Kada je Grad Šibenik nedavno predstavio novo idejno rješenje uređenja dvojnih bedema koje je izradio šibenski arhitekt s milanskom adresom Davor Popović, mnogi su se zapitali gdje je nestao zadarski arhitekt murterinskih korijena, akademik i predsjednik Znanstvenog vijeća za turizam i prostor HAZU-a Nikola Bašić, koji je inicirao i niz godina promicao ideju da se u taj prostor ugrade eskalatori kao dio urbanog sustava alternativnog javnog prometa pod nazivom Šibenska okomica koji uključuje i žičare za povezivanje svih triju šibenskih kopnenih tvrđava te vaporette prema Sv. Nikoli na ulazu Kanal sv. Ante. Istim onim u kojem je Bašić osmislio popularnu šetnicu.
I nije samo time poznati hrvatski arhitekt, dojmljivog i raznolikog opusa, obilježio Šibenik. Tko još ne zna za Bašićev hotel na Kulini u Mandalini, crkvu sv. Josipa u Ražinama, crkvu sv. Ante na Šubićevcu, suhozidne križeve u sjećanje na poginule vatrogasce na Kornatu...
Bašić je po svojim vizionarskim idejama koje su često izazivale veliku javnu i stručnu pozornost te, kako sam ističe, pokretale mentalne i strukturne promjene u prostoru, jedinstvena osobnost na hrvatskoj arhitektonskoj sceni. Poznata je tako i njegova ideja o Dalmapolisu kao novom metropolitantskom polu Hrvatske, u sklopu koje je predstavio i kapitalne razvojne projekte u trima dalmatinskim gradovima: Vrata Zadra, Splitorinu i Šibensku okomicu.
Šibenska okomica
U priči o bedemima, koja je godinama kroz mandate nekoliko gradonačelnika bila vezana isključivo uz vas, više se ne spominje vaše ime. Kako ste odjednom ispali iz igre i gdje je pukla vaša suradnja s gradskom vlasti?
- Razlog što me više nema u projektu Šibenske okomice, najprije u žičarama, a sada i u dvojnim bedemima, daleko je od onoga što se iznosi u javnost. Mene više nema u projektu zbog dvije, naoko, nepovezane ali ipak koincidentne činjenice: prva govori da je u ukupnom dubrovačkom turističkom gospodarstvu najprofitnije trgovačko društvo - Dubrovačka žičara! Druga je
Dalekovod Zagreb.
U kakvoj je to vezi i što želite reći?
- Nakon dugogodišnjih najava početka rada na projektu Šibenska okomica, 2019. godine činilo se da ćemo krenuti u izradu idejnog projekta žičare. Moja tvrtka Marinaprojekt, uz multidisciplinarnu podršku iz svojeg stručnog okruženja, pripremila je projektne podloge. Moram istaknuti doprinos najveće svjetske kompanije za žičare, austrijsku tvrtku Doppelmayr, čiji su stručnjaci obišli lokaciju i napravili idejno tehničko rješenje na trasi Sv. Mihovil-Sv. Ivan-Šubićevac. Svu smo tu dokumentaciju izradili o vlastitom trošku i predali gradu, utvrdili aproksimativni investicijski proračun i dali procjenu vrijednosti naših projektnih usluga, očekujući skoro sklapanje ugovora.
Umjesto toga, stiže mi iznenadna obavijest od dogradonačelnika Danijela Milete, da je grad raspisao natječaj za izradu idejnog projekta žičare, pa me poziva da sudjelujem na njemu. Pravi šok uslijedio je tek nakon uvida u natječajnu dokumentaciju, koja se u svim programskim i tehničkim elementima sastojala od naše dokumentacije koja je bez našeg znanja i suglasnosti ustupljena svim sudionicima u natječaju.
Najniža cijena bila je jedini kriterij za odabir projektanta. Nije navedena nikakva druga podobnost pa čak ni zakonom propisana obveza posjedovanja projektantske licence za rad u spomeničkim ambijentima. U natječaju se nigdje ne spominje da je žičara dio šireg prometnog sustava čiji sam ja autor. Dapače, moje isključenje iz projekta iskazano je u napomeni kojom se natjecatelji upozoravaju da projekt nema karakter autorskog djela (?!). Tada mi je postalo potpuno jasno da će mi projekt biti oduzet. Poslao sam pismo gospodinu Mileti kojim sam ga obavijestio da ne možemo sudjelovati u nezakonitom postupku javne nabave s molbom da grad odustane od provedbe natječaja s takvim uvjetima.
Na to pismo nikad nisam dobio odgovor. Zapravo, odgovor sam dobio kroz objavu rezultata natječaja, po kojem se posao ustupa, pogodite kome – Dalekovodu Zagreb. Što mi je nakon toga preostalo? Mogao sam krenuti putem Cankarevog sluge Jerneja pa tražiti pravdu po šibenskim sudovima ili se udaljiti iz projekta u kojem sam postao nepoželjan.
Bezdušno su me odstranili
No, u gradskoj upravi tvrde da su vas dvije godine čekali da isporučite doradu idejnog projekta urbanog eskalatora usklađenog sa smjernicama konzervatorsko-restauratorskog elaborata. Zašto to niste napravili?
