Ukazom predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, mr. sc. Dušan Viro, brigadir HV-a u miru, i posmrtno fra Frano Bilokapić, gvardijan Franjevačkog samostana Gospe Sinjske u najtežim danima Domovinskog rata, dobili su visoka državna odličja za zasluge što su u vrijeme velikosrpske agresije na Cetinsku krajinu, kada je Sinj i cijeli alkarski kraj mjesecima primao dnevne porcije zločinačkih topničkih projektila, izlažući se nerijetko osobno opasnosti i pogibelji, spriječili da se na prostoru njihova djelokruga djelovanja događa zlo od strane predstavnika hrvatskog naroda.
Tko se po godinama može i želi prisjetiti, poznato je da su se u ta luda vremena kriminalni pripadnici samozvanih vojnih postrojbi postavljali u ulogu vlasnika života i smrti. Bili su strah i trepet i gotovo nitko im se kao takvima nije suprotstavljao, čak ni duhovnici koji su bili najpozvaniji i među kojima je, istina u ulozi iznimki, bilo i onih koji su na lomaču zla pokušavali ili znali dolijevati ulje.
Reportersko oružje
U takvim okolnostima važno je bilo biti i ostati čovjek. Viro i Bilokapić bili su Ljudi. Ni oni, naravno, u tim teškim danima i godinama nisu bili bezgrješni. Ali ono što su njih dvojica, jedan u franjevačkom habitu, a drugi u vojno-civilnoj odori, tada uspjela napraviti, za što su najzaslužniji, neizmjerni je moralni kapital koji bi Sinjani i Cetinjani trebali svakodnevno isticati i njime se neizmjerno ponositi. Jer kakvi su, takvi su, ali kada je bilo najteže bili su ljudi.
U iskrenoj nadi da će se u mojemu rodnom gradu i kraju reafirmirati ta vrijednost u ovome ću novinskom napisu ispričati priču u kojoj sam i osobno bio izravni sudionik.
U tim nesretnim ratnim danima sam kao profesionalni novinar Slobodne Dalmacije imao sreću i privilegij postati ratnim reporterom i kroničarem. Moje jedino oružje bili su notes, olovka i ponekad fotoaparat "idiot". Samo jednom prigodom kada sam radio reportažu sa skupinom "ludih" bojovnika u dubini okupiranog prostora i kada je u neposrednoj blizini postalo gusto, dali su mi pištolj da, ako dođe do toga, mogu pucanjem iz blizine braniti vlastiti život.
Dok su rasle "Munchenske" i "Berlinske" bojne, čiji su pripadnici danas nerijetko mjerna jedinica Domovinskog rata, naravno s nezasluženim braniteljskim prinadležnostima, ja sam perom i kamerom obilazio bojišnicu u cetinskom kraju i, poslije Splitskog sporazuma Tuđman-Izetbegović, u susjednoj BiH. Pritom sam stjecao povjerenje i prijateljstva do tada i prema meni sumnjičavih ljudi koji su u svakom trenutku bili svjesni da bi svakome od nas već sutra mogla zasvirati truba na posljednjem ispraćaju.
Dušana Viru upoznao sam 1990. godine u nekadašnjem kafiću "Centar" u današnjoj Glavičkoj ulici u Sinju gdje je bilo okupljalište inicijatora za osnivanje lokalnog ogranka HDZ-a. Zajednički poznanici meni su ga predstavili kao "ustašu koji jede malu djecu", a preletači iz Saveza komunista, koje se već u to vrijeme tijekom nedjeljnih misa moglo vidjeti poredane oko Velikog oltara Gospine crkve, mene njemu kao nepopravljivog jugokomunjaru.
Noćni upad u kuću
Upućeni na svakodnevno međusobno komuniciranje, naročito u vrijeme kada više nije bilo sumnje da će rat početi u najskorije vrijeme, ta međusobna startna slika i međusobni odnosi su se mijenjali sukladno onomu što smo i kako obojica radili. Virinu formatiranju u čovjeka odlučnog da ne čini zlo vjerojatno je doprinio i jedan događaj s početka 1991. godine.
