Psihologinja, književnica i kolumnistica Tomica Šćavina trenutno se odmara u Vodicama na maminoj spizi, druži se s prijateljima iz djetinjstva, piše u jako ugodnoj vodičkoj knjižnici, u kojoj je uvijek s radošću dočekuju.
S nećakinjom Lolom provela je tjedan dana kod oca na brodu, ploveći oko Dugog otoka gdje je on ribario, a one se sunčale, kupale i guštale u oradama koje im je na gradelama pripremao tata. Neki će Tomici pozavidjeti na ovakvom ljetovanju na Jadranu, dok je drugima neostvareni san ukrcati se na kruzer i obići neku omiljenu destinaciju, nekoliko dana uživati u luksuzu tih velikih plovećih gradova, vidjeti ih iznutra ploveći debelim morem...
Takvo iskustvo doživjela je i naša psihologinja, ukrcavši se na kruzer na kojem je plovila puna četiri mjeseca i doživjela toliko toga da je jedva stalo u njezin roman "Soba na dnu mora", koji ovih dana izlazi iz tiska, a nama je ekskluzivno otkrila dio doživljenog, pa procijenite sami...
- Bilo je to davne 2001. godine. Radila sam u odjelu za vize u Britanskom veleposlanstvu u Zagrebu. Bio je to moj prvi posao nakon faksa i nakon dvije i pol godine birokratskog sivila donijela sam tu impulzivnu odluku - otići ću na prekooceanski brod.
Putovat ću, nešto ću zaraditi i za pola godine se vratiti.
Bila je to neka vrsta bijega od tadašnjih emotivnih problema, prekida veze i depresivne svakodnevice u uredu kojemu je vladala grozna šefica.
Imala sam 25 godina i krstarenje Karibima mi se činilo kao uzbudljivo rješenje. Nisam imala pojma da srljam u jednu nezamislivu iskorištavačku mašineriju i da ću na kruzeru provesti svoja najgora četiri mjeseca u životu.
Jeste li otišli sami?
- Sama. Preko zagrebačke agencije pronašla sam posao pomoćnice konobara, odletjela za Houston i u Galvestonu se ukrcala na brod koji je u tjedan dana obilazio Floridu, Meksiko, Veliki Kajman, a povremeno i Arubu, Curaçao i New Orleans.
Psihologinja napušta posao u Britanskom veleposlanstvu i ide na drugi kraj svijeta raditi kao pomoćnica konobara? Što su vam rekli prijatelji, roditelji?
- Bili su začuđeni, ali su razumjeli želju za avanturom. Majka mi je rekla da će me tamo tretirati kao roblje. Nije bila daleko od istine.
Postoji predrasuda da kruzerima plove uglavnom malograđani, bogataši bez duha željni zabave, usredotočeni uglavnom na izist-popit..., a opslužuju ih ljudi koje kapitalisti iskorištavaju na najgori mogući način.
Kako ste vi kao psihologinja doživjeli putnike na ovim brodovima, može li se uopće izvesti neki zajednički nazivnik?
- Gosti su bili dragi. Teksašani. Međutim, i oni su, na svoj način, bili iskorišteni. Na brodu je bilo obilje hrane i pića, ali na svakom se uglu gledalo kako gosta dodatno opelješiti. Moje iskustvo rada na brodu je bilo šokantno učenje o tome u što se ljudi pretvaraju kada je kao vrhunska vrijednost postavljen novac.
Počela sam raditi prvi dan kada sam se ukrcala na brod. Nisam imala pojma što radim, niti gdje se što nalazi. A govorimo o restoranu od 2000 ljudi. Tanjuri i beštek su teški, treba to sve nositi na ramenu, a zatim posluživati piće i smješkati se. Radila sam 8 do 12 sati dnevno bez slobodnih dana.
Bio je to težak fizički rad koji su uglavnom obavljali muškarci. Bilo nas je svega desetak žena. Sa mnom su se ukrcali jedan dečko iz Perua i jedna cura iz Čilea. Njoj je već prvi tjedan pukla vena u nozi, a on je iščašio rame.
Deportirani su natrag u svoje zemlje o svom trošku. Najgore mi je bilo to što nije bilo dovoljno čaša i šalica. Kompanija je štedjela na šalicama i čašama i pomoćnici konobara su ih jedni drugima krali kako bi mogli posluživati goste.
To je nevjerojatna situacija - trebaš gostu donijeti Coca-Colu, a nemaš čašu. I znaš da ti gost, ako ne bude zadovoljan uslugom, na kraju tjedna neće dati napojnicu. A sve što dobivaš su napojnice.
Kompanija nam je isplaćivala mjesečnu plaću od 50 dolara. To je minimum koji su nam po zakonu morali isplatiti, sve ostalo su bile napojnice. I onda ta bolesna situacija s nestašicom čaša i šalica.
