StoryEditor
RegionalTVORAC VELEBITSKOG PIVA POZIVA MLADE LIČANE DA MU SE PRIDRUŽE U SPASU REGIJE

'Pobijedit ćemo Darka Milinovića na izborima, ovaj put me neće pokrasti'

Piše Mario Pušić / Jutarnji list
11. prosinca 2016. - 20:35

Darko Milinović kao dječak je krao šešire, noge je postavljao u “oks” pa onda svojim Gospićem vježbao hod kauboja. Na najpopularnijoj internetskoj tražilici njega danas najčešće guglaju ovako: “Milinović kauboj”, a zbog bogate političke karijere i nesporne društvene moći prožete narodnjačkom jednostavnošću, zovu ga ličkim šerifom.

Da je Lika Divlji zapad, ne bi u njoj našli više od jednog čovjeka, barem toliko snažnog i dovoljno odvažnog da mu stane pred nišan, eastwoodovski otpuhne dim cigarete i naheri šešir a da ne trepne i onda potegne barem jednako brzo kao Dado. Taj živi u Donjim Pazarištima, 10 milja i sat jahanja od Gospića prema Velebitu i zove se Karlo Starčević, piše Jutarnji list.

Otac mu je bio ustaša, pa iako je bio najbolji gospićki učenik u nekoliko generacija, nakon završenog zagrebačkog studija elektrotehnike, sreću je morao potražiti u Njemačkoj. Tamo je zaradio milijune, osnivao je HDZ u Münchenu 1987. i u tu se stranku učlanio valjda prije samog Franje Tuđmana, da bi pred njim istu iskaznicu rasparao valjda prije nego što je HDZ došao u Hrvatsku. Vratio se u domovinu braniti je 1991., a šest godina poslije preselio se u svoja Donja Pazarišta. Tamo gdje su njegovi djedovi nekada sadili krumpir podigao je najpoznatiju malu pivovaru - Ličanku.

Nekoliko puta je gotovo bankrotirao, milijune je gubio u propalim bankama, a bio je i na meti pljačkaša. Danas mu je potražnja za “Velebitskim” deset puta veća od onoga što proizvede. Godišnje okrene 20 milijuna kuna, njemačka mirovina bit će mu veća od naše saborske plaće i za novac mu se, kaže, živo fućka. No, postoje druge stvari zbog kojih je Karlo jako ljut: Hrvatska mu je pokradena, Lika raseljena, Gospić uništen. Sve je kriva politika. Zato je on danas Milinovićev neprijatelj broj 1.

Normalna vlada

Ispred na utovar čeka stotinu ambalaža prepoznatljive plave boje, iza u bačvama dozrijeva 50.000 litara piva, pokraj je punionica iz koje se čuje tuckanje boca, a iznad Karlo živi sa suprugom Mandom i kćerima Katarinom, Antonijom i Marijom. Mi smo usred svega toga, u kušaoni, sjedimo za masivnim drvenim stolom. Utorak je, blagdan Svetog Nikole i Karlov 64. rođendan.

- Što ste si zaželjeli? - pitamo ga.

- Normalnu Vladu. A ne još jednu uhljebničku, u ovoj je takvih tri četvrtine, od premijera naniže, naći ćete tri čovjeka koji su nešto stvorili u životu. Što bi ono Bosanci rekli: Halali, Huso, materi! - kaže Karlo.

- Doći ćemo i do njih, ali hajmo mi, Karlo, od početka - kažem mu. I vrati se Karlo u prošlost, ali ni malo dalje od politike.

- Otac je izgubio rat, odveli ga 16-godišnjaka tri kilometra dalje od kuće, nije znao gdje je, a kamoli da bi o ičemu više znao išta. Ali ja sam zato morao ispaštati cijeli život. Bio sam najbolji učenik, ali što ti vrijedi? A još je veća tragedija da djeca onih koji su progonili moga oca danas upravljaju ovom državom i vode nas u ponor, kao što su to ovi radili 45 godina prije. To je naša tragedija. Imali smo pomirbu 1991. koja je, sve mi se čini, bila velika prijevara. Ne znam je li to Franjo napravio slučajno ili namjerno, ali kao njegov bivši bliski suradnik, sve si mislim da je bilo ovo drugo.

