StoryEditor
RegionalSLUČAJ KOLOPER

Riječi na društvenim mrežama nisu samo riječi. Dovoljno je pogledati što se dogodilo u Americi

Piše Slavenka Drakulić/Jutarnji list
7. veljače 2021. - 09:24
Branko KoloperHanza Media

U osvetničkom pohodu pred tjedan dana Branko Koloper u Šibeniku i Vodicama usmrtio je četvero ljudi, pa na koncu i sebe. Učinio je to kalašnjikovom i normalno bi bilo upitati se kako je moguće da je kod sebe imao tako ubojito oružje?

Kasnije je policija pronašla još i pištolj, zračnu pušku i 302 komada streljiva, sve ilegalno. Vjerojatno istraga o porijeklu oružja policiju neće daleko odvesti jer kod nas mnogi imaju neko vatreno oružje kod kuće - a ako i nemaju, lako je do njega doći: "... pa to ti je lakše nego travu nabavit'... Kupiš kalaša za 200, 300 eura kao ništa", objašnjava poznavatelj tog tržišta.

Ali zašto je navodno razuman i veseo čovjek ispucao 37 metaka? Čini se da je bio motiviran lošim poslovnim odnosima i nezadovoljstvom stečajnim postupkom. Koloper se našao na rubu financijske propasti i vjerovao je da zna tko su krivci, pa im je bez istrage i suda sam presudio. A zatim je presudio i sebi - na što je, za razliku od četverostrukog ubojstva, imao pravo. Jer ni jedan motiv, nikakvi navodni mutni poslovni odnosi ni moguće prevare, krađe i podmetanja ne mogu opravdati ovakav njegov postupak.

'Slučaj će prekriti zaborav'

Slučaj se već iz crne kronike polako seli tamo gdje spada, u policijske spise gdje će ga ubrzo prekriti zaborav. No prije nego što se to dogodi osvrnimo se na jednu činjenicu. Mediji izvještavaju da su na društvenim mrežama - kao i u nekim ranijim slučajevima - brojni građani, uglavnom anonimni, podržali ovaj Koloperov čin. Što su tražili, to su dobili, svaka čast, majstore, pravda je zadovoljena, kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost, poduprti s oduševljenim: bravo, tako je, istina i slično. Ovi su ljudi podržali osvetu i nasilje kao dijeljenje pravde, bez ikakvog saznanja o okolnostima i razlozima toga po svemu sudeći očajničkog poteza Branka. Valjda im se svidjelo da netko kalašnjikovom "uvodi red" u korumpirano društvo, da okrutno, ali pravedno sudi krivcima, makar im krivnja nije dokazana. Pa i da su znali sve pojedinosti slučaja, nije na anonimnom virtualnom zboru (koji se u stvarnom svijetu zove rulja ili ulica) da veliča ubojicu i ubojstva. Zaključak se sam nameće: u toj se podršci zrcale osobne frustracije i nepovjerenje u državne institucije kao što su policija i sudstvo. Tako se podrška ubojstvima pretvara u manifest nezadovoljstva i želje za pravdom. To će potvrditi svaki psiholog koji drži do sebe i upozoriti na opasnost od ovog tinjajućeg nezadovoljstva. Ali kad se to ponavlja, možda treba pogledati što ovakva podrška nasilju zapravo znači i do kuda seže.

Naime, najnoviji slučaj podrške podsjeća na jedan drugi, masovniji. Pred godinu dana mladi Filip Zavadlav upucao je trojicu mladića usred bijelog dana u Splitu. I on je uzeo u ruke vatreno oružje, i on je po svome shvaćanju pravde dosudio mladićima smrtnu kaznu. Ali nije počinio samoubojstvo pa mu se sada sudi. Zavadlavu i Koloperu zajednička je podrška na društvenim mrežama, koje su Zavadlava pretvorili u zvijezdu. Njegov status "junaka" potvrđuju i brojna ljubavna pisma koje dobiva u zatvoru. Štoviše, grupa podrške "Pravda za Filipa" na društvenim mrežama u samo dva dana nakon hapšenja narasla je na 15 tisuća ljudi. Čak mu je u jednom trenutku održan i skup podrške, najavljen ne kao podrška nasilju nego prosvjed protiv društvene nepravde općenito. Prosvjednicima je bio cilj pokazati "u kakvoj državi živimo". Bio je to ne virtualni, nego fizički, stvarni skup koji je, doduše, privukao vrlo mali broj ljudi, ali je ipak održan. Bili su to uglavnom mladi ljudi, koji su u njegovoj priči našli osnovu za identifikaciju: mlad, dijete rastavljenih roditelja, siromašan, nezaposlen, brat ucijenjen zlim dilerima - što mu je drugo preostalo? Pa se poput lika u nekom krimi filmu kojih se valjda nagledao pretvorio u osvetnika, u Zoroa.

