Razmišljajući kako započeti ovu priču, najneobičniju priču koju sam ikad čuo u svom životu, iskreno mogu reći da bih najradije bio – bez teksta!
Ipak, ovaj veliki prostor treba biti ispunjen ohrabrujućim tekstom i slovima nade jer ovo što ćete u narednim recima pročitati pomiče granicu 'nemogućega'. Dotle da bi se i najveći skeptici suzdržali od bilo kakvog poricanja.
Protagonistica naše priče bila je dva puta klinički mrtva, prvi put više od sat vremena. Vratila se u život medicinski neobjašnjivo, bez ikakvih trajnih posljedica.
- Kad sam pola godine kasnije došla na kontrolu, slučajno sam srela doktoricu koja me je reanimirala. Kad me je prepoznala zaplakala je govoreći 'znala sam da ne smijem stati'. Tad sam saznala da me je oživljavala punih sat vremena – prepričava nam sugovornica, živa i zdrava.
Njeno ime je Ivana Banović. Ima 27 godina, drugo je dijete peteročlane obitelji bez preminulog oca. Živi u skromnoj, ali toplinom ljubavi ispunjenoj kući u Omišu. Sezonski je radnik, zimi uživa volontirajući za udruge poput Hrvatskog nadzemlja i SKAC-a.
Zaljubljenica u rukomet kojeg i sama igra za svoj gušt, dok rukometni klub Nexe iz Našica neće naći tako gorljivu navijačicu poput nje. Međutim, uoči Božića 2018. godine Ivana je trebala gorljive 'navijače' za sebe.
- Dobila sam temperaturu, ali kao i većina ljudi nisam odmah potrčala doktoru. Prošlo me je, ali mi se vratila pet dana prije Božića. Osjećala sam se jako loše i užasno me bolilo grlo pa sam otišla u bolnicu. Tamo su me odlučili zadržati i to je bilo zadnje čega se sjećam do buđenja – prepričava nam Ivana koja se ubrzo nakon toga počela boriti za život.
- Rekli su mi da su me oživljavali dva puta i nakon toga stavili u induciranu komu. Pluća su spojena na respirator, nedugo zatim otkazali su i bubrezi te su stavljeni na dijalizu, zatim je sepsa zahvatila sve organe osim jetre. Idući dan je došla i upala srca i srčanih zalizaka, pojavio se i dijabetes. - opisala nam je što ju je sve zadesilo.
Sve se to dogodilo u samo dva dana. Djevojka koja nikad prije nije imala zdravstvenih problema našla se oči u oči sa smrću jer je njeno stanje čak i za najiskusnije doktore bio put bez povratka... Najgore je bilo što nisu mogli otkriti o čemu je riječ, unatoč silnim naporima da je održe na životu.
- Iz bolnice su zvali moju obitelj da me dođu vidjeti zadnji put. Bio je Badnjak. Pričali su mi da se po kući hodalo kao da se sprema sprovod, a tako je doista i izgledalo. Čekali su samo poziv iz bolnice da je gotovo.
Međutim, poziva nije bilo. Zazvonili bi, doduše, telefon i mobitel i tada bi se izmijenili pogledi s najcrnijim vijestima. Svaki put bio je netko drugi.
- Sutradan, na Božić, moj je brat zvao bolnicu i pitao što se događa, jesu li možda zaboravili javiti. Doktori su rekli da sam bolje i da ne znaju kako je to moguće. Čak su me prozvali 'Božićno čudo'!
Osam dana nakon njenog 26. rođendana proslavila je novi. No, još je bila u komi. Stanje se tek malo popravilo, još uvijek je sve bilo neizvjesno.
- Najavili su teške posljedice jer mi je mozak bio sat vremena bez kisika. Između ostaloga, da ću biti srčani bolesnik, da ću zbog bubrega morati stalno na dijalizu i slično. Rekli su mojima da neću imati normalan život kao i prije, a brat je na to odgovorio 'Ni ne može biti normalno nego kako je bilo!' – kaže Ivana kroz široki smijeh na licu, aludirajući na vlastite ambicije i 'ludosti', poput onoga da je dva tjedna nakon išla na trening.
Bio je to trenutak vjere i nade. Baš kako i cijela obitelj živi. Unatoč još uvijek teškoj situaciji mogli su vjerovati u izlaz. Ma kakav god on bio! U to su vjerovali i njeni prijatelji koji su danomice pružali podršku na društvenim mrežama i u bolničkoj kapeli kroz molitvu.
