StoryEditor
RegionalREPORTAŽA VELIKI GUŠTI MALOGA IŽA

Petali smo roge kapitalizmu: nebo je plavije, more mirisnije, sve je istovremeno i blizu i daleko, brzo i sporo

28. svibnja 2017. - 14:17
mali_iz34-190517

Do Maloga Iža, mjesta na otoku Ižu koji se smjestio u kanalu između Dugog otoka i Ugljana poput nekog velikog prekooceanskog broda na sidru, može se iz Zadra na dva načina: katamaranom iz stare zadarske luke ili trajektom iz nove luke Gaženica. Zapravo može i na treći način - plivajući, ali za to bi već trebalo biti ozbiljan maratonac, jer prilično brzom katamaranu treba više od pola sata do Malog iža, a (sporom) trajektu 'Mate Balota' sat i po.

Tek što se pristane u Mali Iž, putnike će dočekati već ispran, ali još uvijek vidljiv veliki natpis na lukobranu kakvoga - to je sigurno - nema nigdje u Hrvatskoj: 'Smrt kapitalizmu'. Ma vidi ti njih! U eri najvećeg kapitalističkog zamaha, oni mu lipo petali roge. Piše doduše ispod njega manjim slovima i 'Ally McBeal' prema liku iz poznate američke serije, ali ovo 'Smrt kapitalizmu' odmah privlači svu pažnju i kao da želi reći: baš nas briga za cili svit! Neka pođe svragom i kapitalizam i utrka za zaradom i gužva i nervoza i politika i...

Ako se na drugim našim otocima kuka kako je težak život na škoju, kako je sve skupo, kako mladi biže ća i kako će nam otoci izumrit, e u Malom Ižu nije tako. Tamo su udrili brigu na veselje i lipo im je kao da su Kalifornija. Ma kakva Kalifornija? U Malom Ižu je i lipše.

Tek što smo sišli s katamarana, eto pred nas Ratko Rokov, poduzetnik, građevinar i vlasnik firme Maloižanin, vođa klape 'Mali Iž', duhovni (i fizički) pokretač Malog Iža i nešto što bi se zvalo - guru mista. U bijeloj majici s otisnutim logom 'Maloižanin d.o.o.' na kojemu je znak sidra, sohe (ležište za veslo) i lopate (znak građevine), dočekuje nas kao pravi ambasador u bilom. I odmah nas vodi - na njegov leut, izgrađen davne 1911. godine u Betini. Star kao Hajduk! Kupio ga je 1995. godine i obnovio, a bio je za potonuti...

Na leutu - birano društvo. Čekaju kao mačori oko lonca da se dogotovi brudet koji se kuha u velikoj širokoj teći, doli u brodskoj kabini. Ne znamo je li pala marenda u našu čast, ali vidi se da imaju 'utakmica u nogama'. Tu su redom: već spomenuti Ratko Rokov, pa maloiški Australac Ken Medanić, zatim Miroslav Protić, pa čistač na Ižu Muhamed zvani Nedo, vlasnik mjesnog kafića Ljubo Orović, Ratkov zet Josip Orović... Prava reprezentacija. Među ekipom i naš kolega, dugogodišnji radijski voditelj Pomorskih večeri Gordan Kurtović koji je tamo uvijek bio drag gost pa se i sad stopio s Malim Ižom toliko da je čak i progovorio maloiškim naglaskom.

Miriše brudet od krme do cile rive, a Ratko nas pita:

- Ja se nadam da ste gladni došli?

Ništa nije trenutno važnije od brudeta i marende, a dalje, kako bude i ako bude, objašnjavaju nam svoju 'filozofiju' dok se točaje kruv u šug.

A kakav brudet! Neopisivo ukusan, onako iz teće, na brodskoj krmi, za stolom postavljenom oko timuna, možda malo slaniji, ali neka je. Mišun: sipa i hobotnica, kumpiri, kapula, maslinovo (a koje drugo) ulje...

- Brudet, a ne žgvacet, poučava nas Gordan.

- Ajde vi domaći recite, je li ovo žgvacet? - pita ih.

- Nije, ovo je, burdet, ne brudet, nego burdet - uzvraća ekipa.

