Škovacin, pastir i konobar s radnom knjižicom iste tvrtke? Takva je mogućnost, blago rečeno, neuobičajena i za vodeće europske ekonomije, a kamoli ne za ovu našu, toliko otuđenu od bilo kakve proizvodnje i toliko oslonjenu na turizam i prateće usluge da se, nagrizena koronom, urušila u nekoliko tjedana.
Pa ipak, Ličani su i za najnoviju pošast našli lijeka, još snažnije se vratili zemlji i prirodi, pokazujući otpornost i želju za opstankom kakva ih je stoljećima krasila.
Komunalna, javna tvrtka "Vegium" iz Karlobaga, nazvana po srednjovjekovnoj utvrdi iznad gradića stiješnjenog uz Jadransku magistralu, još prije šest godina odlučila je zakupiti objekte stare škole na Baškim Oštarijama, te je odavno raseljeno mjesto u srcu Velebita, s današnjih tek tridesetak stalnih stanovnika, sasvim slučajno vratila korijenima – ugostiteljstvu.
(Karlo)Baške Oštarije nastale su u planinskom polju na oko 900 metara nad Jadranom kao odmorišna točka uz prvu brdsku cestu kojom se drvo iz ličkih šuma prevozilo u luku grada Karlobaga, koji je sredinom 18. stoljeća dobio status slobodne kraljevske luke.
Terezijine oštarije
Krivudava kaldrma na krševitim i burovitim padinama izgrađena je za vladavine carice Marije Terezije, pa se do danas naziva Terezijanom, a uz nju su ciljano doseljavane obitelji koje su gradile svratišta za umorne putnike, njihove "vozače" i konje, jednom riječju – oštarije.
Kako onda, tako i danas, uz ovodobnu državnu cestu Gospić – Karlobag nalazi se nekoliko zanimljivih sadržaja za okrjepu tijela i duše, a zasigurno najposjećeniji su restoran i hostel koji je već spomenuto komunalno poduzeće, naravno ne bez kritika o lokalnom uhljebljivanju, otvorilo u sjeni hrastova mitske planine.
I taj dio podosta odudara od hrvatskih gospodarskih kanona, jer domaćini ne trče svaki čas u veleprodajne centre po jeftine uvozne namirnice, poput, primjerice, dobrog dijela dalmatinskih i kvarnerskih ugostitelja, nego one temeljne – meso, mliječne proizvode i povrće – sami proizvode.
Po svemu sudeći, upravo u tome se krije tajna njihova uspjeha, jer su početnom biznisu, konobaru i kuharici s početka naše priče, dodali pastire, a zatim i majstorice od sireva kako bi velebitskoj visoravni vratili još jednu gotovo zaboravljenu izvornost, stada stoke i polja s krumpirom, lukom, djetelinom...
Svoj kruh tijekom cijele godine tu zarađuje 25 ljudi, u sezoni i njih tridesetak, a kada znamo da cijela općina, rasuta u podgorskim i brdskim selima, broji niti 900 stanovnika, ne treba biti matematički ni demografski stručnjak kako bi se dokazala važnost projekta.
Lička arkadija
Praćeni mirisom friško pokošene trave i burinom što je usred kasnog prijepodneva zadržavao živu u termometru ispod 30 stupnjeva, stigli smo do novoizgrađene suvremene štale u kojoj uživa 80-ak krava. Ostatak njihova društva, uz pomoć Petra Obućine, jednoga od naših domaćina, pronašli smo u hladovini nedalekog hrastova šumarka, u njihovoj arkadiji koju dijele sa stadom ovaca.
Laičkom oku vašeg reportera čini se da su životinje dobro uhranjene, uredne, zadovoljne...
– Njima je ovdje najljepše, uživaju, slobodne su, a ispaše imaju dovoljno. Vruće je i njima, nemojte misliti da nije. Vidite onu cisternu tamo, one to popiju u jednom danu – pokazuje naš domaćin na prikolicu s hladnom planinskom vodom, koja će zasigurno biti još slađa kada se ulije u pojilo koje je u deblu stare bukve izradio meštar Izet, još jedan dugogodišnji član vrijednog pogona koji u ime tvrtke "Vegium" vodi Lucija Tomljenović.
Naša sugovornica, nakon školskih i studentskih dana u Rijeci, vratila se na svoj i suprugov rodni krš, a i kći studentica već ima otvoren OPG na djedovini.
S ponosom će reći kako su upravo Splićani najvjerniji kupci jogurta iz velebitske mljekare, ali i da su Dalmatinci, čije se nepce ne može baš lako prevariti, prepoznali kvalitetu sireva, pa su na lanjskoj smotri na drniškoj Poljani u žestokoj konkurenciji dodijelili srebrnu medalju njihovu škripavcu, a brončanu tvrdom kravljem siru.
– Trudimo se, radimo i vjerujemo da su to naši gosti i kupci prepoznali. Bazirali smo se na desetak proizvoda, nismo se htjeli razbacivati širinom, nego tržištu ponuditi kvalitetu.
Uz našu prodavaonicu koja se nalazi ovdje, u sklopu sirane, imamo partnere u prodajnoj mreži, ali ništa veliko. To je nekoliko trgovina na našem području, uključujući i Nacionalni park Plitvička jezera, zatim kod vas, u Splitu, a sve smo imali spremno i za Zagreb, ali je nedavni potres "razdrmao" poslovni prostor tvrtke s kojom smo potpisali ugovor, pa je to sada malo na čekanju.
