili po susidstvu, Bosna, Srbija, Crna Gora. Onda je uletila korona, stranci ne mogu vamo, a naši počeli zvat, nemaju ni oni više di. Uzeli smo naše, ali vidi kako je, nema posla - govori Nikoličin.

- U ratu nije bilo ovako! Iša si na sjever, u Istru i radija, sad ne moš ništa - dodaje jedan.

- Žedan si ka pas, a navodnjavanje kap po kap - akužaje Andrija.

I šta je još ubra:

- Prvi put da neman onu rigu na rukama – doli crno od sunca, gori bilo od majice! Prije smo parili manovali, a vidi sad – sve u jednome tonu. Od devedeset i sedme, šesnajst mi je godina bilo, ovo je prvo lito da se kupan, da vidin kako misto izgleda liti.

Pokojni otac je uvik govorija, lakše je tri kuće napravit nego brod...

- Eto, pogledaj nan kuće, nije to neka raskoš, sve ulažemo u brode, bolje rečeno, u posal - domeće Jeran.

A ovako govori Josip Ivanišević, na kolinu mu je tetovirano Giuseppe, ali se vidi da je bilo davno, debeli je rukopis. Ko zna di su bili popili:

- Ja san buker, tražin goste za izlete na Brač. Postira i Lovrečinu, lipu pješčanu plažu. Ovako ću ti reć: pati nan kompletno misto, kafići, dućani, brodovi, sezonci, svi... Pet sinova iman, četri su u turizmu, samo jedan radi, Gabrijel, ka mornar. Plus ja. I još nešto, znan da je delikatno, ali stavi ovo: radin sa iljadu, dvi ljudi svaki dan, grlin se, ljubin i rukujen, a tu koronu još nisan trefija...

- Tako je govorija i oni brazilski predsjednik Bolsonaro, pa je uvatija dva, tri puta, eno mu je i žena peškala, morali smo mrvu papra bacit...

- Ali se izličija! Nema veze sad, znaš li onu pismu, život je naš, daj šta daš, tako ti je ove godine: avioni nisu poletili, brodi nisu isplovili...

Kažu Kriljani pod tamarison da će se pravi efekt svega ovoga jada ćutit tek krajen ove i početkon iduće godine, tražit će se sto kuna.

- Oće li banke plinit brodove?

- Nek ih nose... A šta će s njima, banci brod ne triba, a i kome će ga prodat? Lova nema milosti. Godišnje rate za brod dođu i po par stotina iljada eura. Da bi se sve to servisiralo, brod mora radit - tumači Jeran.

I ostali se slažu, govore uglas, pa više ne znaš koji je šta reka. Ovako to izgleda:

- Ako koji put i zaploviš, cijene su promotivne, trideset posto šoto, pa rezona nema...

- Odnesu ti skorup i oberu maslo, ostane samo sirutka...

- Biće otkaza...

- Ne more Plenković po Evropama uprosit koliko narodu triba, a ne radi se...

- Ma di je došla u najgore vrime, korona, taman smo imali počet...

- Da je baren pričekala jesen...

- Najgore je kad se ujutro digneš, a ne znaš di ćeš sa sobon...

Jedan bile glave, onako, malo krupniji, upalija se ka mašina:

- Ja san ovde najstariji mornar, pedeset godin, još od salbuna, ništa mi govorit nemoj, šta će ti ime, sutra ćeš od nas cirkus činit...

- Neću, zašto bi?! Šta van se čini, di je onda izlaz iz ove kašete brokava?

- Na Sustipanu, eto di!

- Ha-ha-ha, zavarili su svi: Sustipan je staro kriljansko groblje, baš ka i naše nekadašnje splitsko. Ala, koja je visina odozgara do doli...

Evo ga opet:

- Svak misli da je mornar, gledaj onoga tamo, vidija je di ljudi rade brode, proda komad zemlje, a ubij me ako zna di mu je prova, di krma, enti gospića...

Uključija se još jedan, isto stariji:

- Sve su bili zaključali, a čin su prošli izbori, tri je puta više zaraženoga svita i nikome ništa...

Sad jedan mlađi, gol do pasa:

- Samo se čuje da je pandemija, mediji zbrajaju svakoga, a zašto lipo nisu razbili po regijama i rekli, širi se po Slavoniji, u Dalmaciji i na moru nema skoro ništa. Onome tamo Australcu pari da je sve to kuća do pojate, ali ovde se nijedan gost razbolija nije. A i vi mediji isto, samo udri...

I tako bi mogli do noći. Je, je, nije lako...