Kad se novi koronavirus probije u domove u kojima borave stariji i nemoćni, posljedice su strašne. Diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj.
U Splitu, u Domu kojim upravlja Županija, zaraženih je više od 60, a šest najnesretnijih izgubilo je bitku s bolesti koju su birokrati hladno nazvali COVID-19. Odgovornih za splitski nemar, a moguće i zločin jer čitav slučaj, po nalogu Državnog odvjetništva, već danima češlja i policija, nema. Zasad.
Nakon tragičnog iskustva s ustanovom kojom još uvijek upravlja Ivan Škaričić mnogi su se upravitelji domova uskomešali. Blago rečeno. Jer, na površinu je počelo isplivavati svašta. Prljavštine tu ne manjka.
U Dubrovniku, recimo, u tamošnjem županijskom domu naziva “Domus Christi”, ravnateljica i dvanaestero djelatnika uopće ne idu kući. Već danima tamo spavaju. I to nije karantena, kako se po Gradu govori, nego odluka ravnateljice s kojom su se složili i djelatnici. Tako barem ona kaže.
– Tako je, tu smo, činimo sve da mogućnost širenja zaraze svedemo na najmanju moguću mjeru – za “Slobodnu” veli ravnateljica Mirjana Vujnović.
Za potrebe ovoga teksta u nekoliko smo navrata razgovarali s ravnateljicom. Željeli smo, naime, razjasniti optužbe koje joj se stavljaju na račun. A optužbi je mnogo. Od mobinga preko nepotizma do korupcije.
Krenimo, međutim, redom. Od kraja. Od korone koja je paralizirala život i na krajnjem jugu Hrvatske.
U prvom razgovoru ravnateljica nam je uvjerljivo kazala kako opaki virus nije dotakao ustanovu kojom upravlja. I to već 29 godina, ali vratit ćemo se na to nešto kasnije.
– Što se koronavirusa tiče, mi smo sigurni, niti jedan naš štićenik niti djelatnik nije zaražen – bila je izjava Mirjane Vujnović.
Ubrzo se pokazalo kako te riječi i ne odražavaju stvarno sigurnosno stanje među starogradskim zidinama “Domusa Christi”: jedan djelatnik Doma koji u svojem najbližem okruženju ima osobu oboljelu od COVID-a 19 dva je dana bio u kontaktu s praktički svim osobama u Domu.
Iako je ravnateljica u startu to prešutjela, naknadno nam je priznala sumnju u moguću zarazu, zbog čega je i dala da se svi djelatnici testiraju. I svi su, napominje, nalazi bili negativni.
Na pitanje jesu li testirani i štićenici, a u ovom domu ih je 82, dobili smo kratak odgovor:
– Nisu.
Procijenjeno je da nema potrebe.
Dopis s primjedbama na rad Doma otišao je i u Zagreb, adresiran na ministra zdravstva Vilija Beroša.
– Znam ja odakle vjetar puše, sve vam je to rekla Mirjana Raguž – jasno i glasno je ravnateljica Vujnović prozvala svoju sugrađanku. I djelatnicu.
Ime joj objavljujemo jer je uistinu gospođa Raguž jedna od naših sugovornica koje ravnateljici na dušu stavljaju čitav niz propusta i nedjela.
No, i nije tako teško bilo pogoditi o komu se radi jer su Mirjana Raguž i Mirjana Vujnović na sudu. Njegovateljica iz “Domusa Christi” tužila je ravnateljicu za mobing.
– Na bolovanju sam jer sam bila izložena neviđenom maltretiranju. I opomenu pred otkaz sam dobila – govori Mirjana Raguž.
Njegovateljica uvjerava kako je “Domus Christi” leglo nepotizma.
– Ravnateljica je tamo i svoga brata zaposlila na mjestu ekonoma, a od 35 djelatnika skoro njih pola su prijateljski, rodbinski ili kumski umreženi. Na sve strane Domom odzvanja “di si, kuma”, a glavna medicinska sestra nema visoku stručnu spremu – tvrdi Mirjana Raguž.
Mirjana Vujnović uzvraća kako su to sve priče bez osnove.
– Istina je da je moj brat ekonom u Domu, ali nisam ga ja zaposlila – kaže.
– Kako niste?! Pa vi ste tu od 1991. godine, tko ga je mogao zaposliti ako ne vi?! – čudimo se.
– Zaposlen je dok sam bila na porodiljnom i primila ga je osoba koja me je tada mijenjala – odgovara.
– Aha, tako je znači bilo, a što ćemo s kumstvima, koliko vas je u Domu kumski vezano? – pitamo.
– Eto, zar su takva vremena došla da se više ni kumiti s kime hoćemo ne smijemo!? – sada se ona čudi.
– Recite, koliko vaših kumova i kuma radi u Domu?
– Svi su oni već radili u Domu, tu smo se zbližili, kako se i inače ljudi na poslu zbliže, i tada smo postali kumovi, ni s kim nisam bila kuma otprije.
A sada se prebacujemo na stjenice. Mirjanu Raguž dubrovačka je javnost i upoznala kao “prvu gradsku zviždačicu” kada je progovorila o navali stjenica u “Domusu Christi”. Tada je zapravo i krenuo njezin otvoreni sukob s ravnateljicom.