- To što su dvije godine čekali usklađenje mojeg projekta potvrđuje da im nije trebao drugačiji projekt, nego drugi projektant. U te dvije godine, ja sam čekao odgovor na moje pismo i objašnjenje zašto su me isključili iz mojeg vlastitog projekta. Kako možeš surađivati s onima koji te tako bezdušno odstrane od projekta, u koji si, kroz puste godine rada, ugradio golemu emocionalnu energiju? Meni su moji projekti poput rođene djece. Kako možeš surađivati s otmičarom vlastitog djeteta?
Pročelnica Konzervatorskog odjela u Šibeniku Angela Bujas očito je aludirala na vas kada je ustvrdila kako se arhitektonski projekti trebaju prilagoditi kulturnom dobru, a ne kulturno dobro projektu.
Ne mogu nikako tu izjavu pročelnice Bujas povezati s mojim idejnim rješenjem. Naprotiv, vidljivo je da se kulturno dobro podređuje Popovićevoj reinterpretaciji. Konzervatori, koji su davnih godina dali suglasnost na moj izvorni projekt, a onda su, u svojem rašomonu tu istu suglasnost nakon više godina povukli, sami najbolje svjedoče o svojim kompetencijama i svojoj dosljednosti.
Dvojni bedemi šibenski su urbano-morfološki fenomen. Kao takvi, oni predstavljaju bitan element šibenskog urbanog identiteta i posebitosti grada. To je prezid u urbanom tkivu, koji nas izaziva svojom zagonetnom svrhom. Ona se razrješava u dramatičnom trenutku bijega iz opkoljene utvrde, načinom i sredstvima koji još uvijek nisu sasvim razjašnjeni. Svojim rješenjem, nastavljam tu dramatiku, unoseći u povijesni prostor suvremenu dinamiku kretanja, potencirajući ono mentalno svojstvo prostora koje doživljavamo kao njegov genius loci.
Učinio sam to tako što sam u međuprostor bedema unio, na intaktan način, prometni uređaj koji najčešće nazivamo eskalatorom. Pritom nisam ni dotaknuo zidine jer je, između ostalog, to bio jedan od striktnih konzervatorskih uvjeta. Eskalator, kao montažnu instalaciju, oslonio sam na ležišta, osiguravajući da njegov korpus ne dodiruje postojeće tlo. U strmom dijelu trase unio sam ga u tunelsku cijev prokopanu kroz sterilnu stijenu, ne mijenjajući ništa od sačuvane prirode i kulture na površini presjeka.
Tako je prostor između bedema ostao netaknut i nepromijenjen. Praktički, eskalator možete, kad god hoćete, demontirati i odnijeti na otpad, a ulaze u podzemnu cijev plombirati i u jednom hipu sve povratiti u izvorno stanje. Tomu nasuprot, Popovićeva reinterpretacija pretvara unikatni prostor između dvojnih bedema u još jednu tipičnu šibensku kaletu sa skalinadama, nepovratno mijenjajući njegovu urbanu individualnost. Zato se neupućenim laicima projekt čini „šibenskijim”. U te neupućene nažalost spadaju i neki konzervatori koji ne razumiju vlastiti grad.
Konzervatori zatvorili oči
Želite reći da Popovićevo rješenje ustvari nije neinvazivno?
- Tvrdim, a za tu tvrdnju imam najvišu stručnu kompetenciju, da Popovićeva reinterpretacija projekta dvojnih bedema poništava njihov intrinzični karakter i urbani identitet. To je kulturna i spomenička devastacija, kojom se spomenička baština podređuje trendovskoj arhitektonskoj interpretaciji. Umjesto identitetske autentičnosti provodi se komodifikacija kulturnog dobra i njegova turistička diznilendizacija.
Sudionici u tom popravljanju povijesnog spomenika upravo su oni koji bi morali brinuti da se to ne dogodi. Nasuprot tome, konzervatori će spremno zatvoriti oči pred drastičnim građevinskim zahvatima u spomeničkom prostoru i na spomeniku samom. Iskopima stijena i potpunom betoniranju međuprostora bedema, nepovratno će se promijeniti taj specifični prostor i izokrenuti u nešto što je suprotno njegovom izvornom urbanom i spomeničkom karakteru.
O eskalataoru i žičarama, odnosno Šibenskoj okomici godinama ste govorili s neskrivenom vizionarskom strasti i više puta javno je prezentirali. Što je od toga sada ostalo?
- Sve što ste naveli je točno, prije punih 16 godina, iznio sam pred grad Šibenik ideju alternativnog prometnog sustava. Ta vizija postupno je projektno elaborirana, višekratno prezentirana, izlagana i objavljivana u medijima i stručnoj literaturi. Bila je to moja autentična vizija prometnog i razvojnog koncepta Grada kakvu, nikad prije, nitko nije iznio u javnost.
Na vašoj se viziji sada gradi neka drugačija priča i to ne mora biti sporno. No, kada govorite o autentičnosti i autorstvu, jeste li onda pokradeni?
