Bili smo uvjereni da smo našli idealnog podstanara. Na naše iznenađenje, najprije je prestao plaćati najamninu, zatim je promijenio bravu, a kada smo mi, uz dva svjedoka i odvjetnika, “provalili” u vlastiti stan, počeo nam je prijetiti smrću. Na kraju smo ga prijavili policiji...
Bio je divan sunčan dan. Tako počinje svaki film katastrofe. Glumci nemaju pojma da se iza brda valja tornado, tsunami ili Godzilla dok pecaju, voze se biciklima ili se bezbrižno smiju. Prema nama se valjao Borut. Došao je ovog proljeća pogledati stan koji smo oglasili za najam.
- Vidio sam vaše slike na Fejsu i sviđa mi se stan. Ima i neku dobru energiju - javio je telefonski. Dobra energija sigurno je dobar znak, činilo se.
Borut je vremešan gospodin i stiže u pratnji mlade asistentice. On se naime bavi parapsihologijom. Čisti prostore od loše energije, otvara čakre, rješava međuljudske odnose. Ona mu pomaže. Nemamo predrasude. Dapače, nakon pet godina života na Baliju u Indoneziji, gdje je svaka žena koja je pogledala film “Jedi, Moli, Voli” postala iscjeliteljica i brije na energiju, to nam je “mainstream”. Mom dragom - zovimo ga On - sve je to simpatično. Simpatičan mu je i Borut, cijela situacija, sve je baš cool. Borut bi uzeo stan na pet godina, jer planira u njemu raditi, sviđa mu se lokacija, sviđa mu se kvart. Odlično. Treba nam netko od povjerenja kad nas nema.
- Svakako, svakako rezervirajte stan. Nemam sad za polog, ali sigurno uzimamo, sto posto, maknite ga iz oglasa - kaže Borut. Tapša nas po ramenu, zbija šale, manipulira Njime, koji ne uzima polog nego čeka da se lik pojavi po dogovoru prvog u sljedećem mjesecu. Kako je to moguće? Eh, sad bi se ovaj tekst mogao pretvoriti u - jesam ti rekla, a ono kad sam ti govorila, nisi normalan - i slično te kako sam ja bila u pravu, naravno.
Zapečaćena pogodba
Ali držimo se činjenica - njih su se dvojica rukovali i time zapečatili pogodbu. Stan je maknut iz oglasa, sastavljen je ugovor, čovjek je došao, dao jednu stanarinu i polog, dobio ključeve i to je to. U ugovoru lijepo piše do kada se plaća stanarina, piše i da najmodavac smije ući i prekontrolirati stanje jednom mjesečno ako se za to ukaže potreba.
Prva stanarina malo kasni, jer Borut je naime Slovenac, pa nema račun u Hrvatskoj. Pa da sve bude u redu, On ga prijavljuje na policiji za boravište. Stanarina stiže sa zakašnjenjem, ali eto, to je okej, dok se podstanar malo ne snađe.
Tu je sad već žarko ljeto, srpanj, i mi odlazimo na put. Vjerojatno i stanarina, jer je nema i nema. Ili nešto šteka s računom, ili ne stigne, ili ovo, ili ono, uglavnom lik počinje zavlačiti.
Meni je to totalna lampica za uzbunu, jer na žalost poučena iskustvom svih bivših podstanara, ako zakasni i jedan dan, znači da nema, da ne želi ili ne može platiti.
Vraćamo se kući, Borut je u Sloveniji, nije dostupan. Toliko je nedostupan da nije uspio platiti niti jedan račun u posljednja dva mjeseca. Plin, struja, voda, komunalije ove i one - dug se gomila.
- Ma sve će biti okej, ja njemu vjerujem, imam dobar predosjećaj - uvjeren je On dok ga svi blijedo gledamo. Apsolutno je uvjeren da se dobro dobrim vraća, da je lik skroz okej, da se svi brinemo bez veze. Cijenim njegov osjećaj.
I stvarno - lik se pojavljuje nakon nekog vremena, plaća zaostalu stanarinu, račune, sve je opet sunčano. Zove na kavu, On ide s njim na cugu, filozofiraju o ovome i onome, odlazimo čak i na večeru u stan.