- Premoren od napornog dana, u večernjim satima u obiteljskoj kući u Otoku otišao sam na počinak. Uskoro se pridružila supruga s kćerkom starom nekoliko mjeseci. Probudilo me je šesto čulo.
U sobi sam vidio nepoznatog čovjeka, u odijelu, ranih 40-ih godina, s brkovima i desnom rukom u džepu u kojoj se jasno nazirao pištolj. U sobi sam imao automatsku pušku, snajper i pištolj, ali ne nadohvat ruke. Procijenio sam da nemam šansi. Na svaki moj pokret sigurno bi me upucao. On je šutio.
Onda je najprije tiho, a potom preglasno kazao: "Ne mrdaj!" Sve vrijeme mu je pogled lutao između mene i Jelene u kolijevci. U jednom trenutku je otvorio vrata sobe, zatvorio ih i nestao. Od straha se iz kreveta nisam pomaknuo sigurno još punu minutu. Onda sam uzeo pištolj, repetirao ga i izišao vani. Vidio sam tek bijelog stojadina kako se udaljava cestom prema Sinju.
Otišao sam do šefa sinjske policije Ivice Romca i sve mu ispričao. Zaključak je bio da se radilo o osobi iz KOS-a JNA koji je imao zadaću likvidirati me jer sam bio na njihovu popisu.
Njegov pogled na moju nekoliko mjeseci staru djevojčicu Jelenu promijenio mu je odluku. Shvatio sam da i na drugoj strani ima Ljudi pa me je i taj događaj potaknuo da se i prema neprijateljima odnosim kao čovjek – ispričao je kasnije Viro.
Izravni napad velikosrba na cetinski kraj, na Kijevo i cijelo vrličko područje, kojega je još pod krinkom JNA vodio u Haagu osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić, počeo je 25. kolovoza 1991. godine.
Husina jama
Dušan Viro je do izravnog početka rata izrastao u neosporni vojno-politički autoritet u Cetinskoj krajini. Bio je utemeljitelj i predsjednik HDZ-a i ujedno časnik za sigurnost 2. bojne 4. brigade ZNG-a. Toga 25. kolovoza, Viro se nalazio na prvoj crti bojišnice u Vrlici, odakle sam izvještavao. Saznao sam da je hitno odjurio u Sinj. Više puta sam ga pitao zašto je nestao iz Vrlike, koja je bila pred neminovnim vojnim slomom i okupacijom, ali o tomu mi nikada nije želio govoriti.
- Morao sam spašavati neke ljude od glupana iz naših redova – bilo je sve što mi je rekao. S tim da se za razliku od drugih koji su odlazili u jednom smjeru, prema Sinju, Viro istoga dana vratio u Vrliku.
Godinama sam sakupljao kamenčiće i formirao mozaik dok mi se jednom prigodom "slika" nije pokazala u svojoj punini. Viro je poput furije odjurio iz Vrlike jer je obaviješten da je u Sinju jedna paravojno-kriminalna skupina nasilno sakupila grupu Srba i jednog Hrvata i odvela ih i zatočila u napuštenu kuću u selu Gljev s planom da tu dočekaju noć, a onda s njima do Husine jame. Taj mozaik mi se sklopio poput otvorene knjige negdje iza 2000. godine.
Za ratnih vremena, dok nije premješten na rad u Zagreb, s Virom i njegovim suradnicima obilazio sam bojišnicu, pisao izvješća i reportaže. U tim prilikama i, naravno, u samom alkarskom gradu kao Čovjeka sam u punini ljudskosti upoznao još jednu osobu: gvardijana fra Franu Bilokapića. Jednog nevjerojatnog narodnog čovjeka koji je na dužnosti starješine Franjevačkog samostana i upravitelja svetišta Gospe Sinjske naslijedio također dobrog duha iz zajedničkog rodnog sela Udovičići fra Josipa Zrnčića.