- Ili je brudet ili je tingul. A žgvacet? Je li vi znate što je to žgvacet? - pita dalje Gordan Maloižane.

- Ne-zna-mo! - odgovaraju skoro kao zbor Petra Zoranića u Zadru dok uslast mumaju brudet.

A ne žgvacet.

Teća (kako je Ratko izgovara s onim mekim, da ne može mekanijim bodulskim 'ć') polako smanjuje 'gaz', dok mi pokušavamo doznati - zašto im je ovako dobro? Svi po otocima jauču, kukaju, a oni guštaju. Što je njima?

- Malo pomalo se razvijamo, unatoč otporu starih penzionera koji bi najrađe da se ništa ne događa i da nitko blizu ne dođe. Prije su penzioneri ostavljali u gradu dici stanove, a oni se vraćali na Iž. Sad se to pomalo okrenulo, penzioneri se vraćaju u grad. Iako, dosta je mladosti išlo navigat, zaradili za auto, stan, kuću, ali vratili se sa četrdeset, pedeset godina i nisu se oženili i nemaju dice. Mi imamo takvih pedesetak ljudi koji nisu oženjeni, ostali su sa starima. Ipak smo uspjeli nešto 'iskomplesat', jer mi cilu godinu ovdje živimo i moramo prešperiti i zimu. Liti je svugdi dobro, ali mi smo i zimu okrenuli na dobro. Marenda, ribanje, ja imam 'bauštel' - građevinu, zapošljavam i do dvadeset ljudi, tu je i kafić u mistu pa se i tu malo izgubimo. Kad masline ne rode onda je teško, nema nikoga, ali kad rode, dva miseca bude odlično, tako vam je to.

- Udrili ste kontru? Umisto kukanja, ajmo izvući ono pozitivno?

- Je. Prije četiri godine uspili smo nekako dobiti prostor pa smo otvoriti butigu u mistu za kupiti prehrambene namirnice. To mi sin drži. Cili Iž ima oko četristo stanovnika, a Mali Iž nema više od 250 duša. Liti to s gostima naraste i pet, šest puta. Oduvik se ovdje živilo. Imamo staru crkvu poviše mista iz jedanaestog stoljeća pored koje je u vrime Austro-ugarske izgrađena velika katedrala u kojoj sad bude nedjeljom tridesetak ljudi na misi, što na naš prosjek od 250 stanovnika i nije tako loše. Vrhunac stanovništva bio je 1937. godine kad je samo Mali Iž imao 1350 duša. Tu je i velika škola u mistu bila, živilo se od ribanja, Mali Iž bio je vrhunac zadarskog ribarstva. Došao je onda taj prokleti Drugi svjetski rat i izginulo je 250 jadnih Maloižana u partizanima, od čega devedeset samo na Sutjesci. Ovi što su ostali, isposvađali su se, flota je otišla u Kale i u Sale, sposobni vanka i sve je stalo.
Veli Iž je puno više prosperira, a naši su se toliko isposvađali da je pokojni Tito, kad je vidio koliko je ljudi izginulo, reka: Dobro, šta hoćete da učinimo u mistu, samo recite, hotel, ća god oćete? A ovi su rekli: Nami ne triba ništa, mi ćemo sami.

A svađali su se kao i sada, ko je di bio. i kad. Di si ti bio četrdeset i prve? Uvik isto. I mi smo u Domovinskom ratu mogli na sličan način glave pogubiti kod Pridrage. Fala Bogu pa nismo. A mogli smo, zamalo. Pođe jedan, svi za njim - priča Rokov kratku povijest mista.

On je igrom slučaja ostao na Ižu. Nije imao posla u gradu pa se vratio u Mali Iž, djeca su mu se rodila također na Ižu i sada je vezan nizom poslova s Malim Ižom. I turizma sve više ima, jer tko dođe, opet se vrati dogodine. Opet, nije isto doći na tjedan, dva, mjesec ili živjeti čitavu godinu na otoku. Zimi kad bure zapušu i nema nigdje nikoga. E tu budi umjetnik, pa preživi.

