Paklenica je oduvijek bila iznimno privlačno odredište, kako za turiste, tako sve više, obnavljanjem i uređenjima, i za ljubitelje adrenalina.
Prošlog mjeseca je Nacionalni park Paklenica proglašen pobjednikom u kategoriji prirodne atrakcije godine, prema izboru Hrvatske turističke zajednice i Hrvatske gospodarske komore.
Svjetsko priznanje stiglo je 2017., kada je objavljeno da su izvorne bukove šume u nacionalnim parkovima Sjeverni Velebit i Paklenica uvršteni na popis svjetske prirodne baštine UNESCO-a. Riječ je o ukupno 1.289,11 hektara bukove šume koja se u NP Sjeverni Velebit nalazi u Strogom rezervatu Hajdučki i Rožanski kukovi na području Ličko-senjske županije te 2.031,87 hektara šume na lokacijama Suva draga-Klimenta i Oglavinovac-Javornik u NP Paklenica na području Zadarske županije.
Pješačenje je jedini način da stvarno upoznate Paklenicu. Na području Parka postoji gotovo 200 kilometara staza i putova, od turističkih, koji iz kanjona Velike Paklenice vode do špilje Manite peći, šumarske kuće „Lugarnice“ i Planinarskog doma, do planinarskih koji vode do najviših velebitskih vrhova. Putovi u Parku obilježeni su tablama i markirani planinarskim oznakama.
Planinarski dom Paklenica udaljen je oko šest kilometara od glavnog parkirališta u kanjonu Velike Paklenice. Do njega se glavnom stazom kroz kanjon pješači dva sata.
Dom je uvijek otvoren za goste, tijekom cijele godine, raspolaže s oko 50 ležajeva u višekrevetnim sobama, ima kuhinju i blagovaonicu.
Dolina Velike Paklenice duga je 14,5 kilometara. Zbog vodonepropusne podloge od izvora Velike Paklenice, pa do njenog sutoka s Brezimenjačom, voda je u koritu Velike Paklenice prisutna tijekom cijele godine. Od Anića kuka do Marasovića u dužini od tri kilometra ima izrazite kanjonske značajke – uska je tek nekoliko desetaka metara i duboka do 400 metara. Kanjon je djelomično zagrađen urušenim stijenama, pa su se na tim mjestima formirali živopisni brzaci i manji slapovi. Riječ je o prostoru izuzetne geomorfološke vrijednosti, koje slovi kao najatraktivnije hrvatsko penjalište, poznato penjačima diljem Europe, a i šire.
S druge strane, kanjon Male Paklenice poznat je po svojoj „divljini“ i netaknutoj prirodi. Potoci Mala i Velika Paklenica su jedini stalni vodeni tokovi na južnim obroncima Velebita. Mala Paklenica „skromnijih“ je razmjera od Velike Paklenice i bujica što teče kroz nju je znatno slabija. U kišovitom dijelu godine kad kanjonom teče voda, staza je neprohodna. Zbog značaja Male Paklenice u očuvanju izvornosti flore i faune, penjačke aktivnosti tamo su najstrože zabranjena.
Za izletnike postoje tri planinarska skloništa - Ivine vodice, Struge, te upravo obnovljeni Vlaški grad.
Sklonište Ivine vodice nalazi se na 1200 metara nadmorske visine, a od Planinarskog doma udaljeno je oko 2 sata i 30 minuta hoda. Sklonište je otvorenog tipa, a u njemu može prenoćiti oko 12 osoba. Izvor se nalazi u blizini skloništa.
Sklonište je pogodno za noćenje ako se planira izlet na Sveto brdo. Brigu o skloništu vodi PD Babulj iz Bibinja.
Sklonište Struge se nalazi na 1400 metara nadmorske visine i udaljeno je oko tri sata hoda od Planinarskog doma. Kapacitet skloništa je deset ležaja. Opskrbljuje se vodom s izvora na Marasovcu, oko 20 minuta hoda od Skloništa. O skloništu brine Planinarsko društvo Paklenica.
Vlaški grad je sklonište koje se nalazi na 1280 metara nadmorske visine. Udaljeno je od Planinarskog doma oko četiri sata hoda, te oko sat od skloništa Ivine vodice. Za noćenje može primiti osam do deset osoba. Pogodno je za planinarenje prema Svetom brdu, Vlaškom gradu ili Velikom i Malom Libinju.
U blizini je izvor koji može presušiti u ljetnim mjesecima, a voda se pojavljuje tek nakon obilnijih kiša.
Pored ovih, postoje „prave“ planinarske destinacije u NP Paklenica, kao što su Vaganski vrh (1757 m), Sveto brdo (1753 m) i Liburnija (1709 m).
Vaganski vrh najviši je vrh planine Velebit, a ujedno i Nacionalnog parka Paklenica. Travnati vrh je širok i zaravnat, sa prekrasnim vidikom. Kad je vrijeme vedro lako se može vidjeti 150 km udaljeni Risnjak, 110 km udaljeni Klek, te 105 km daleki Troglav, najviši vrh Dinare.
Sveto brdo posljednje je istaknuto uzvišenje velebitskog masiva, koje dominira među njegovim vrhuncima odakle se god gleda Velebit. To je ujedno i drugi najviši vrh Velebita s kojega se pruža pogled na ličku i na primorsku stranu. Do Svetog brda se stiže za pet sati iz Planinarskog doma ili za četiri sata s Malog Libinja.
