Imotska gimnazija oduvijek je, još od svog utemeljenja davne 1941. godine, njedrila dobre učenike, koji su daljnjim školovanjem na sveučilištima diljem ondašnje države, Hrvatske, ali i na učilištima Europe i svijeta, dosezali vrhunske titule znanstvenika, profesora, liječnika, pravnika, ekonomista... U krševitoj Imotskoj krajini i susjednoj joj zapadnoj Hercegovini, čiji su mladi redovito pohađali imotsku gimnaziju, tako je bila na glasu poznata uzrečica: Ako si prošao Gimnaziju u Imotskom, stekao si fakultetsku diplomu.
I ova priča iz sadašnje imotske Gimnazije dr. Mate Ujevića upravo je na tragu te bistre imotske rijeke koja teče već punih osamdeset godina. I, vjerujemo, neće joj biti kraja...
Franjevačka mladež
Dakle, u 4.c razredu, u Prirodoslovno-matematičkom odjeljenju, svoj srednjoškolski nauk prolaze tri mlade djevojke, maturantice – Sunčica Dodig iz Druma kod Imotskog te Antonija Pandžić i Nikolina Glavota iz Drinovaca iz susjedne Hercegovine. Čuli smo kako ih prijatelji od milja zovu "Pet nula". Jer, te tri izvrsne učenice još od prvoga razreda osnovne škole ne poznaju ni jednu drugu ocjenu osim petice.
Eto, reći ćete da ima takvih učenika i drugdje, no kada vam kolege s kojima svaki dan dijelite razred, učeničke brige i radosti, ukažu kako bi baš njih trebalo "staviti" u novine jer su to zaslužile ne samo učenjem, nego i ponašanjem, kolegijalnošću..., onda, složit ćete se, imamo razloga za ovu lijepu priču.
Djevojke smo zatekli pred njihovom školom. Skromne i nasmiješene kratko su nam odgovarale na pitanja: što ih motivira, koliko zapravo uče, imaju li slobodnog vremena, kako ga provode... i, konačno, koje fakultete žele upisati?
– Dnevno učim u prosjeku tri do četiri sata. Ako je neki predmet teži, može se i produžiti. Nije to neko, kako se kaže, bubanje, nego to smatram svojim dnevnim radom. Kako god moja majka i otac rade i izvršavaju svoje zadatke da bi i meni bilo bolje, smatram da i ja moram isto tako raditi. Tako je bilo od prvog osnovne, tako je i sada kada sam pred završetkom gimnazije. A matematika i informatika su mi najdraži predmeti. Tu zapravo nalazim sebe. A slobodno vrijeme? Kada se organizirate, imate ga napretek. Družim se s prijateljima, članica sam Franjevačke mladeži, volim onako sama raditi na informatičkom obrazovanju. Upisat ću matematiku, i to računarski smjer u Splitu. To mi je velika želja. A kada to završim, ne bih željela predavati đacima, nego raditi u nekoj tvrtki i dokazati se – veli nam simpatična Nikolina Glavota.
– Ja vam učim dnevno oko četiri sata. Mislim da je to sasvim dovoljno za ovaj stupanj obrazovanja. Kako kaže Nikolina, treba samo to redovito raditi. A petice nisu nešto nadnaravno, one mogu biti sastavni dio obrazovanja, tvrdim odgovorno, svakoga đaka. Dakako, treba učiti. Ništa novo s ovim nisam rekla. Dobijem i ja preko godine neku manju ocjenu, onda sjednem i ispravim. Mislim da ću upisati geodeziju, to volim. U slobodno vrijeme vozim bicikl, i ja sam članica Franjevačke mladeži, družim se s prijateljima – otkriva nam Antonija Pandžić.
– Ma vi o peticama, a ja ne mislim na to. Dođe nekada i lošija ocjena, kako kaže Antonija, onda se zainatim i ispravim. Volim kemiju i biologiju i nastojat ću upisati farmaciju. Roditelji su ponosni na moje petice, ali sada mi govore da manje učim, da imam više slobodnog vremena. A ova moja generacija, moje prijateljice su izvrsne. Moj je savjet ostalim učenicima – učite redovito i uvijek ćete imati mnogo slobodnog vremena – govori Sunčica Dodig.
Eto toliko od naših simpatičnih "Pet nula", a njihov ravnatelj prof. Boris Karin kaže:
– Dalmatinska zagora, kao i Hercegovina, oduvijek je rađala snalažljive, oštroumne i inteligentne ljude. Mnogi od njih su postali vrlo uspješni u raznim područjima ljudskog djelovanja, od sporta do umjetnosti, književnosti i znanosti, te bili uvaženi i priznati diljem Hrvatske i svijeta. Značajan broj njih bili su učenici naše gimnazije. Tako je bilo u prošlosti, tako je i sada, a vjerujem da će tako biti i u budućnosti. To potvrđuje i činjenica da svake godine iz naše škole iziđe nekoliko takvih učenika. Zato sam ja kao dugogodišnji profesor, a sada i ravnatelj, iznimno sretan i ponosan na naše genijalke Sunčicu, Nikolinu i Antoniju, i uvjeren sam da će i one krenuti stopama svojih prethodnika i postati uspješne i priznate u svom budućem zanimanju na diku i ponos svih nas. Još samo da nam se i vrate nakon završetka studija.