- Bili ste suradnik pokojnog predsjednika?

- Da, još od 1974. godine. Ovi što se busaju u prsa kao barakaši nemaju pojma gdje i kako je nastao HDZ - 1987. godine u restoranu Josipa Zoričića u Münchenu. Okupilo nas se 36 plus Tuđman - Ivica Malekinušić, Tomislav Đurasović, Mate Sentić, Boća Bagarić, Milan Ilinić, Ante Jakovljeć, Jure Radoš... Znali smo da je Jugoslavija pred raspadom jer je godinu ranije počeo tijek kapitala preko dva smjera, preko Beča za Moskvu i preko Italije za Zürich. Tamo je danas izvučenih 150 milijardi hrvatskih švicarskih franaka, a Hrvatska je crkveni miš. Opljačkana. HDZ u Hrvatskoj je bio samo slijed tih naših dogovora - započinje svoju priču Starčević točeći nam svoje Kasačko pivo u čaše.

Pljačka Hrvatske

U HDZ-u se nije dugo zadržao, točno do 28. studenoga 1990. Tada je pred Tuđmanom, kaže, rasparao člansku iskaznicu.

- Nametnuli su Tuđmanu tu ideju otkupa stambenih prava. Bio sam protiv i mogu reći da me tada podržao samo Drago Krpina. Pitao sam gdje su oni drugi, oni koji su isto tako uplaćivali u stambeni fond, a nisu imali stanarska prava, što će oni otkupiti? Shvatio sam da počinje prva pljačka Hrvatske. Meni je tada ministar Muhamed Zulić ponudio 1000 kvadrata na Jelačićevu placu. Odbio sam ga s gnušanjem. Ni danas nemam stan u Zagrebu, a u Lici imam tvornicu. Gadi mi se ići u taj grad, jer je on postao gori nego što nam je Beograd ranije bio svima. Iz Zagreba su popljuvali sve, najviše one koji su stvarali državu, Ličane, Hercegovce, Dalmatince, Slavonce, Posavce. Dokle više - širi ruke Starčević.

- Zašto ste se uopće vratili u Hrvatsku - pitam ga.

- “Dogodine u Jeruzalemu” - to je bio židovski pozdrav, a pozdrav nas iseljenika bio je “dogodine u Zagrebu”. Hrvatska je bila naš jedini smisao. Bez obzira na to što sam se ja fantastično adaptirao u njemačko društvo, dali su mi priliku da se dokažem i pristojno zaradim, ali to nije bila moja domovina.

Čeznuo sam za njom. I onda sam odlučio. Prodao sam udjele projektnog biroa kojem sam bio većinski vlasnik i došao. Nisam htio ni u pretvorbu nit’ u privatizaciju, već s 5,5 milijuna maraka na svoju djedovinu. Vidite, u moje vrijeme je u Pazarištima bilo osam osnovnih škola, a danas je 50 đaka. Ja sam si dao u zadatak u deset godina povećati broj za 10 učenika - tumači Karlo.

- Pa kako - pitam.