Lako bi se mogao napisati scenarij za slučaj Branka Kolopera, iako bi to bila socijalna drama s temom korupcije: Branko kreće u biznis, ispočetka skromno, s pekarom. S vremenom mu jačaju ambicije i apetit i tu se upetljava u razne dilove koji svi vode jednom cilju, bogaćenju. Ali stvar krene krivim putem, institucije kao i obično ne rade svoj posao, junak je uvjeren da je prevaren i namjerno uništen... kraj je poznat. I tu postoji velika mogućnost identifikacije. Tko od nas nije nekada i negdje doživio neku vrstu nepravde, a možda i prevaru? Od toga da je odbijen na namještenom natječaju, da liječnik traži mito za operaciju, da su ga prevarili za cijenu, isporučili lošu robu, da ga šef šikanira, susjed namjerno noću glasno sluša muziku, pa sve do malih penzija i visoke cijene struje, da dalje ne nabrajamo. Motiva za očaj, nepovjerenje i frustracije, pa dakle i identifikaciju s likom osvetnika, ima koliko god hoćete. Samo što život nije film. Niti se odvija samo na društvenim mrežama.

I ranije su se stručnjaci zabrinuli nad ovakvim nezadovoljstvom koje se očitovalo u podršci nasilju. Kao da su ovi slučajevi ubojstava poslužili kao katalizator da na površinu ispliva prigušeno nezadovoljstvo mase koje vrije ispod same površine, a ne nalazi drugog načina da se izrazi pa pribjegava anonimnim porukama podrške nasilnicima. Mnogi se pitaju: kuda dalje? Jesu li to samo verbalni ispadi ili se mogu preliti i u stvarni svijet? U slučaju Zavadlava, skup podrške, ma kako skroman i nenasilan ispao, potvrdio je da mogu.

Nagovor na nasilje

Ali možda najupečatljiviji slučaj, onaj koji najviše zastrašuje, je nedavno zauzimanje zgrade Kongresa u Washingtonu. Taj izravni prijenos upada rulje bio je ujedno i prijelaz s riječi na djelo - nagovor bivšeg predsjednika Donalda Trumpa na nasilje putem Twittera stvarno se dogodio. U današnjem svijetu Amerika nije daleko od Splita, riječ je o istom fenomenu prelaska nasilja iz virtualnog svijeta u stvarni. Čini nam se da je sve u redu dok se takvi komentari pojavljuju i ostaju na mrežama, smatramo da je to način oduška nezadovoljnika, ukratko, nešto benigno. No iako kod nas nema toliko oružja kao u Americi, gdje se svako malo dešava pokolj, ponajviše ljudi koji nemaju ništa s ubojicama, čini se da ga ima dovoljno i da je lako dostupno pa se opravdano bojati da će se nasilje preliti na ulice.

Da, nasilnom djelu riječi utiru put. Ni rat, bilo koji rat, ne počinje tek tako nego mu prethode godine propagande tj. riječi. Zato virtualne riječi običnih anonimaca nisu tek puko jamranje i samo verbalna podrška nasilju, iako bi bilo bolje da jesu. U društvu u kojem se inače tolerira nasilje i ilegalno posjedovanje oružja veće su i šanse da se nasilje može dogoditi u stvarnom životu, a ne "samo" virtualnom. Napad zoljom na teretanu u Zlataru ili bomba bačena na radnike HEP-a u Pakracu samo su najnoviji primjeri pojedinaca kojima je, kako se to kaže, pukao film. Ali tko može reći kada će se dogoditi onaj prijelomni moment kada će takav pojedinac ili čak masa krenuti na mete imenovane na društvenim mrežama, bez obzira na to jesu li te mete zgrade ili osobe? Još nam je svježa američka lekcija - mogli bismo je nazvati "Trumpovim poučkom" - da riječi na društvenim mrežama doista nisu samo riječi.

Pa iako se u spomenutim slučajevima ubojstava ne bi moglo zaključiti da se radi o nekakvoj masovnoj podršci, virtualna anonimna podrška zločinima indicira dvije važne stvari: opasno stanje svijesti dijela građana i činjenicu da se nasilje može preseliti u stvarnost. Utješno je znati da bi oni koji se kriju iza anonimnosti trebali prvo prekoračiti vlastiti strah da bi se dogodio taj korak, što baš nije lako. Ali jednom kad je strah iz nekog razloga prevladan, prelazak s riječi na djelo može i kod nas biti prilično gadan.

14. lipanj 2021 14:41