Njegova supruga Ines Rokov predaje u osnovnoj školi u Velom Ižu razrednu nastavu. Ima ukupno jedanaestoro djece, ali raspoređenih od prvog do osmog razreda. Ukupno je devet učitelja, troje iz Iža, a ostali dolaze iz Zadra. U učionici petero učenika zajedno prate nastavu učiteljice. Prvi, treći i četvrti razred. Ne daj se Ines! Ali svi su međusobno prijatelji, druže se, igraju i uče zajedno. Iz Maloga Iža - samo jedan učenik, Jakov i to u prvom razredu.

- Pada nažalost broj djece i to je ono što nas ne veseli. Dogodine ćemo imati jednog učenika manje - kaže učiteljica.

Dobra je stvar što se svakom učeniku može kvalitetno posvetiti, jer - barem vremena ima dovoljno.

- Djeco, sviđa li se vama u školi?

- Ne! - odlučno će jedan berekin među njima, iako se vidi da guštaju. Opušteni su, ni traga stresu kao u gradu. Kao nekakva privatna škola sa privatnom učiteljicom. Prvašića Jakova iz Malog Iža prije su vozili mama i tata u školu, a sada se vraća - s učiteljicom u Mali Iž.

- Hoćete li nakon školovanja ostati na Ižu? - pitamo djecu.

- Ne! - opet će onaj mali šaljivac. Njemu je sve 'ne'.

- Ja ću probati ostati. U turizmu ili za pomorca ili policajca - kaže učenik do njega.

- Ja ću biti pomorac ili građevinar.

- I ja ću biti pomorac - predomislio se i šaljivac.

- A ja slastičar... kazuju nam učenici svoje planove koji će ih, nadamo se, vratiti i zadržati na Ižu.

Baš kao i Kena Medanića, povratnika iz Australije odakle se vratio u Mali Iž sa ženom Amerikankom i djecom. Otac mu je Medanić iz Mućela, a mati Martinović iz Porovca. Roditelji su mu šezdesetih godina odselili u Australiju tako da se rodio i školovao tamo, potom je živio na raznim stranama svijeta, ali ga je srce ipak vuklo u zavičaj gdje je prije tri tjedna - krstio sina. Upisat će djecu i u hrvatsko državljanstvo, a sa sinom Stipom i kći Marom obavezno priča hrvatski kod kuće... Bez obzira gdje je živio, oduvijek je, kaže, osjećao da su mu u Malom Ižu korijeni, da tamo pripada. I supruga Amerikanka Michelle gušta na Ižu.

- Prvi je put sad došla i oduševljena je ovdje. Rekla je da nikad nije sanjala ovakav prizor, a kamoli da bi ga uživo vidjela. Do kraja godine namjeravam kupiti kuću ovdje - odlučan je Ken, dok drži malog sinčića Stipu koji uslast guca komadiće krumpira preostalog iz brudeta. Ma vidi ga šta maže. Zna Stipe šta je brudet!

Za to vrijeme klapa Mali Iž koju uglavnom čini maloprije spomenuta ekipa s leuta Ratka Rokova već veze pismu jednu za drugom u obližnjoj konobi u uvali Komoševa, nakrcanu bačvama od rostfraja punih crnog vina od kvalitetnog crnog grožđa kupljenog u Nadinu u Ravnim kotarima. Stiže pivačima i plitica sira i pršuta (jer davno je bila marenda), pa dok klapa sve bolje i skladnije uštimava glasove, Ken Medanić nam priča kako se švicarski konzulat u Montrealu zainteresirao za ono što radi već sedam godina. Toliko se zainteresirao da je poslao vijest u Ženevu odakle je Ken dobio poziv da se tamo hitno javi.

- O čemu se to radi? - pitamo ga.

- Mi mjerimo otkucaje srca, temperaturu i znojenje prsta na jednom malom aparatu koji stane na vrh prsta. Preko bluetootha očitanja prenosimo u računalo i možemo ih koristiti na burzama gdje se može detektirati kad je neki broker ušao u stanje stresa - pick performance - pod kojim bi mogao povući neki riskantan potez. Mi našim softverom možemo spriječiti da čovjek koji trguje na burzi uđe u takvu zonu i na taj način smanjujemo gubitke na burzi za najmanje 50 posto. Radi se o vrlo kratkom vremenu za procjenu u kojemu ga možemo spriječiti da 'pritisne krivi botun'. Najveće tvrtke u svijetu koje rade u New Yorku također se zanimaju za naš projekt. Prvi smo u svijetu koji smo to napravili, a Švicarci su spremni u to sada investirati 7,5 milijuna švicarskih franaka za 2018. godinu, kaže Ken dodajući kako im je slijedeća faza da uđu u autoindustriju.

