Tamo s početkom godine neki šišmiši, Kina pa Wuhan. Bombardiranje javnosti svaki dan iz svake ćoše. Pročitaš o tome kako bi bio u trendu ako te netko pita da znaš kazati. Pa majko moja gdje je taj Wuhan, daleko je Kina, a gdje je Imotski. Nema teorije da to stigne u Europu, u malu Hrvatsku i sićušni Imotski. Onda stiže korona u Europu, dođe ona prva izolacija, a ja opet čvrsto po svome. Treći, četvrti, peti mjesec. Ma nema opet šanse da to dođe u Imotski, a tek da mene trefi. Perem ruke, kupio sam i maske, čuvam se, igram mali balun, vježbam, dobra je spiza...
Sve mislim da će biti kako ja želim, piše za Slobodnu Dalmaciju Braco Ćosić, dopisnik tog lista iz Imotskog. Onda oboli prvi Imoćanin, drugi, treći... Dođe ljeto, opustiše se moji sugrađani, posebno mlađi. Svaku večer pjesma, skupljanje, druženje, kafići. Svaki drugi dan ja na malom balunu. Kreneš vani i zaboravi se maska, ostane u autu. A posao takav da moraš s ljudima, moraš pisati, biti u društvu, fotografirati. I opet ništa. Zdrav ko dren. I onda banu jesen. Zaboravih da su već i zrele godine.
Moji godišnjaci šetuckaju prema Modrom i Crvenom jezeru s maskom na licu, nema ih u društvima, čuvaju se. Situacija već ozbiljna. Svaki dan sve više oboljelih, jata šišmiša sletjela u Imotsku krajinu i moj Imotski. Ja po starom, uzdam se u svoju kondiciju, zdrav način života i svakodnevni ritam 200 na sat. Zovu urednici, Ćosiću ima li što po krajini, mogao bi malo napisati o ovome. I tako svaki dan. A meni drago radit. Osim toga onaj najmlađi sin ima još završni diplomski rad i hrvatskog i književnosti i onda mislim, neka on to dade i onda gotovo.
E, ali navika zla muka. Ko može sjediti u kući, bila kiša ili sunce, ko može kazati da ne mogu napisati nešto iz krajine. I tako zaboravih na koronu. A ona svaki dan sve više oko mene, suzila krug na tri kuće u okolo. Ali neće mene, ja ti vježbam svako jutro, ja ti igram srijedom i subotom mali balun, ja ti imam dobar apetit, voće mi je među glavnim obrocima broj jedan u prehrani godinama, ne pije se, ne puši se. Pa di će mene korona.
- Pričuvaj se Ćoso - veli mi vrsni imotski epidemiolog dr. Joško Maras. Uhvatilo je vrlo ozbiljno i bojim se da bi moglo eskalirati ne samo kod nas, već i u cijeloj Hrvatskoj, veli. Čovjek vizionar, stručnjak. Na desetke puta mi je govorio, slobodno piši da nam se dobro ne piše, da ćemo imati veliki broj oboljelih, upozoravaj mlade da ne tulumare jer će zaraziti ćaću, mater, babu, djeda i ukućane. Priznam, slušao sam ga, ali ne i dovoljno.Trebalo je pisati i dramatizirati više, jer je i trenutačna slika u Imotskoj krajini loša, baš kao i u Hrvatskoj. One poput dr. Marasa trebalo je više slušati, ali, ali...
I evo sada i vrhunca moje priče. Znači, vidjevši da stanje s koronom eskalira i da Imotski i Imotska krajina bilježi svaki dan sve više oboljelih i ja vam pojačah brigu o sebi. Stalno maska, stalno pranje i dezinficiranje ruku, ključeva od automobila, volana, mjenjača. Držim distancu s ljudima metar i pol, dva. Maska obvezna.
Ono čuvam sebe, ali i da bi ljudi vidjeli da ako već dajem putem tiska savjete da to činim i u praksi. I tako guram cijeli studeni. Ide dobro. Teren u Biorinama pa sve do Biokovskog sela, priča se s ljudima, snimaju se događaji. Ide dobro. I zaboravim koronu.
I onda paf. Odjednom. Bijaše srijeda pred večer. Ali stvarno odjednom. Kao da mi dobro natovaren kamion pijeskom pređe preko leđa, svakog dijela tijela. Mislim, danas sam puno radio, pa mali nogomet prije sat vremena i sve to se ukomponiralo u moje kosti. Noć izgurah nemirno, suho mi grlo. Pijem čaja, no opet suho i pecka. Oko podneva vidim ne valja. Kašljucam, a para me dobro kroz prsa. Fibre nemam.