Fra Frano se nije libio odlaziti u obilazak hrvatskih branitelja na prvim crtama bojišnice. Uza sve prigodne poklone koje im je nosio u njegovim torbama obavezno su bile krunice s križem na kojemu su bili likovi Krista ili Gospe Sinjske. Dijelio je hrvatskim vojnicima krunice, koje su oni, neovisno jesu li bili praktrični i(li) tradicionalni vjernici, agnostici ili ateisti s ponosom stavljali oko vrata.
Dok im je uručivao krunice fra Frano je svakome od njih govorio: Dijete, znaš što ova krunica predstavlja. Nosi je neka ti pročišćava dušu da ne bi postao kao oni s druge strane. Prirodni i Božji zakon daje vam pravo braniti svoj život, život svoga roda i naroda i svih naših građana, svoju domovinu, ali zaklinjem vas neka vam nikada ne pada napamet činiti zlo kakvo oni nama čine i žele napraviti.
Spreman za fajt
Godinama mi je novinarski crv misli vraćao u ta vremena. Kada mi se sklopila opisana mozaička slika, polazeći od činjenice da su sve vrijeme najžešće velikosrpske agresije i granatiranja Sinja u gradu pod Kamičkom kao pripadnici nacionalne manjine živjeli i Srbi, da je udjel Srba u sastavu 126. brigade HV-a bio značajno iznad udjela srpske manjine u ukupnom broju stanovnika Sinja – mada ih je bilo koji su otišli i na drugu stranu – te da nikome od njih koji su ostali živjeti u gradu nije pala dlaka s glave – ne računajući pojedine postupke skupine đilkoša odgojenih na lažnim partizanskim mirovinama koji su bježali s bojišnice, ali su samozvano verbalno maltretirali pojedine Srbe i obitelji još neodseljenih jugooficira - a polazeći od djela koja su činili Viro i fra Frano, izrasli u neprikosnovene autoritete, u Slobodnoj Dalmaciji sam tamo negdje 2011. godine objavio priču o ljudskosti te dvojice ljudi zaslužnih što se u našem zajedničkom gradu u kojemu su mjesecima detonirali topnički projektili velikosrpskih agrsora ne birajući cilj i u kojemu su od tih ubojitih naprava ginuli ljudi, uključujući i djecu, nije događalo zlo.
Pritom sam posebno apostrofirao ulogu Dušana Vire od 25. kolovoza 1991. godine kada je izlažući svoj život opasnosti uspio od sigurne smrti spasiti 25 osoba, kao i sveukupnu ulogu fra Frane Bilokapića.
Toga dana, kada sam u "Slobodnoj" objavio tu priču, iz Zagreba me nazvao Dušan Viro, u to vrijeme još na dužnosti pomoćnika Joze Radoša, ministra obrane u Vladi Ivice Račana.
- Što si to danas pisao u "Slobodnoj" - pitao me.
- O tebi i fra Frani i vašoj ulozi u spašavanju života i sprečavanju događanja zla od strane hrvatskih kriminalno-paravojnih skupina 1991.godine - odgovorio sam mu.
- Nisam vidio novinu, ali me nazvao jedan poznanik, jedan od onih koji su nezakonito zatočili te ljude na Gljevu koje sam oslobodio. Bio je vrlo uzbuđen i kazao mi da me danas obavezno mora vidjeti. Imam osjećaj da želi sa mnom u fajt. Obećao sam da ću doći u Sinju. Evo sam na putu - kazao mi je Viro.
S velikom neizvjesnosti čekao sam ishod toga susreta jer sam i osobno poznavao osobu s kojom se zbog sadržaja mojega novinarskog napisa Viro došao susresti. Njih dvojica su se susreli sami, ostali su do kasno u noć.