Vrh Liburnije jedan je od najljepših vidikovaca na Velebitu s kojega se pruža pogled na cjelokupni arhipelag srednjeg Jadrana. Vrh je dobio ime prema prvom planinarskom društvu u Zadru „Liburnija“, osnovanog 1899. godine. Najprikladnija ishodišna točka za uspon je Planinarski dom, od kojega vodi markirana staza do vrha. Uspon je strm i zahtjevan pa se preporuča samo iskusnim planinarima u odličnoj fizičkoj kondiciji.
Sezona u Nacionalnom parku Paklenica započinje krajem ožujka i traje do početka studenog, no najveći broj posjetitelja bilježi se u svibnju i kolovozu. Prošle godine postavljen je rekord od 140 tisuća posjetitelja, od kojih je bilo 50 tisuća penjača.
Kamp "Nacionalni park"
Uz upravnu zgradu Parka nalazi se kamp „Nacionalni park“, koji uglavnom koriste ljubitelji Nacionalnog parka Paklenica, penjači i planinari. Pogodan je i za obiteljska ljetovanja. Smješten uz prirodnu šljunkovitu plažu, ima 30 smještajnih jedinica i može ugostiti 90 osoba. Prostire se na četiri tisuće četvornih metara.
Kamp je otvoren od 15. ožujka do 15. studenoga. Ima razne pogodnosti, poput tri punionice za električna vozila, iznajmljivanja ležaljki za plažu, blizinu benzinske postaje, električnu struju, veći broj sanitarnih čvorova i sanitarije za osobe s invaliditetom
Špilja „Manita peć“
Manita peć je jedina špilja na prostoru Parka koja je otvorena i uređena za posjete. Svojom prostranošću i ljepotom ukrasa oduševljava posjetitelje još od 1937. godine, kada je nakon uređenja staze započelo njeno posjećivanje. Ulaz u špilju nalazi se na 570 metra nadmorske visine, a uspon od parkirališta u Velikoj Paklenici do nje traje oko sat i pol.
Špilja obiluje špiljskim ukrasima, kao i bogatstvom podzemne faune. U špilji obitavaju i razne vrste šišmiša.
Posjetitelji u Manitoj peći mogu, samo u pratnji vodiča, provesti oko pola sata. Temperatura u špilji je tijekom cijele godine oko devet stupnjeva. Obilazak se naplaćuje, ulaznice se kupuju ispred špilje, a ona je za posjetitelje otvorena od travnja do rujna.
Posjetiteljski centar „Podzemni grad Paklenice“
U kanjonu Velike Paklenice nalaze se podzemni tuneli koji se popularno nazivaju bunkerima – njih je od 1950. do 1953. godine gradila JNA. Što se krije u podzemnim tunelima bila je strogo čuvana tajna punih 40 godina! Točnije, sve do početka Domovinskog rata, kada je prostor veličine tisuću i pol četvornih metara Hrvatska vojska počela koristiti kao skladište. Po završetku Domovinskog rata Javna ustanova „Nacionalni park Paklenica“ dobila je taj prostor na trajno korištenje i u njemu je 2000. godine započelo uređenje u prezentacijski centar. U kolovozu 2016. posjetitelji su dobili priliku vidjeti produkt dugogodišnjeg rada – tada je prezentacijski centar „Podzemni grad Paklenice“ i službeno otvoren.
Posjetitelji tamo mogu uživati u „Malom centru penjanja“ koji se nalazi u multifunkcionalnoj dvorani gdje na umjetnoj stijeni mogu napraviti svoje prve penjačke pokrete. U dvorani se na zidovima nalazi nekoliko ekrana pomoću kojih se na interaktivan i zabavan način mogu upoznati s penjanjem uz „Mali penjački rječnik“, „Kratku povijest penjanja“ i „Školu vezanja čvorova“.
U drugom dijelu centra posjetitelji mogu saznati informacije o prvim penjačima u Paklenici, upoznati se s radom Hrvatske gorske službe spašavanja te čuti zanimljive priče spašavatelja o njihovim iskustvima. U završnom dijelu centra uz izložak „Ruksak“ posjetitelji mogu pročitati savjete o dobroj pripremi za planinarenje i provjeriti imaju li svu potrebnu opremu prije nego što se upute dalje na planinarenje.
U sklopu Posjetiteljskog centra otvorena je suvenirnica te caffe bar „Bunker“. Od 1. svibnja do 30. rujna prezentacijski centar otvoren je svaki dan, a za ostale termine kontakt se obavlja putem maila prezentacija@paklenica.hr.
Mirila – kult mrtvih
Mirila su pogrebna spomen - znamenja uz velebitske putove i staze. Nastajala su u razdoblju od 17. do 20. stoljeća, a vezana su za pogrebni običaj stanovništva koje je zbog udaljenosti od župne crkve i groblja svoje mrtve moralo nositi do groblja. Sastoje se od uzglavnog i uznožnog kamena s popločenjem između njih. Položeni se mrtvac „izmjerio“ po dužini tijela i mjera bi se „zabilježila“ s dvije kamene ploče, pa se tek nakon pokapanja mrtvaca izrađivalo mirilo. Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je „tek tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu“. Mirila su danas vrijedna kulturna baština Velebita o kojoj su napisane brojne studije i snimljeni filmovi, a svjedoče o višestoljetnoj povezanosti čovjeka i mitske planine.