- Neki od njih dolazili su svakodnevno ispred odjela u kojem sam se nalazila, slikali bi se pa mi slali da ih više ne zezam i da se vratim. Sve sam to vidjela kasnije, mobitel mi je blokao koliko sam poruka dobila – prisjeća se sugovornica s nadimkom 'Bana'.
Tri dana poslije Božića skinuta je s respiratora. Konačno je mogla samostalno disati. Iz kome su je probudili 29. prosinca. Istodobno se miješala radost s nervoznim iščekivanjem.
- Ničeg se nisam sjećala. Prvo pitanje mi je bilo: Kad će Božić? Kad su mi rekli da je prošao zaplakala sam.
A onda je postavila drugo pitanje, ono zbog kojeg su doktori mogli odahnuti.
- Pitala sam 'je li došao moj ujko za Božić?'. To im je bio znak da je s mozgom sve u redu jer inače to ne bih mogla pitati. Osim toga, stanje mi se popravilo i zapravo nikakvih posljedica nije bilo – tvrdi Ivana koja je u lipnju 2019. godine napokon otkrila svoga 'Grinča'.
Naime, doktori su otkrili da je oboljela od rijetkog virusnog oblika gripe koja se na ovom području nije pojavila zadnjih 20 godina, niti je od njenog slučaja do danas zabilježen isti slučaj. Kako i gdje je ona to 'skupila' – nitko ne zna!
Uslijedio je put oporavka. Jedva je čekala ponovo stati na noge i prošetati, što je za nju trajalo kao vječnost. Prvo dizanje bilo je desetak dana nakon buđenja, a šetnja par dana kasnije.
- Rekli su mi da prvo moram sjesti. Mislila sam da je zbog toga što sam dugo ležala. Onda su došli s kolicima, a ja sam ih pogledala čudno i rekla da mi ne trebaju. Međutim, kad sam išla stat na noge 'propala sam'. Nisam mogla vjerovat da su mi noge tako oslabile – kaže Ivana.
Ispričala nam je kako joj je bilo smiješno što mora ponovo naučiti hodati i prolaziti fizikalne terapije te kako je nakon prve šetnje od 30 metara bila tako umorna da je spavala pet sati. Osim toga, umarale su je i najobičnije radnje poput tipkanja na mobitel. Pritom je iskoristila trenutak da pohvali medicinsko osoblje.
- U tim prostorijama osjećala sam se kao u svemirskom brodu. Nisam znala da nam je bolnica tako dobro opremljena niti da imamo tako fenomenalne doktore i medicinske sestre.
Njen slučaj bio je fenomen splitske bolnice. Svakodnevno su je obilazili brojni doktori koji su vlastitim očima dolazili vidjeti tko je 'Lazar' iz ove radosne vijesti. 'Ti si ta, znači' – uglavnom su bili komentari. Cijela bolnica bila je 'dignuta na noge' zbog nje, čak je i helikopter bio spreman za Zagreb jer se sve odvilo desetak dana nakon što je od gripe preminuo dječak u Metkoviću.
- Cijela ova situacija potaknula me da postavim neka životna pitanja, da više mislim o sebi. Nisam promijenila temeljna razmišljanja, ali mi je produbilo vjeru jer ovo mogu samo zahvaliti Bogu. To je njegovo čudo – posvjedočila nam je Ivana.
U procesu oporavka ostala joj je još jedna želja: vratiti se rukometu. Htjela je ponovo zaigrati za svoj Orkan iz Dugog Rata koji se natječe u dalmatinskoj skupini druge lige
- Najgore je što sam se osjećala dobro, ali nisam smjela nigdje. Inače sam preaktivna, htjela sam trenirati, družiti se, a morala sam mirovati.
Kasnije kad je bila na pregledima kod kardiologa shvatila je da možda nikad neće dobiti dozvolu za igranje.
- Objasnio mi je sve moguće rizike i kako je moje srce sada rizično. Godinu dana sam se oporavljala, moram reći da mi je more najviše pomoglo u oporavku pluća.
Na kraju prošle godine ohrabrila se i pitala ga joj dopusti trenirati jer je riječ o rekreativnoj ligi. Popustio je jer je vidio da su nalazi i više nego dobri.
- Cure su me stalno pitale kad ću se vratiti i bilo im je drago kad sam počela trenirati. Mlađe suigračice prilazile su mi govoreći dasam im inspiracija, a meni je to skroz čudno – nasmiješeno će Ivana.
Prije dva mjeseca dana konačno je zaigrala prvu natjecateljsku utakmicu. Stala je na teren, uzbuđena kao da igra finale Olimpijskih igara. Bio je to doista njen trenutak. Za pamćenje. Vrijedan epiteta igračice utakmice.