Ništa više nije nam ni potrebno, jer cjelokupnu proizvodnju sireva, jogurta i mlijeka uspijemo prodati u postojećim okvirima.
Tijekom proljetnog "zaključavanja" tržišta nije bilo lako, ali brzo smo se "okrenuli" i pronašli put do naših kupaca, a i oni znaju put do nas – naglašava Tomljenović, čije riječi potvrđuje i slika s parkirališta ispred sirane.
Svi znaju što je 'Lika Quality'
Lokalni svijet s gospićkim tablicama, susjedi im sa širega riječkog područja, neizbježna "ZG" vozila, kao i Zadrani, svatko dolazi po nešto za sebe s logotipom "Lika Quality".
– Naši najvjerniji klijenti, i u sirani i u turističko-rekreacijskom dijelu, domaći su ljudi. To su ekipe iz tvrtki koje dolaze na zadnjih godina vrlo popularni team building, stižu nam dragi prijatelji iz planinarskih društava, skupine djece iz škola i vrtića koji uživaju na čistom zraku, u šetnjama okolnim šumama i u vožnji našom kočijom.
Posjećuju nas Zadrani, otočani, Primorci, a i Slavonci rado potegnu ovamo. Ukratko, dolaze nam ljudi koji vole prirodu i mir, daleko od buke velikih gradova i turističke vreve. Brojke nisu tajna, dovoljno je reći da smo lani udvostručili broj gostiju u odnosu na godinu prije.
Ove godine je situacija s koronom učinila svoje, ali sada, u špici, sve nam je rezervirano. Daleko od toga da stranci ne svraćaju, da ne borave i ne kupuju kod nas, ali budući da su nam vrata otvorena tijekom cijele godine, najviše smo oslonjeni na hrvatsko tržište – dodaje voditeljica.
Proizvodnja mlijeka na Oštarijama, a riječ je o planiranih oko 180 tisuća litara u ovoj godini, sasvim je dovoljna za potrebe sirane i prehrane teladi, pa nemaju potrebe otkupljivati dodatne količine od rijetkih stočara iz susjednih sela. Cjelokupan pogon, treba i to reći, i dalje se gradi i uređuje bez ijednog eura iz toliko spominjane EU-ove blagajne, jer se "Vegium", kao tvrtka u 100-postotnom javnom vlasništvu, ne može ni prijavljivati na većinu natječaja za poljoprivredne, stočarske ili turističke projekte. Dobili su nešto državnog novca, ali većinu "potežu" – sami.
– Trenutno imamo stotinjak grla goveda, uključujući telad i junad, tu je i tridesetak ovaca (naravno i jedna crna, k tome i slijepa, op.a.), osam konja, četiri magarca, jato kokoši...
Hranu za njih dobrim dijelom proizvodimo ovdje, na okolnim parcelama, a posebno zadovoljstvo predstavlja nam naših pet vrtova u kojima sadimo djetelinu, kapulu, luk, ciklu, grah, salatu, kao i neizostavni naš lički krumpir. Ni dobar lički krumpir danas nije lako naći na tržištu, pogotovo u količinama koje su nam potrebne u restoranu, pa se dijelom oslanjamo na vlastite površine – kaže šefica pogona, u kojem, zar ste sumnjali, radi i mala pilana, jer drvne građe ima napretek i svakodnevno je potrebna.
Još da je srediti zemljišnik i katastar
Zbog raseljenosti stanovništva i poslovičnog nereda u zemljišnim i katastarskim knjigama, koje su, valjda, zadnji put bile primjereno vođene upravo u doba carice Marije Terezije, čelnicima "Vegiuma" nije bilo lako naći kvalitetne parcele za ostvarenje projekta.
Uskočila je tu Općina Karlobag koja je tvrtki ustupila dio svoje imovine, zakupili su terene i od "Hrvatskih šuma", kao i nešto privatnog zemljišta, pa se poslovni ciklus počeo uspješno zaokruživati.
– S dobivenim mlijekom, a riječ je o petstotinjak litara dnevno, pokrivamo proizvodnju u sirani i potrebe prehrane teladi.
Ne ide sve u tvrdi i polutvrdi sir, tu su i naš nagrađivani škripavac koji nam je glavni tržišni adut, pa lička basa, koju šira publika tek otkriva, skuta, jogurti, sir u ulju...
Računamo da bismo ove godine mogli proizvesti od 25 do 30 tona proizvoda, što smatramo sasvim primjerenim za jednu farmu naše veličine – ističe Tomljenović.
Na prostoru gdje ćete prije susresti medvjeda nego čovjeka, gdje šume neumitno osvajaju nekad živahne sjenokoše, a pastirski stanovi predstavljaju tek skloništa za planinare ili rijetke namjernike, priča poput ove oštarijske doista je ugodno iznenađenje.
Moderni đir na tradicijskim temeljima čini se pogođenom kombinacijom koja je pogotovo došla do izražaja tijekom proteklih mjeseci, kada su mnogi za rukav potezali prijatelje i susjede s pitanjem znaju li nekoga tko ima dobro domaće meso, mlijeko, brašno, verduru...
Brojni OPG-ovi tada su došli na svoje, a nešto veća gospodarstva poput "Vegiuma" potvrdila su svoj status i ubacila ključna zrna nade u epruvetu opstanka domaćih proizvođača na tržištu zasićenom jeftinim uvoznim smećem. Nadamo se samo da ta kemija neće biti kratkog daha.