- Odgovorit ću vam neizravno. Kad klapa Cambi reinterpretira Gibonnijeve skladbe, na način koji mnogi smatraju uspješnijim od izvornog, prestaje li Gibonni biti njihov autor? Taji li klapa Cambi ime skladatelja čije melodije pretače u svoj način pjevanja? Preuzeti nečiju ideju možda će nekima biti pretjerano nazvati krađom, ali zatajiti nečije autorstvo podsjeća me na onu vrstu prekrajanja povijesne istine kakva se ostvarivala metodom brisanja lica nepoželjnih s fotografija.
Uništen futuristički prometni sustav
Znači li to da će Šibenska okomica ostati vaš neostvareni san?
- Ako se projektira žičara između tvrđava i eskalator među bedemima, onda se može reći da je moja vizija na putu ostvarenja. Kada to donosi dobrobit zajednici, onda nije bitno tko potpisuje te projekte. Nije mi prvi put da ja krčim, a drugi sade u moju brazdu. Zbog toga ne mogu biti nesretan, naprotiv, velika je satisfakcija kada ideju prihvate drugi i iznesu je na cilj.
Međutim, kad govorimo o ovom projektu, on se nažalost ne ostvaruje u svojim polazišnim ciljevima. Šibenska okomica trebala je biti projekt koji će prometno i revitalizacijski transformirati grad, ostvarujući komunikacijsku protočnost Šibenika po pravcu okomitom na obalu, suvremenim, održivim i ekološki prihvatljivim sredstvima.
U prometnim scenarijima koji su prikazani u našim studijama, turistički autobus koji je posjetitelje ostavio na Šubićevcu, mogao ih je pokupiti u Minerskoj, a da ne ulazi u grad. A stanovnici Šubićevca mogli su se za petnaestak minuta naći na Jadriji. Ali, oni koji odlučuju o ovom projektu nisu vjerovali u njega ili njegove ciljeve nisu razumjeli. Prometni sustav iz budućnosti sveli su na sezonsku profitnu turističku žičaru između dviju tvrđava, postavljajući njezinu trasu tako da se nikada ne će moći povezati Dolac i Šubićevac.
Eskalator između dvojnih bedema fragmentiran je i reduciran na jedan smjer, tako da je njime onemogućeno kontinuirano i dvosmjerno kretanje osobs s invaliditetom, što je, između ostalog i zakonska obveza. Tako je smisao novog komunikacijskog sustava, u svom prometnom i revitalizacijskom integritetu, nepovratno uništen. Zato se, na kraju, ne ostvaruje moj san. San o boljem Šibeniku!
Mnogi bi se trebali sakriti od srama
Jeste li znali da se radi novi projekt za dvojne bedeme ili ste o svemu doznali iz medija?
- Nisam dosad imao priliku upoznati kolegu Davora Popovića, ali se rado sjećam izvrsne suradnje s njegovim bratom Zoranom, koji mi je drag i blizak, i kojega, kao stručnjaka, iznimno cijenim. Utoliko više mi je neshvatljivo da sam za angažman njegovog brata na projektu s kojim drvim tolike godine, što je Zoranu do u tančine poznato, saznao iz medija. Zoran u svom telefonskom adresaru ima memoriran moj broj. Molio me za pomoć i lobiranje kad je vodio tešku bitku s konzervatorima za svoj hotel na rivi. Ali je sada njegov poziv izostao.
Razumijem da je njegovog brata Davora zagolicao taj zadatak, što mu kao mlađem, ambicioznom kolegi ne zamjeram, ali je način kako je ušao u taj posao profesionalno nemoralan i zbog toga ga mora biti sram. Ali, nažalost, nije on jedini koji bi se u ovoj ružnoj priči morao sakriti od srama. Kao što sram nije jedini razlog zbog kojeg bi se Popović morao povući iz projekta.
Kako ste doživjeli pohvale gradonačelnika Željka Burića novom rješenju, premda je vaš urbani esklator zagovarao u svojim izbornim kampanjama?
- Gradonačelnik Željko Burić u više navrata mi je tepao kako neću biti poznat po onome što sam ostvario u Zadru, već po onome što ću ostaviti u Šibeniku. Sada se hvali kako je uz kavu otkrio novoga projektanta, arhitekta Davora Popovića, javno priznajući da mu za ustupanje posla nisu potrebne nikakve javne nabave, osim kada mu je trebalo mene ukloniti iz projekta žičnice.
Zanimljivo je da ni njemu ni nadležnoj konzervatorici nimalo ne smeta što na ažurnom popisu arhitekata s odobrenjem Ministarstva kulture za rad na projektima spomeničke baštine nema Davora Popovića. Važno je znati da se takva licenca izdaje na osobno ime i da ona nije prenosiva na drugu pravnu ili fizičku osobu.
Prema tomu angažman arhitekta Davora Popovića od strane grada Šibenika protuzakonit je i u pravnom smislu ništavan. Sreća je u nesreći što je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, koja je trebala blagosloviti novi projekt, zahvaljujući mjeri samoizolacije, ostala izvan ove kašete brukava. Dakle, nisam ovdje samo ja izigran.