Navečer stanje isto, u četvrtak isto, petak isto, ali još teži teret na leđima. Mislim, neće gripa, jer o koroni nisam ni promislio. Pa prvi put sam se, i to na nagovor dr. Marasa i moga obiteljskog dr. Strinića, cijepio protiv gripe. I onda subota, fibra 38,5. A ne pamtim je ima petnaest i više godina. Ne znam više kako i izgleda. No, ovo je nešto nova. U nedjelju ujutro zovem dr. Marasa i moga obiteljskog. Oboje njih savjetuju testiranje. Dr. Maras već daje dijagnozu. Uhvatio si ti to sigurno, moj Braco.
- Ma daj, o čemu ti to. Pa čuvao sam se. Prohuja mi glavom posljednji tjedan. Stvarno ne znam gdje bih se mogao zaraziti. Jednostavno nema šanse. Čuvao sam se. S maskom ni u crkvu, ni u dućan i to dobra neka troslojna maska. Ona što je kirurzi nose. Nema teorije da šišimiš prođe (tako zovem virus korone) kroz nju. Nisam bio u društvima, držao sam distancu, otišao dva puta u market, nije bilo puno ljudi i to je to.
Zalud ti trud moj Ćosiću. U ponedjeljak testiranje, pred večer i rezultat. Pozitivan. Banuo šišimš iz Wuhana u moj krevet, u moj stan. Da bude još i gore simptome osjeti u ponedjeljak i supruga, mlađi sin što ono mora dati diplomski. Hitna preraspodjela raspoloživih prostorija u stanu. Svatko u svoj kutak. Izolacija. Panika. Onda telefonske konzultacije sa liječnicima, od kirurga do psihijatara, ponajprije moga obiteljskog i dr. Marasa.
Poslušah sugestije i već u subotu uključih Sumamed. Ali, rekoše mi da on ne liječi koronu, već eto da ga uzmem, jer su ga i neki drugi uzeli. Pij čaja, lezi i čekaj, bila je najčešće terapija. Fibra se uz paracetamol već u nedjelju snizila na 37,3, utorak 37,1, a u četvrtak je više nije bilo i bez pomoći lijekova.
No, zato se pojačao kašalj i to samo kada bih ležao na leđima. Apetit, kako tako. U petak izjutra idem se obrijati, poslije toga toaletna voda nakon brijanja. Ajme, tko je ulio vode u bočicu. Nema mirisa. Nestao preko noći. Izgubio ga. Još jedna zajebancija šišmiša.
Pijem dosta čajeva, tople, gode mi grlu, imam volju za voće i to me drži. Šipak rušim sve u šesnaest, banana ide, ali ne tako slasno. Od hrane, što stariji sin i nevjesta donesu, to i nestane. Ženi fibra non stop. 37,6, pa ništa, pa za dva sata opet. Sinu ništa. Skoro pa zdrav. Uostalom, mislim ima 27 godina, mlad je. Pokušavam jutarnje vježbe od subote, znači nakon osam dana, ali nakon prve dvije, tri, ne ide. Umorim se, noge nisu stabilne. Ajme, ubit ću se ako ovo potraje. Deseti dan preko noći, baš preko noći poboljšanje, smirila se leđa, fibre ionako nije bilo, kašalj prestao. Vježbe nadolaze, ali još snage nemam.
Možda, možda malo u daljini. No, to i nije važno. Jedanaesti dan utorak kada ovo pišem, pričao s dr. Marasom i obiteljskim dr. Strinićem. Izdiktirao im sve. Kažu. Slobodan si. Prebolio si šišmiša. Fala ti Bože. E, a sada ono najvažnije. Pisao sam da vam, dragi moji čitatelji, nešto kažem i dadem savjet, sugeriram, pomognem. Znam, vidim, čitam, pratim ljudi umiru, ide se na respiratore. No, mogu kazati da se ne trebate baš puno plašiti. Nije svaka zaraza odmah respirator i dva metra ispod zemlje. Da, da, zaboravih glavno. Dišite, dišite pravilno, kontrolirajte disanje.
Udahnite zraka čistoga nekoliko puta dnevno, pokušajte zadržati dah. Neka vas natjerava na kašalj, izdržite, zakašljete, pa opet. Meni je to silno pomoglo. I pijte češće tekućinu. Samo gutljaj, ne dajte da vam je grlo suho, ne znam zašto, ali meni je pomoglo. I ni promisliti vi pušači da zapalite cigaretu, to bi, vjerujem otežalo vaše stanje. Konačno, miris se još nije vratio, kaže struka da dolazi postupno.
Za kraj sam ostavio još nešto. Ne pametujem. Ma koliko svi ovi savjeti moje pobjede nad koronom nekima bili i dobri, mislim da svaki čovjek za sebe proživi ovu nemilu bolest. Važno je uz mir i disciplinu uključiti i mozak. Obvezno. Smirenost i pozitivno mišljenje su vrlo važni. I vježbajte. Ozbiljno kažem. Kondicijom do imuniteta. Ma koliko godina imali.