Asistentica je tamo, šuti, rola cigarete i puši jednu za drugom, stan je sav u slikama anđela, porukama ljubavi i mira, posvuda su knjige o alternativnom liječenju, stol za masažu u kutu je dnevne sobe, ljekovito bilje u kuhinji.
Mirna srca odlazimo u listopadu na još jedno putovanje, road trip od 10 tisuća kilometara sve do Sahare. On oduševljeno priča podstanaru o planovima, mjestima i organizaciji puta. Asistentica mi lajka svaku fotku na Fejsu. Ljubav cvate.
I onda dođe taj datum kada treba platiti stanarinu - nema je. Kad će? Samo što nije. Pa tako prođe mjesec dana. Mi smo već prešli Alpe, Dolomite, spustili se preko Toskane i Umbrije u Rim, vratili se na sjever Italije, prošli Provansu i L’Occitane te popili pivo u španjolskom Figueresu. Stanarina još nije legla.
- Slušaj, Borut, mislim, stvarno nam je bitno, treba nam lova, treba nam keš. Šalji mi, molim te, pare - jedan je u nizu razgovora koji On vodi s Borutom.
Daleko od kuće možeš jedino pristojno moliti za vlastite pare. Bezuspješno. Prolazi još mjesec dana. Sad smo već prošli Saharu i Atlas, spustili se do Atlantika i iz Maroka se vratili u Europu. Stanarina i dalje ne postoji. Razgovori su već na rubu pristojnosti, Borut se javlja tu i tamo, samo da nešto slaže da će platiti.
“Dolazi smjesta i podmiri dugove”
Napokon se vraćamo kući i On postavlja ultimatum - sutra u podne da si platio ili smo završili. Prolazi sutra u podne.
- Dolazi smjesta i podmiri dugove - urla mu na telefon dok mu se ovaj smije. Prolaze tako još dva ultimatuma, stanarine nema, nakon provjere u Elektri i plinari, jasno je da ni računi nisu plaćani tri mjeseca. Borut duguje do tog trenutka nekih 14 tisuća kuna.
- OK, sad je dosta, idem do stana - kaže On napokon. Uzima ključ i ide provjeriti što se događa. Zove.
- Promijenio je bravu - kaže kratko. OK, sad se i njemu upalila lampica za uzbunu. Šta sad?
Ne smiješ provaliti u vlastiti stan ako je netko unutra. Ne smiješ uopće ući u vlastiti stan, ako su u njemu djeca mlađa od 18 godina. Zovemo prijateljicu odvjetnicu. Ja pitam u grupi na Facebooku - Iznajmljivanje stanova - je li netko imao slično iskustvo.
- To je tvoj stan, on je bez tvojega znanja promijenio bravu, nije platio stanarinu ni račune i automatski je u prekršaju. Čega se ti bojiš - urla na Njega frendica odvjetnica jer On ne želi i dalje ući na silu u stan. Možda je ostavio vodu da kapa, gori grijanje i svjetlo, nemaš pojma što se događa, vrijeme je da se krene.
Ali onda sljedeći problem - niti jedan bravar ne želi razvaliti bravu, čak ni kad mu doneseš vlasnički list. Moraš to sam, a ne smiješ je razvaliti bez dvoje svjedoka i odvjetnika. Sve po zakonu.
U stanu je potpuni kaos. Izgleda kao da su parapsiholog i asistentica sad izišli na kavu. Stvari su posvuda, čak i neke zaboravljene palačinke na balkonu. Vjerojatno nisu osjetili ni vidjeli što se sprema. Što dalje?
- Svaku stvar, svaku, treba popisati i složiti. Uz prisutnost javnog bilježnika - tvrdi odvjetnica. Samo što nismo zaplakali, jer u stanu ima milijardu stvari. Svaki ormar, polica i raspoloživa ploha prepuna je stvari. Pet dana smo u stanu, pet. Popisuje se i pakira od jutra do mraka. Na Badnjak i na Božić i Štefanje. Tko će nam nadoknaditi to vrijeme?