Zahvalan do neba
Sutradan mi je Viro ispričao:
- Iskreno, nakon tona njegovih riječi preko telefona očekivao sam da će me napasti. Iako je fizički korpulentniji bio sam spreman na sukob. Već na prvom koraku našega izravnog susreta shvatio sam da sam iz Zagreba došao s pogrešnom pretpostavkom. Taj čovjek mi je prišao, srdačno pružio ruku i kazao:
"Vjerojatno si već pročitao ovo što je Toni danas napisao. Kada sam pročitao taj tekst ja sam te morao neodgodivo vidjeti. Morao sam ti stisnuti ruku i zahvaliti što si spasio te ljude, ali i nas koji smo se ponijeli bezumno. Posebno sam ti zahvalan što si spasio i mene osobno.
Da smo bez tvoje intervencije tim ljudima krenuli oduzeti živote ja sigurno ne bih pucao prvi. Ali kada bi zapucali drugi vjerojatno bih pucao i ja. Što bi se poslije toga sa mnom događalo, sam Bog zna. Hvala Bogu nije se dogodilo zlo. Zahvaljujući tvojoj intervenciji ja sam danas normalni obiteljski čovjek, čiste savjesti, sa suprugom u skladnom braku imam četvero zdrave djece. Nemoj se ljutiti što sam te mučio da dođeš iz Zagreba, ali ja sam te danas morao vidjeti i to ti reći - kazao je Viri taj poznanik s kojim danas obojica dijelimo prijateljstvo.
Sve ovo vrijeme od toga novinskog napisa ta mi je tema, taj golemi moralni kapital s kojim se građani junačkog i viteškog Sinja javno ne ponose, a svakako bi trebali, često bila na pameti. S Virom, koji je poslije napuštanja HV-a u činu brigadira, ali koji nije želio ljenčariti u mirovini već se radno aktivirao pa je preko deset godina u timu Emila Tedeschija, u "Atlantic Grupi", jednoj od vodećih gospodarskih tvrtki Hrvatske i srednje Europe, povremeno sam pretresao i tu temu.
A onda sam nedavno sjeo za računalo i napisao pismo predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću. Uputio sam mu zapravo obrazloženi prijedlog da Dušanu Viri i posmrtno fra Frani Bilokapiću dodijeli odgovarajuće državno odličje. Taj moj prijedlog prisnažen je s većim brojem izjava osoba srpske i hrvatske nacionalnosti kojima je u većoj ili manjoj mjeri bilo poznato djelovanje te dvojice dobrih ljudi u za sve najgora vremena.
Spas za Boška
Ni danas vremena i međuljudski odnosi nisu bajkoviti. Zato ću u nastavku navesti puna imena pojedinih osoba koji su svojim izjavama prisnažili moj prijedlog što ga je predsjednik Milanović pretočio u ukaz od dodjeli odličja dok ću za neke, za koje procjenjujem da bi mogli imati neugodnosti od danas žestokih hrvatskih nacionalista odgojenih i odraslih na lažnim partizanskim mirovinama, i lažnom invaliditetu iz Domovinskog rata kojega masno naplaćuju mirovinama, navesti samo inicijale.
Među osobama koje izlaze u javnost sa svojim punim imenom i prezimenom je Ivan Tadić iz Otoka. On svjedoči: U jesen 1991. godine od članova obitelji moga radnoga kolege Boška Borkovića iz Lučana, vozača u poduzeću "Sadra", saznao sam da su ga iz kuće odvele naoružane osobe i zatvorile na nekoj lokaciji izvan Sinja.
Poznajući Boška kao čestitog čovjeka i novoj hrvatskoj državi lojalnog građana srpske nacionalnosti odmah sam otišao do Dušana Vire i zatražio njegovu pomoć. Obećao je učiniti sve što je u njegovoj moći. Poslije nekoliko sati Boško se vratio kući, sretan i zahvalan, i nitko više ni njega ni njegovu obitelj nije uznemiravao.
