StoryEditor
RegionalTROSTRUKO UBOJSTVO

Točno godinu dana prošlo je od krvave subote na Šperunu: Filip Zavadlav hicima iz kalašnjikova usmrtio je trojicu. Ovo je dosadašnji tijek suđenja

Piše Vladimir Urukalo/SD
11. siječnja 2021. - 12:39
Tom Dubravec/Cropix

Točno godinu dana prošlo je od te subote 11. siječnja 2020. godine kada su centrom Splita odzvanjali rafalni pucnjevi i krikovi uspaničenih ljudi koji nisu znali niti tko niti zašto puca i u koga. Vrlo brzo doznalo se da je 25-godišnji splitski pomorac Filip Zavadlav, momak iz potpuno disfunkcionalne obitelji i očito žrtva neučinkovitog sustava koji njega i braću nije mogao zaštiti od nesređene obiteljske situacije, uzeo "kalašnjikov" i njime, ispalivši 37 metaka ubio trojicu mladića - Marina Bobana (24), Marina Ožića Paića (25) i Juricu Torlaka (38).

Točan motiv njegovog čina, kojeg su poslije mnogi ushićeno opravdavali u anonimnosti društvenih mreža kao dokaz da stvari treba uzeti u svoje ruke jer sustav ne funkcionira, još uvijek se ne zna jer Zavdlav još nije "progovorio", no zna se da je primao prijetnje i da je bio napadnut par mjeseci prije ubilačkog pohoda, no taj se događaj zasad nije povezao s ubijenima.

Govorilo se, a to je postala i službena verzija, da su trojica mladića ubijena jer su prodavali drogu Filipovom mlađem bratu Stanislavu te da je to bila reakcija na utjerivanje duga, no obitelji pokojnih smatraju da su ubijeni greškom. Zavadlav je nakon četverosatne policijske potrage opsade grada uhićen iste večeri i to nakon što se sam predao u jednom lokalu u blizini PU Splitsko-dalmatinske.

Nešto više od pola godine kasnije, sredinom kolovoza prošle godine, na splitskom Županijskom sudu započelo mu je suđenje po otpužnici ŽDO-a koja ga tereti za trostruko teško ubojstvo iz bezobzirne osvete. Tužiteljstvo smatra u optužnici da je Zavadlav prije godinu dana, a nakon što je prije sve planirao, krennuo u ubilački pohod zbog bezobzirne osvete prema "prema većem broju osoba iz narkomanskog kruga koji su iznuđivali, prijetili i fizički napadali njegovog brata i njega osobno". Prijeti mu i do 50 godina zatvora, a njegov odvjetnik Branko Šerić jedini "spas" od dugotrajnog zatvora vidi u tome da sud mladića proglasi neubrojivim jer tad ne ide iza rešetaka već može dobiti psihijatrijsko liječenje u ustanovi zatvorenog tipa ne dulje od pet godina. No, zasad mu u prilog ne ide to što je četveročlani forenzički tim s Klinike za psihijatriju Vrapče, koji je u ožujku ove godine vještačio Zavadlava, ostao pri stavu da je on, u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv, ali ne i neubrojiv.

Ostali su i pri tvrdnji da optuženi za trostruko ubojstvo u trenutku učina nije imao akutni psihotični poremećaj, nego samo akutnu reakciju na stres, koji je kulminirao događajima prije ubojstva, kao što su nespavanje, gubljenje težine, nesuvisao govor, površan pristup okolini i problemima, dezorijentiranost u vremenu i prostoru i slično.

Suđenje koje vodi sudsko vijeće pod predsjedanjem sutkinje Višnje Strinić primaklo se samom kraju. Do sad je ispitan veći broj svjedoka, a o tome kako je i u kakvoj obitelji živio Filip zorno je na sudu govorio nekadašnji djelatnik terapijske zajednice "Pape Ivana XXIII”, 58-godišnjak koji je 2015. godine od strane splitskog Centra za socijalnu skrb bio određen da provodi nadzor nad obitelji Zavadlav. Njegovo svjedočenje važno je i zato jer je on jedan od rijetkih koji je bio involviran u probleme te obitelji i bio je upoznat s Filipovim stavovima i razmišljanjima. On je pozvao policiju nakon masakra.

Nadzor obitelji bio je određen zbog najmlađeg brata u obitelji Zavadlav, a pretpostavljalo se da će 58-godišnjak, kao djelatnik s iskustvom rada s ovisnicima, imati pozitivan utjecaj na najmlađeg brata koji je već počeo činiti neka kaznena djela, ali i ostale.

- Filip je bio suradljiv vrlo, pristojan momak, detaljan i opširan u opisivanju situacija koje su se zbivale u obitelji. Obitelj je bila disfunkcionalna, Filip je živio u nemogućim uvjetima za izdržati, vrata su bila razbijena tko zna koliko puta, zidovi u stanu išarani, non stop su tu dolazili neki ljudi, ovisnici... Nakon isteka mjere u nekoliko me je navrata u savjetovalištu Lige za prevenciju posjetili otac Tonči (to mu je nadimak - op.a.) i Filip. Otac se žalio da se Stanislav drogira, da neće u komunu, da dolaze narkomani da je non stop neka galama, a i Filip je isto opisivao govoreći da ne može tako živit, da ne spava i slično. Rekao mi je i da je najbolji potez koji je Centar napravio bilo izdvajanje najmlađeg brata iz obitelji - kazivao je pred sudom socijalni radnik.