Grupa na Facebooku turbo je aktivna, svatko ima savjet ili slično iskustvo. Od onih - boli vas k… to je vaš stan preko onih koji me pitaju što smo čekali dva mjeseca i nekih koji me mrze jer sam to dopustila, a oni normalni, eto, ne mogu naći stan. Svi su na neki način u pravu - nikad, baš nikad, ne nadaš se budali za podstanara. I obratno. Trojica frajera poslala su mi privatnu poruku sadržaja - pošalji adresu stana i u 24 sata sve ti je riješeno. Hvala, dečki, možda ipak ne.
Ali ono što tek sad shvaćamo jest da pravnim, legalnim putom ne možemo riješiti ništa u kratkom roku. Privatna tužba traje omjesecima odnosno godinama. Zaštite nema, naplatiti se nećemo.
Nakon što je sve spakirano i odneseno, vidi se i kako ogoljeni stan izgleda - zapušteno i prljavo. Nevoljeno. Slike anđela i poruke mira nisu mu pomogle. Treba ga pofarbati, očistiti, primjerice, plijesan iz perilice za rublje i probati odstraniti sve mrlje po parketu i slično.
- Kad završite s pakiranjem i popisom, javite mu da dođe po stvari u roku od osam dana i to je to - glasi odvjetnička poruka. I tu kreće šou.
Borut Mu šalje poruku - Pazi da se ne poklizneš negdje, hahaha. Potom sliku gdje puca iz zamišljenog pištolja, a iza piše da je vlasnik naoružan. Onda navodi da ima gomilu vrijednih stvari u stanu, da se čuvamo i tako dalje i tako dalje. Sad više ne samo da smo nervozni i najradije bismo ga izlemali nego je sad stvarno dosta. Prijavljen je policiji za prijetnje smrću i uznemiravanje. Koliko će mu se to obiti o glavu, ne znam, ali je barem u sistemu.
U međuvremenu saznajemo kako je Borut zapravo lik koji živi tužeći ljude od kojih iznajmljuje stanove. U Sloveniji je tužio jednu gospođu zbog ometanja doma. Vjerojatno joj je napravio što i nama - prestao plaćati i zamijenio bravu, a ona potom na silu ušla u vlastiti stan. Drugog čovjeka tuži ne samo za ometanje nego i za lakše tjelesne ozljede. Mislim da je liku pukao film pa ga je ošamario. Cifre iznose oko 15 tisuća eura. I slovenski sud sve je njegove tužbe odbio. Do ovoga trenutka Borut nije došao po stvari niti je uplatio lipe. Ali je poslao još na desetine uvredljivih poruka. Stan se nakon remonta ponovno iznajmljuje, a mi opet idemo na put.
Lov u mutnom
Ali kome i kako iznajmiti stan? Ako ste u posljednje vrijeme pokušali iznajmiti stan u Zagrebu, sigurno ste primijetili da su cijene skočile u nebo, da nitko ne želi djecu i kućne ljubimce te da za 300 eura u kvartu koji je blizu centra, ima sve sadržaje i javni prijevoz pred nosom, možeš dobiti šupu u podrumu ili dijeliti cimerstvo. Do normalnog stana po pristojnoj cijeni gotovo je nemoguće doći. Svi su se bacili u dnevni najam.
- Zar smo mi koji imamo djecu šugavi da nas nitko neće - vrište ljudi u oglasima. Niste, nikako, ali mi se zapravo možemo dogovoriti samo kao ljudi i po obostranom osjećaju da će s jedne i druge strane sve biti u redu. Što je totalni lov u mutnom. Iznajmljivanje stana zapravo bi trebao biti čisti biznis. Od kojeg bi i država mogla itekako zaraditi. Ona te štiti, ti joj plaćaš porez.
Ovako, ako vas odlučim izbaciti u roku od dva dana i ne vratiti vam polog, jer mi se više ne sviđate, država vas neće zaštiti kao podstanare. Ako vi, kao Borut, odlučite ne plaćati račune i zaposjesti moj stan, a pritom imate maloljetnu djecu - ja vam ne mogu ništa. Osim da, primjerice, poslušam genijalan savjet jednog Fejsbukovca koji mi je rekao: - Čuj, tak’ su ti meni ljudi s djecom bili u stanu, ne plaćali, ja ne smijem unutra. Ne smijem promijeniti ni skinuti bravu. I onda sam se setil - pa skinul bum ulazna vrata, to nema u zakonu! I jesam. Izašli su u roku dva dana…