- Lijepo. Već ih imam 17, djeca mojih radnika. Imam još šest mladih za ženidbu, neka svaki ima dvoje djece, to ih je 12. Imaju mi radnici po 1000 eura plaće, imali bi i 50 posto više da nema toliko fiskalnih nameta. To je moje bogatstvo. Pa, zbog mladih sve ovo i radim. Evo kako sam razmišljao. Doći u Hrvatsku, okupiti ljude i pokrenuti pivovaru. U dogledno vrijeme sebi stvarati sirovinu, sijati ječam i praviti ječmeni slad, od ječma ostaje trop, ljudi bi time hranili stoku, razvila bi se proizvodnja mlijeka i mesnih proizvoda i tako zaokružujemo priču, mladi ostaju, Pazarišta se razvijaju. No, ja sam imao pogrešnu viziju svega, nisam naišao na potporu lokalnih vlasti, ona koja je došla bila je još gora, uništili su radna mjesta, Lika je danas jedina zelena pustinja u Europi, ne proizvodi se ništa, čak ni djeca, a toliko je plodna da bi u njoj bez problema živjelo 200.000 ljudi. A sada nas je spalo na 30.000. To je tema o kojoj netko mora govoriti. Sve je naopako, stvorili su negativnu selekciju u školstvu, otišlo je iz Like 500 odlikaša i onda se ne vraćaju. Lokalne vlasti obmanjuju svoje središnjice, pričaju da ovdje teče med i mlijeko. Radovao sam se autocesti, ali sam ubrzo shvatio da je ona prokletstvo. Sada ljudi njome samo brže odlaze iz Like. Slom je samo pitanje vremena, a bojim se da će se na Lici slomiti Hrvatska - upozorava Starčević navodeći da je na području čitavog Gospića on jedini proizvođač, ali da je opstao uz krvave napore i rad, pa i onda kada više ni njegova vlastita obitelj nije vjerovala da će uspjeti.

Sukob s vlastima

- U prvoj godini proizveli smo 100.000 litara piva koje ja nisam u Lici mogao plasirati, jer sam bio u konfliktu s lokalnim vlastima. Čak sam dobivao poruke da će mi “uzeti pivovaru i budalu vratiti u Njemačku”. Podmetali su mi, slali inspekcije, 50 puta dnevno isključivali struju. Ostavljao sam auto u Gospiću, a onda bi me netko vozio doma raditi kako bih ih zavarao, jer su gasili kad sam bio doma. Izgubio sam 1,050 milijuna kuna u hrvatskim bankama kada su redom propadale 90-ih godina. U tih 16 banaka je iseljeništvo izgubilo 9,5 milijardi dolara, ja sam bio među njima. Po nalogu vlasti, s Plitvica mi nisu dvije godine platili nijedno pivo. Bio sam u minusu 1,4 milijuna maraka. Bio sam na dnu. Tada se otvorilo zagrebačko tržište, preko planinara.

Pronijeli su glas o dobrom pivu, ja kupio nekoliko ambulantnih kombija i opstao. Zagrizli su u željezo, tvrdo željezo - poručuje Starčević. Dodaje da nikada nije iskoristio nijednu kunu bilo kakvih poticaja, a samo jednom mu je neki političar bio u pivovari, ministar Nenad Porges 1999. godine, kojega je, kaže, gotovo istjerao, zajedno s njegovim pomoćnikom.

U najtežim vremenima, kaže, uvijek bi pozajmicama uletjeli njemački prijatelji.
- Sada da okrenem broj, za nekoliko sati stiže milijun eura iz Njemačke, koliko treba, bez potpisa. Prije sam dosta ljudima pomagao, ima ih mnogo koji žele vratiti - naglašava.

Novi pogon

Svjetski stručnjaci vodu iz koje pravi pivo, čistu izvorsku bez ikakve obrade, proglasili su ljekovitom, ove godine proizveo je iz nje 2,5 milijuna litara piva, 15 posto više nego godinu prije, a prije Božića proradit će novi pogon koji će proizvodnju povećati za 2,5 posto. Potražnja će i dalje biti 10 puta veća od proizvodnje.

Njegov izlet u politiku krenuo je prije šest godina iz revolta. Tražio je za svoje mještane bolju usluga grada s obzirom na to da su mu punili “pola proračuna”.

- Gradonačelnik nas je omalovažio, ja sam rekao ljudima: “Ja stajem ispred vas i iza vas. Idemo na izbore”. Pobijedili smo na izborima za mjesni odbor. Onda su ljudi tražili da idemo i na lokalne izbore. I tamo smo pobijedili - kaže Karlo, pa stane, očekujući pitanje.

- Ali, niste postali gradonačelnik - pitam.