Pa iako se bavi takvim svjetskim projektima i burzama, Ken je ipak najviše zaljubljen u Mali Iž.

- Meni je cilj živjeti u Ženevi, a tri četiri puta godišnje odlaziti na Iž. Ne treba mi ništa više u životu. Ni Bahame, niti išta od toga..

- Znači mi ne znamo što imamo ovdje?

- To je sto posto! - kao iz topa će Ken.

Roko Jelić (31) iz Maloga Iža jedan je od mlađih ljudi koji su se rodili na Ižu i vratili živjeti na otoku. I on je član klape i to tenor čini nam se. Oženjen je i ima dvoje djece, naviga na Tankerskoj plovidbi (četiri mjeseca doma, četiri na brodu), a žena radi u trgovini. Njegov stariji sin ide u prvi razred, a mlađa kći ima jednu i pol godinu.

- Meni je dobro živjeti u Malom Ižu, otac mi je odavde, žena je također iz Maloga Iža. Ja sam odrastao u Zadru, u Petra Preradovića sam išao u osnovnu školu, na Kolovarama smo živili, baš kao i žena. Ispostavilo se da nam je bolje tu nego u gradu. Svi mi ovdje imamo starinu i kuće i s te strane je olakšano jer ne moraš tražiti stan. Tu smo se našli, oboje smo s Iža i taj nam je mirniji život draži. Da pustite dijete bez nadzora u gradu opasno je, a ovdje nema brige. Sve je mirnije, sporije. Kad se tu iskrcaš, da se ne znam što događa, sutra ti je slijedeći vapor i nemaš se što sekirati. To je nešto što je nekim ljudima u gradu nepomljivo, ali kad živiš tu od rođenja naučiš se da kad ti nešto treba, to polako isplaniraš. Način života je spontan, ako vam se piva zapivate, družite se kad želite.

- A parola 'Smrt kapitalizmu', je li i ona spontano nastala?

- Jedno je jutro samo osvanula. Sad, tko je to napisao... Bilo je nakon burne noći, ha ha, išlo je jedno za drugim. Ali nema neko dublje značenje, iako ljudi misle da ima. Oduvijek su nas gledali kao 'crvene' pa su neki i taj natpis tako tumačili. Ma mi samo živimo svoj život, imamo to svoje i zapravo ne tražimo previše, odnosno ništa posebno. Ovi zahtjevi otočana koji se pišu po medijima, zapravo su više zahtjevi ljudi koji žive u gradu, a imaju neke preferencije na otok. Mi koji tu živimo, nama ne treba sto veza za grad. Što će nam? Nama treba omogućiti da živimo tu, a ne treba nam grad da bi tu živili - objašnjava Roko.

Dok klapa sve jače odzvanja Komoševom, shvaćamo, u pravu je. Čim se siđe s broda na Iž, korak postaje sporiji, govor opušteniji, mobitel se ne vadi svako malo iz džepa, jer svatko koga trebate, srest ćete ga sada ili za pola ure, svejedno je. Nebo je plavije, more mirisnije, sve je istovremeno i blizu i daleko, brzo i sporo. Iž bi zapravo trebalo svakome prepisati kao terapiju, barem dva - tri puta godišnje. Jer s kapitalizmom ili bez njega, ovdje se oduvijek živjelo zapravo isto.

Rašalovano!
 

Dok se vraćamo iz Velog Iža, vodonosac Zrmanja uplovljava u porat zbog isporuke vode bez koje se, posebno ljeti, zna ostati što je uvijek bio najveći problem mještanima.
- Država plaća prijevoz, a korisnici vodu, tako da nas to spasi. Oko 170 kuna zapada 10 kubika vode. A i smeće se vozi redovno na obalu, prije je to bio strašan problem. Još se doduše nađe neregistriranih vozila po otoku, mada manje nego prije, jer znaju dolaziti redari koji traže da se to makne, mada ih ljudi baš i ne slušaju. Voze i baš ih briga – kaže Rokov.
05. listopad 2022 04:58