Jedan drugi svjedok, F.V., 1991. godine općinski politički dužnosnik, sjeća se sljedećeg događaja:
Dušan Viro, predsjednik HDZ-a, okupio nas je na sastanak u svom uredu. U jednom trenutku na sastanak je, nepozvan, banuo B.B., vidno uznemiren. Pred svima je kazao da su nepoznate osobe na Biteliću pucale iz raketnog bacača u kuće mještana srpske nacionalnosti te da su mještani izbjegli u Glavice.
Viro je odmah prekinuo sastanak, kazao da se takve stvari ne smiju događati ni pod koju cijenu, nazvao potpredsjednika Izvršnog vijeća Pavla Budimira i naložio mu da ode u Glavice i pobrine se za izbjegle i uznemirene mještane iz Bitelića. Ne čekajući Budimira koji je morao obaviti tehničke pripreme Viro se osobno uputio u Glavice među te ljude.
Kada su saznali o prijedlogu upućenom predsjedniku Zoranu Milanoviću da dodijeli odličja Viri i fra Frani skupina Srba iz Bitelića uz ostalo je napisala i potpisala:
"Dušan Viro je za vrijeme rata na području Cetinske krajine pokazivao iznimnu predanost zaštiti stanovnika srpske nacionalnosti koji su živjeli na području sela Bitelić. Često nas je obilazio i štitio od naoružanih pojedinaca koji su maltretirali i pljačkali civilno stanovništvo. Hrvatskim vojnicima je, kao politički i vojni autoritet, naglašavao iznimnu važnost humang i odgovornog odnosa prema lokalnom stanovništvu. Čestim obilascima hrabrio nas je na ostanak u našim kućama.
Obilasci sela
Poznato nam je da je dolazio i u sukobe s pojedincima koji su bili spremni učiniti nam zlo. Kada su nam paravojne skupine blokirale selo i zagorčavale život zapovjedio je neodgodivo uklanjanje blokada i naložio da Crveni križ hitno dostavi hranu i kućne potrepštine našem narodu, što je osobno predvodio, jer smo bili suočeni s nestašicom osnovnih prehrambenih namirnica."
Za sami kraj ove priče citirat ću dio izjave jedinog Hrvata, I. P., koji je 25. kolovoza 1991. godine bio zatočen s još 24 Srbina u jednoj kući kod Gljeva i predodređen da bude ubijen i bačen u Husinu jamu:
"U noći na 25. kolovoza 1991. godine nepoznate naoružane osobe upale su u moju kuću i pod prijetnjom oružja zatražile da pođem s njima. Odvezli su me na Kamešnicu i s još dvadesetak osoba srpske nacionalnosti zatvorili u jednoj staji, pod optužbom da radimo za KOS JNA. Ispred kuće je bila naoružana straža. Nismo dobili ni hranu ni vodu, a cijelu noć su nas maltretirali i prijetili.
Negdje iza podneva ispred kuće se zaustavio automobil. Nakon kraće prepirke, stražari su otvorili vrata. Ušla su četvorica pripadnika 4. brigade ZNG-a na čelu s Dušanom Virom. On se svima ispričao zbog ovog nemilog događaja, rekao da smo slobodni, da možemo ići svojim kućama te da se ovo više nikada neće ponoviti.
Iz razgovora smo shvatili da hrvatske vojne i civilne vlasti nisu znale za ova uhićenja i zatvaranja, te da je to čin naoružanih paravojnih skupina.
Anonimna dojava
Dušan Viro je o ovom incidentu dobio informaciju od osobe koja se iz straha nije željela predstaviti, ali ga je istinito informirala što se dogodilo. Na svu sreću on je to ozbiljno shvatio te se uputio s vrličkog bojišta u potragu za nama slijedom uputstva koje je dobio od anonimne osobe.
Želim nedvosmisleno izjaviti da smo svi koji smo bili zatočeni osjetili olakšanje i zahvalnost Dušanu Viri na iskazanom čovještvu i ljudskoj brizi iako se radilo o prvom danu rata u cetinskom kraju kada su u Vrlici i Sinju pale prve hrvatske žrtve."