- Naravno, pa pokrali su me - kaže kroz smijeh.

- Pa kako - pitam.

- Jednostavno fantastično. Gradonačelnik je dobio 64 glasa viša, a za većinu u Vijeću nedostajala su mu samo dva. Doveli su više od 1000 ljudi iz Srbije, imao sam 320 nevažećih listića, a jedan vijećnik je nosio oko 280. Dolazili bi ljudi na glasovanje, a imena im već bila zaokružena. Žalim se predsjednici Gradskog izbornog povjerenstva Tatjani Radaković, a ona kaže da to nije ništa. Pokrao me dr. Darko Milinović, zajedno s njom i drugom sutkinjom, Dubravkom Rudelić. Podnio sam i tužbe, ali sve je odbijeno, nema dokaza da je bilo prijevare. No, 3500 glasova koje sam dobio obveza mi je da idem sljedeće godine. Ovaj put narod neće dopustiti krađu. Izbiti će neredi - uvjeren je Starčević.

- A što da ste postali gradonačelnik - pitam.

- Grad bi uštedio tri milijuna kuna godišnje, jer bih se odrekao plaće, vozača, vozila i telefona i svega što gradonačelnik potroši javno i tajno, ne bi bilo kriminala i pranja novca, korupcije. Samo kada bi USKOK došao u Grad, imao bi što vidjeti. Znate li da se kod nas kila cementa plaćala više nego negdje vreća. Zamislite da ceste asfaltirate samo centimetar tanje. Eto, tako se izvlači novac. Osim toga, ako ja obećam da ću stvoriti pet radnih mjesta, ja ću ih stvoriti - kaže Karlo, za Jutarnji list.

Kaže da Milinović drži u rukama sve konce Like i da je on nedvojbeno najmoćniji čovjek Gospića.

- Drži sudstvo, Državno odvjetništvo, pola policije, Grad i Županiju. On je bio drugi čovjek u RH, odmah iza vođe Sanadera. Svakog tjedna išao je u Zagreb na korito, po novac, kao za crkvu. Pojedinci iz crkvenih krugova su mi rekli da su bili prevareni, morali pokrivati njegov kriminal. Svi pričaju o njegovoj kući. Neka ju je napravio, sretan sam zbog njega, ali ona nije ni jedan posto onoga što je on okrenuo u zadnjih 15 godina. Reako sam mu: “Dado, idi u privatnike, otvori kliniku, pa postani milioner, ja ću biti sretan, ovako nisam, jer je dio tog novca moj, koji sam uplatio kao porezni obveznik” - kaže Karlo.

- Pa što kaže Dado?

- Veli: “Karlo, ma ti mene zezaš?” I nasmije se.


Naseljavanje like

- Mislite da je tadašnja Vlada, njegova i Sanaderova, bila najgora?

- Je, definitivno, ali od nje je gora bila Milanovićeva, on je bio nepodnošljiv, Karamarko je bio gori čak i od njega, a Plenkovićeva? Pa, rekoh pokojnom Račanu ‘99. da od svakog zla može iznać još gore. Most je donio promjene, ali ne znaju, a prebahati su da bi pitali one koji znaju - kaže Karlo, pa ih sve poziva da dođu u Liku i tu će najbolje vidjeti u kakvoj je zemlja katastrofi.

- Pa kako ćemo se spasiti - pitam Starčevića, računajući da ima plan.

- Naseliti 200.000 ljudi, u Južnoj Americi je pola milijuna siromašnih Hrvata, djece naših iseljenika iz treće i četvrte generacije koji i ne znaju hrvatski. Začudili biste se koliko ih je u neimaštini, rade na tuđima farmama. Nitko osim nas samih neće promijeniti stvari - poručuje Karlo Starčević.
Svoje Gospićane poziva da mu se pridruže, da se odupru “tiraniji, lažima, prirezu, svemu”.

- Želim da se mladi vrate, ja ću im biti logistika - poziva Starčević.

Izdvojeno

29. studeni 2020 02:54