Je li bilo još Hrvata na brodu?
- Jedan Hrvat, Igor, radio je kao jedan od četvero glavnih konobara koji su po funkciji bili odmah ispod menadžera. Bila sam uporna oko toga da treba kupiti još šalica i čaša, jer je ta međusobna krađa suluda!
On je zatim organizirao brojanje šalica i čaša i glavni menadžer je zaključio da ih ima taman dovoljno. Taman dovoljno? Ali, ako desetak Indijaca na svoja kolica za posluživanje naslažu tridesetak čaša kako bi bili sigurni da će ih imati dovoljno, drugima će faliti čaše!
Za samo pedesetak dolara mjesečno problem bi bio riješen i stalno bi bilo dovoljno šalica i čaša, koje se, naravno, povremeno i razbijaju... ali, ne.
Praktički ste radili besplatno!?
- Da. Osim toga, svaki peti tjedan smo navečer čistili stolove i posluživali pića u buffet-restoranu u kojem se ne daje napojnica. Dakle, taj tjedan nismo zarađivali baš ništa. Zatim nam je novi menadžer najavio kako ćemo sada svaki četvrti tjedan raditi besplatno.
Bilo je to na jednom sastanku na kojem je bilo nas 200 konobara i pomoćnika konobara. Sve je bilo jasno - ako vam se ne sviđa ta odluka, možete doma. O svom trošku, naravno.
Uvijek ima onih siromašnijih i očajnijih koji će takve uvjete prihvatiti. Ta ljudska unesrećenost koja se iskorištavala, to mi je bilo najteže pojmiti. U romanu sam to izrazila rečenicom: "Na ovom brodu, dubina iskorištenosti proporcionalna je dubini očaja."
I zaista je tako. Afrikanac koji je u potpalublju čistio strojeve radio je 12 sati dnevno i uopće nije vidio danjeg svjetla. I to za 400 dolara mjesečno.
Indijci, Turci i Filipinci su uglavnom radili kao pomoćnici konobara. Britanci i Kanađani su radili nekoliko sati dnevno kao glazbenici ili plesači. Sve je bilo određeno nekom nacionalnom sudbinom.
Oni iz razvijenijih i bogatijih zemalja su dobivali bolje poslove, a one iz siromašnijih i nerazvijenih se maksimalno iskorištavalo. U romanu sam napisala: "Niste imali sreće u životu? Odlično, to radi za nas. Bili ste gladna, žedna, zlostavljana djeca? Odlično, to radi za nas. Vaša katastrofa, naš raj."
Doživjeli ste i neke bizarne situacije...
- Uf, bizarnosti je bilo stvarno puno. Jedan crnac je bio pravi bully. Zalijetao se u mene s kolicima i davao mi u ruke vrele tanjure. Baš sam mu ja, plavokosa, plavooka i duplo niža od njega zapela za oko. Prijavila sam ga menadžeru, ali nije pomoglo.
Onda sam jedan dan, čekajući u redu za čiste tanjure koje je on prao, počela tiho mrmljati, drobiti nešto među prstima i gledati ga u oči najopakijim pogledom koji sam mogla iz sebe izvući. Bio je Afrikanac, a Afrikanci na brodu su uglavnom bili praznovjerni.
Njihala sam se naprijed-nazad, stvarno sam izgledala ludo i opasno. Taj dan sam se pravila da na njega bacam uroke i sutradan me pozdravljao s "my friend" i prestrašeno mi govorio da se samo šalio. Bizarno je bilo i to što smo svaki dan bacali ogromne količine netaknute hrane, a kad sam menadžera restorana pitala zbog čega se to ne šalje nekim gladnim ljudima, odgovorio mi je da to nije dozvoljeno, jer bi neki beskućnik mogao otrovati želudac, tužiti kompaniju i zaraditi milijune.
Bizarno je to što je jedan Indijac potajice spavao u restoranu pored svojih kolica za posluživanje pretrpanih čašama i šalicama. Jedino je tako mogao biti siguran da će ih ujutro pri posluživanju doručka imati dovoljno.
Bizarna je reklama koju sam vidjela na televizoru u kantini. Idilično slavlje dječjeg rođendana, svi u bijelom, roditelji sretni, zagrljeni. I onda se preko ekrana ispiše: "Prozac. Jedna tableta dnevno. Savršeno rješenje za vas."
Jeste li u nekom trenutku požalili što ste se ukrcali, ili došli u iskušenje da u prvoj sljedećoj luci iziđete na rivu i ne vratite se?
- Htjela sam se vratiti dva dana nakon ukrcaja. Dobila sam morsku bolest i toliko sam povraćala da sam završila na infuziji. Ali, morska bolest je prošla. Ono što nije moglo proći bilo je to užasno izrabljivanje. Stavila sam se u stvarno nezavidnu situaciju. Da sam se vratila u Zagreb, vratila bih se bez kinte u džepu, bez posla, bez stana.
