StoryEditor
RegionalKAD TE ŽIVOT GAZI

Priča koja para srce: Molim samo posao, žena je operirala tumor, ali ja sam zdrav. Nemamo nikakvih primanja, teško nam je, želim raditi, a ne prositi

Piše Saša Jadrijević Tomas/SD
4. rujna 2020. - 12:11
SAŠA JADRIJEVIĆ TOMAS

Bilo je vrijeme marende, 11 sati ujutro. Mjesec je, mislim, bio travanj ili svibanj. Šetam i jedem neko pecivo. Prelazeći preko pješačkog, ugledam čovjeka u kasnim pedesetima. Vuče neku vrećicu, hoda sporim korakom, nešto se vrti oko zgrade "Slobodne".

U oči mi je upao jer je u toj hodnji preko zebre iskakao: mlado i staro hita, slušalice im na ušima, mobitel u ruci, nezainteresirani i za koga osim za sebe. A on s noge na nogu, polako...

Vidio sam ga i dan poslije. Iste hlače, ista jakna i istu onu vrećicu u ruci. Vrti se, kao da ne zna kud će. Pitam ga treba li mu pomoć, traži li nešto...

"A ne tražim ništa, prijo. Nevolja me teška snašla", kaže. Pitam mogu li kako pomoći.

"A što ja znam, ako mi možete dati koju kunu ili kupiti nešto u dućanu da ponesem ženi doma", skromno će. Vidi se da mu je neugodno, ušao je cijeli u sebe, pognuo glavu.

I alarmiram kolege, skupimo nešto novca, kažemo mu da ode u trgovinu i uzme što želi. Kupio je malo ulja, šećer, voće, kruh... I tako sretnog ispratim ga na autobus za mjesto nekoliko kilometara udaljeno od Splita, gdje kaže da stanuje.

Ali nije to rješenje, dati mu novac. Čovjek traži posao, može i hoće raditi, dakle čovjeka treba zaposliti. Ponudim mu da objavimo njegovu priču u našoj novini, ali neće ni da čuje. Neugodno mu, ne želi da cijeli grad zna za njegovu nevolju, a i prositi, kaže, nije navikao.

Želi samo posao, poplaćati račune i imati neku sigurnost do penzije. U mirovinu će za sedam godina. Neće ni ta penzija biti velika, ali kakva-takva, njegova je, objašnjava.

Kaže, još će tražiti posao, voli raditi, pa će, nada se, naići neki poslodavac kojemu treba vrijedan radnik. Ali poslodavci i radnici sada većinom preko interneta traže posao. Naš nevoljnik nema ni najobičniji mobitel, a kamoli smartphone ili kompjutor.
Pozdravimo se, napišem mu ipak na papirić svoj broj mobitela, pa ako mu nešto ustreba neka se javi.

I javio se. Došao bi u Split, a pošto nema mobitel, ni onaj najskromniji, pitao bi prolaznike da mu posude aparat. Nekad bi mu neka dobra duša izišla u susret, a nekad i ne bi.

image
S našim sugovornikom smo pričali u redakciji 'Slobodne'
SAŠA JADRIJEVIĆ TOMAS

Povremeno sam ga viđao nekoliko mjeseci. I dalje tužnog i s onom istom vrećicom koju je ovaj put stiskao uz grudi. Malo bismo sjeli, popričali... I čovjek se otvorio: "Ma može i u novine... Obilazim i tražim posao, a posla nigdje. Kući se, ženi i kćeri, vraćam praznih ruku. Ali ne želim da se objavi moje ime...

U redu, anonimno, nema problema. Samo da se čovjeku pomogne.

A što bi radiIi, pitamo.

– Što mi daju. Zdrav sam, jak, sposoban. Mogu čistiti, raditi u skladištu, što god treba. Samo da imam koju kunu, a ne da ovako zujim po gradu. Imam doma bolesnu ženu i kćer. Nemamo za račune pokriti. Nije nam lako... – kaže, pa se počne prisjećati početaka svoje nevolje.