Filip je, po njegovim riječima, mislio da je najbolje prodati taj stan i neka svatko uzme svoj dio i ide svojim putem, no pojavio se problem jer je majka bila vlasnica stana, a ona je tada bila na liječenju u komuni. U narednim je susretima Filip pričao o sukobima s bratom zbog nagovaranja da se ide liječiti te o situaciji na Prekršajnom sudu kada je on, zbog nasilja u obitelji, dobio mjeru zabrane približavanja obitelji.

- Bio je ogorčen jer on ne može u svoju kuću, a brat narkoman može raditi što ga je volja. Rekao sam mu da nađe posao, da može tako zaraditi i otići i samostalno živjeti. Složio se s tim, zajedno smo napisali životopis i moblu i uspio je u sezoni 2016. godine dobiti posao na vodonoscu u Šibeniku. Bio je jako sretan zbog toga, no nažalost to je bilo sezonski i kad je ljeto završio vratio se i opet su se nastavile iste stvari. Nagovorio sam ga da dalje traži posao i 2017. se ukrcao na brod kao kadet. Bio je ponosan na to, poslao mi je fotografije. "Otukao" je kadeturu i ostao još nakon toga na brodu, msilim oko 17 mjeseci ukupno. Prije nego će se vratiti kazao mi je da ne želi ići kući, da će naći stan. Uspio je, preko jedne časne sestre naći stan u Šenoinoj ulici u Varošu. U siječnju 2019. godine smo pričali o idućim njegovim koracima i planovima. Bio je sretan zbog svog napretka, ali tužan jer su se kolege s broda vraćale svojim obiteljima, a njega nitko nije čekao, nego je opet praktički morao bježati od njih. Govorio sam mu da ne zaboravi zašto radi sve ovo, a u lipnju je položio vozački ispit, da trenira, da sam sebi kuha, ide na Pazar kupovati zdravu hranu, ali da mu fali obitelj i prijatelji, ali ne stari, nego da nikoga novog nije upoznao. Želija je položiti brevete da postane časnik na brodu i tad smo, kolegica iz udruge i ja, odlučili da mu financiramo školovanje - ispričao je svjedok dodajući da ga je poticao da ne ogorčen prema ocu.

- On je činio kako je i koliko znao najbolje što je mogao boreći se za svoju djecu ali nije im bio autoritet. Spomenuo mi je Filip da se sukobio na Matejušci s neka dva lika koji su bili na motoru, ali nije govorija imena. Rekao je da je naletio na njih, da je htio nešto s njima iskomunicirati za Stanislava, da im kaže da mu ne dolaze više doma i ne prijete, no jedan od njih ga je udario šakom pa su obojica nasrnuli na njega - kazao je tada svjedok. Uvjeravao ga je da ne može na silu rješavati bratove probleme, ako on sam to ne želi i da je jedini put da nastavi to što je počeo i nadati se da će se Stanislav ugledati na njega i da će sam odlučiti se liječiti.

- U jednom od razgovora je spomenuo i ljubav, da je upoznao djevojku iz Beograda, stjuardesu stariju od njega, da je bio kod nje te da mu se jako sviđa. Dok mi je na mobitelu pokazivao njene slike, naletio je i na sliku kalašnjikova. Pitao sam ga šta je to, a on je kazao da je to ništa, da je time nju htio impresionirati. Znao sam za njegovu sklonost da se voli slikavati s oružjem, no rekao mi je da je to davna prošlost. Vidjeli smo se i nakon Nove godine kada je tražio da se nađemo, rekao je da ne spava, da ga muče neki problemi no nije spominjao neke ljude ili da bilo ko vrši neko nasilje nad njim. Djelovao je ispijeno, mršao, a ja sam mu kazao da ide liječniku da dobije tablete da može spavati. Bojao se da neće moći dobiti posao na brodu ako pije tablete. Otišao je i dobio neke lijekove koji nisu ispočetka djelovali - opisao je svjedok i počeo govoriti o danu kad su ubijena trojica momaka.

- Tu subotu mi zvoni telefon, vidim da je Filip. Javljam se, a ono neka cura govori da su ona i njena prijateljica s Filipom u autu i da me zovu jer im je on rekao da sam mu pomagao. Kad su mi ga dali na telefon, bio je histeričan, vikao je "Aaaa..., ne mogu više.." Pokušao sam ga smiriti, čak mi se činilo da sam i uspio u jednom trenutku. Rekao je da nije spavao, nije jeo, da ne može više. Kazao sam mu da ide hitno u bolnicu, a on je rekao da ide kod oca na ručak. Tim sam curama rekao da ga nigdje ne puštaju samog, da ga odvedu kod oca i da on onda zove psihijatriju. Tad je razgovor prekinut. Poslije sam vidio snimak, podsjetio me na Filipa, ali nisam mogao zamisliti da bi to mogao biti on. Ipak, osjećao sam da nešto nije u redu i nazvao sam ga. Javio se, rekao da je u kući i da je otac s njim. Bilo mi je lakše, pitao sam Tončija je li ga odveo psihijatru. On je kazao da nije i da se moraju vidjeti sa mnom. Našli smo se u "Borsalina", Filip i otac su bili, a Stane malo dalje s nekim momcima. Još nisam znao što se događa. Otac me pitao znam li što se događa i pitao njega je li mi rekao što se dogodilo. Užasnut sam pogledao Filipa i pitao ga ima li kakve veze s tim, a on je kimnuo i rekao: "Imam, moram na psihijatriju". I to je ponovio nekoliko puta. Izašao sam van, pozvao policiju i rekao tko sam i gdje sam i s kim, oni su brzo došli i to je bilo to - zaključio je svjedok svoje iscrpno izlaganje.

Postupik bi uskoro trebao biti nastavljen i očekuje se da će Zavadlav imati što za reći u svoju obranu.

Izdvojeno

21. siječanj 2021 20:08