– Godinama su stjenice harale Domom i nitko ništa nije poduzimao. Svi smo bili u ranama, i mi i štićenici, to je bilo grozno za vidjeti, kao da imamo boginje – prisjeća se Mirjana Raguž.
– Samohrana sam majka s dva sina i cijeli stan sam morala izbaciti van koliko ih je bilo. Tražila sam tada pomoć od Doma, ali me je ravnateljica odbila govoreći kako to nije njezina briga. Tada sam i izišla u javnost te dobila po glavi – ističe njegovateljica, dodajući kako stjenice i danas mirno žive u dubrovačkom domu.
Njezina imenjakinja tvrdi pak da pretjeruje, da je problem sa stjenicama bio tek sporadičan.
A da i nije baš tako, potvrđuje nam štićenica Marija Ostoja, koja je već osam godina stanovnica “Domusa Christi”. Što se korone tiče, zadnjih im dana “febru mjere triput dnevno”, a stjenice bolje da i ne spominjemo.
– Bilo ih je krcato, joooj... – počinje.
– A ono malo što bi ih pošpricali, to vam je bilo kao da sol u more bacate.
Tek kad je čitav slučaj izišao u javnost, a ima tome godinu i pol dana, problem se donekle riješio.
– Bili su nas sve iselili, neke su sobe i triput špricali, a i sad ih još ima. Ali, kako je bilo, ovo je mila majka, prezadovoljna sam. Mi bi se ujutro jedna drugoj hvalile koliko ih je svaka po noći ubila, i posteljinu smo morale mijenjati – zaključuje Marija Ostoja.
Jedna djelatnica, koja je ipak željela ostati anonimna zbog straha od odmazde, kaže kako je “Domus Christi” “pakao u kojem Mirjana Vujnović psihički ubija ljude”.
– Da vidite samo kako se odnosi prema štićenicima, bolje sobe dobivaju samo oni koji imaju nekoga važnog u Gradu, koji su moćni. Mnogi od onih koji su u očima ravnateljice nebitni mi se žale, ali im ne mogu pomoći – objašnjava naša sugovornica.
Sve je, kaže, premreženo klanovima.
– Ne dao ti Bog da nešto prigovoriš, ravnateljica odmah to dozna, njeni ljudi joj sve dojave, a to je način da održava svoju strahovladu – govori, pa spominje primjer kolegice koja je deset godina bila prisiljena raditi samo popodnevne smjene.
Mirjana Vujnović na ove se prigovore samo nasmijala, sve ih smatra lažima.
– Nema kod nas klanova, svatko radi svoje i gleda svoja posla – uzvraća.
Pitamo je kako je moguće da je već trideset godina na istoj funkciji. Čak i u Hrvatskoj takav je slučaj teško pronaći.
– A što vi mislite zašto, da je išta od ovoga što navodite istinito, zar bih bila tako dugo ravnateljica? – odgovara protupitanjem.
– Svi s kojima smo razgovarali kažu da je to zato što ste jako zadužili dubrovačke i županijske moćnike.
– To vam govore ljudi oko Mirjane Raguž, to je njezin klan, ona ga jedina i ima.
– Jeste li članica HDZ-a?
– Nisam.
– U posjedu smo i pisanih iskaza u kojima se tvrdi da ste primali mito kako bi određene osobe dobile mjesto u Domu.
– Znate što, ostavite vi fino mene na miru.
– Oprostite, ali javna ste osoba, a optužbe su ozbiljne.
– To su gluposti, a ne optužbe.
– Imam izjavu i osobe koja kaže da joj nikad niste odgovorili na molbu/zahtjev da majku smjesti u vaš Dom, a sve uvjete ima, već četiri godine molba je u vašoj ladici, nekoliko puta je s vama razgovarala...
– Ta je osoba mislila da za dvadeset dana majku može smjestiti u Dom, a ne ide to baš tako...
– Ali već četiri godine čeka da se molba riješi?!
– Znam ja i tu osobu.
– Kakve to sad veze ima?!
– Ima, sve ja znam.
Katica Jakšić zove se gospođa. Kaže nam da je 2016. godine bila prvi put kod Mirjane Vujnović.
– Kao da nisam. Vrijeme je prolazilo, drugi su ulazili u Dom, a moja majka ništa. Svaki put kad bih otišla pitati kako je to moguće i gdje je zapelo, dobila bih odgovor da nema mjesta. Zadnji put mi je rekla da Dom ide u renovaciju, pa da će poslije biti mjesta. Naravno da se ta renovacija nikad nije dogodila. I još mi je rekla da što se bunim kad imam nekretninu, a ja sam tu nekretninu prodala kako bih mamu mogla smjestiti u privatni dom, koji mjesečno plaćam 8000 kuna. A sugerirala mi je i da ću proći jeftinije ako majku smjestim u Trebinje, Ravno ili Neum, jer da i tamo, rekla mi je, ima krasnih domova – govori Katica Jakšić.
Na koncu se otišla požaliti županijskom pročelniku za socijalu.
– “Ne bih se, gospođa moja, htio prtit time, to je osinje gnijezdo”, eto točno tako mi je rekao – zaključuje.
Papiri njezine majke još su u “Domusu Christi”. U ove četiri godine nitko je iz Doma nije nazvao.
– Ovo što je meni Mirjana Vujnović napravila ništa je prema onome što već godinama radi drugima – kaže Katica Jakšić.