– Imam 58 godina. Žena mi je 2019. operirala karcinom, a ove godine je išla na zračenja. Baš jutros je platila neke lijekove koje osiguranje ne obuhvaća. I ode 130 kuna. A nama je 130 kuna... ne moram ni govoriti koliko puno. Žena nije nigdje radila, a kći je trgovkinja i traži posao u struci, iako sada šije nešto... – nabraja naš sugovrnik, koji je cijeli svoj životni vijek proveo u "Dalmacijavinu".

– Tamo sam ti prijo moj radio gotovo 30 godina, onda je došao novi vlasnik. I računao sam kako će nas zadržati, ali ne... I ostade ja bez posla, bez ičega... I ženu mi zaboli. Svega se lošega skupilo. Ali našao sam posao u jednom lancu pekara. I bilo mi pravo lipo, cijenili me, stalno su govorili kako sam im dobar. Plaća nevelika, ali meni dovoljna – prisjeća se naš sugovornik, a kako su mu kroz glavu prošle misli o tom kratkom, ali sretnom vremenu, razvuče mu se osmijeh. Ali kratko je trajao. Opet se namršti...

– Radim ja tako i jedan dan me nešto presiječe po dnu droba. I tako svaki dan, posebice kad bi se umorio, ali trpio sam. Radio sam, bolilo, ali sam izdržava nekako. Imao sam posao i bio sretan. A onda me jednom presjeklo, vidjeli su to i ovi na poslu. Poslali me k doktoru. Nije mi bilo drago, jer sam htio raditi, a svaka mi kuna treba.

Odem kod obiteljske liječnice, a ona me pošalje na hitni kirurški. Tamo su mi rekli da imam kilu i da se to mora operirati. Na poslu sve tako kažem, a oni da sve razumiju, ali mi, eto, moraju prekinuti ugovor. I ostanem na cesti, bolestan, čeka me operacija, doma žena i kći. I što mi prvo prođe kroz glavu: tko će se brinuti za nas? – prisjeća se naš sugovornik.

image
Tih, povučen, nenametljiv. Samo traži posao...
SAŠA JADRIJEVIĆ TOMAS

A što je s bolovanjem?

– Ja sam tamo radio godinu i pol, svakih mjesec dana sam potpisivao novi ugovor. Prođe jedan mjesec i oni odmah novi ugovor, nema posla za stalno. I tako, kad sam im rekao da sam bolestan, ostao bez produžetka ugovora – objašnjava nam 58-godišnjak. Na konstataciju da je to okrutno, samo je slegnuo ramenima.

Ali nevolja ne dolazi sama.

– Odem kod kirurga, želim se što prije operirati da što prije počnem raditi. Ali kažu mi da dođem za par mjeseci. Ma kojih par mjeseci!... Kumim, molim... i operiram se ranije. I oporavim se. Kaže doktor da je sve odlično zaraslo i da sam zdrav.

Javim se u bivšu firmu, u tu pekaru, u svibnju ove godine, pa u lipnju. Kažu, nema posla za mene, korona, ovo, ono... A što da vam kažem kako sam se osjećao. Pokunjen se vratim doma. I od tada tražim posao. Otkaz u "Dalmacijavinu", bolest žene, njezina operacija, moja operacija, pa opet otkaz...

Mjesecima nismo imali ni mobitel, evo žena je nabavila neki, pa ako tko ima posla ili kakve pomoći za nas neka se javi na 091 737 8218. Ali najradije bi neki poslić jer sam zdrav i vridan, želim svojim rukama koju kunu zaradit. Ništa mi neće biti teško, nije mi problem dolaziti ni u Split i okolicu, neka vide kako radim, neka me testiraju, na sve ću pristati. Imam 58, ali i dalje mogu "povuć" – zaključuje priču naš sugovornik.

Evo kako pomoći

Ako ovom čovjeku želite pomoći, javite se na mobitel 091 737 8218. Svaka pomoć mu je dobro došla, ali idealno bi bilo ako mu možete ponuditi kakav posao. No, dobro će doći i hrana i druge potrepštine. 

27. srpanj 2021 02:10