Odlučila sam ostati dok ne skupim dovoljno za kakav-takav novi početak. Zarađivala sam oko 1800 dolara mjesečno i trebala su mi četiri mjeseca da odlučim raskinuti šestomjesečni ugovor i da se vratim.
Jeste li otišli na put s ciljem da prikupite građu za roman, ili ste odlučili pisati nakon što ste napunili svoj brodski dnevnik?
- Tada mi prikupljanje građe za roman nije bilo ni na kraj pameti. Prvotni plan bio je raditi šest mjeseci na brodu i sakupiti dovoljno novca da mogu godinu dana samo pisati i svirati. Tada sam svirala bas gitaru u nekoliko underground bendova u Zagrebu. Htjela sam život umjetnice.
I bila sam spremna na žrtvu, na pola godine teškog fizičkog rada. Ali nisam bila spremna na degradaciju morala krađama šalica i čaša i na činjenicu da je iskorištavanje tih razmjera zakonito i sasvim uobičajeno. Odonda se toliko toga u mom životu promijenilo.
Dugogodišnji rad u struci, deseta objavljena knjiga... Daleko sam od impulzivne 25-godišnjakinje. Ali, opet, očito se ne mogu pomiriti s nekom klasičnom životnom putanjom.
Vratimo se romanu. Je li on autobiografski?
- Nije autobiografski. Inspiriran je mojim životnim iskustvima, ali nikako ga ne mogu nazvati autobiografskim, jer ja nisam svoja glavna junakinja. Stvorila sam glavnu junakinju koja može ponijeti jednu takvu priču. Ja sam sasvim drukčija od nje. U romanu sam pisala o svoja dva velika životna razočaranja - o radu na kruzeru i o iskustvima za vrijeme rata.
Iskustva s broda su opisana prilično autentično, tako da mogu reći da su 80 posto istinita. Iskustva za vrijeme rata su 60 posto istinita, a obitelj u kojoj je glavna junakinja odrastala nema veze s obitelji u kojoj sam ja odrastala. Sve skupa je mješavina fikcije i stvarnih događaja u omjeru pola-pola.
Nije mi bio cilj opisati činjenice. Cilj mi je bio izraziti ono što mi ljudi u sebi ubijamo boreći se za preživljavanje. Možda zvuči paradoksalno, ali zaista je tako. Kako bismo opstali, moramo biti jaki, uvijek sve moći, dobro se uklopiti. A što pri tom gubimo
Tko je glavna junakinja?
- Moja glavna junakinja Đana, dok radi na kruzeru, piše pisma prijateljici Tei koja je u svojim mladenačkim danima izvršila samoubojstvo, i u tim pismima spašava svoju senzibilnost, kreativnost, ljudskost - sve ono što je dijelila s Teom dok su odrastale u ratom pogođenim Vodicama.
I to je zapravo glavna tema ovog romana - oživljavanje svega onog što čovjek u sebi mora potisnuti i zaboraviti kako bi "preživio".
"Soba na dnu mora" je oda onim osjećajima koji nas čine zaista živima i onim vrijednostima koje nas čine ljudima.
Ove godine ste opet odlučili putovati svijetom, ali u sasvim drukčijem kontekstu?
- Točno. Prijavila sam se na umjetničke rezidencije diljem svijeta i u veljači sam bila na prvoj, na rezidenciji "Escape2Create" u gradiću Seaside na Floridi. Bilo je to mjesec dana besplatnog boravka u divnoj vili na obali Meksičkog zaljeva. Dobila sam i skromnu stipendiju, a i let je bio pokriven.
Sve skupa, za mene je to bila neka vrsta zatvaranja kruga. Osamnaest godina ranije sam na Floridi služila iskorištavačkoj mašineriji kruzera, a sada su mi omogućeni tako divni uvjeti i suradnja s prekrasnim ljudima koji cijene moj književni rad. Sada zaista mogu živjeti život umjetnice koji sam priželjkivala od svojih dvadesetih.
Ne mogu reći da ne uživam u svom psihološkom radu. Dapače! Volim ga i silno me obogatio kao osobu. Ali, u takvom radu, ja sam tu za druge. I počela sam sama sebi nedostajati. Počela sam si nedostajati kao književnica kojoj je pisanje na prvom mjestu, jer to je zaista samo za mene. A zatim i za čitatelje.
Nakon Floride sam bila mjesec i pol na rezidenciji na Rodosu, a uskoro idem u Idaho i u Latviju. Prijavila sam se na još petnaestak rezidencija u sljedećoj godini, pa sada čekam rezultate. Za sada sam sigurna da idem u Alabamu, a za ostalo ćemo vidjeti.