U dom Martinaca, u centru Sukošana, malog mjesta sedam kilometara udaljenog od Zadra, 1962. godine stigla je Branka. Split je pozna kao Branku Ramljak, a Sukošan (i dandanas) kao Branku Bundilku.
– Do moje desete godine smo živjeli u zajednici, u velikoj obitelji, uz moje roditelje i brata Željka, tu su bili i baka i dida, stričeva obitelj, sve u svemu nas deset – kazuje nam profesorica Branka Ramljak.
– Moj dida Ante je bio jako vrijedan čovjek, u ranu zoru je odlazio u polje, pa su ga zvali Bundilo, što bi značilo "ranoranioc", budio je druge oko sebe. U ono vrijeme se u polje išlo s karom (zaprežna kola) i konjem – veli nam.
IMALA SAM JASAN CILJ
Sigurna je kako je upravo od dida Ante "povukla" svoju (nepresušnu) energiju i volju za radom. Sjeća ga se jako dobro, "malo je govorio, puno radio". Uz majku Nedu odrastanje je bilo pjesma. Kao domaćica je skrbila da djeca imaju sve što im treba, a troje ih je – najmlađi brat Ante je ponio Bundilovo ime. Otac Rajko je kao službenik zarađivao u Zadru.
Osnovna škola je bila mjesto gdje se učilo, ali više od svega se zabavljalo i družilo te igralo. Na povratku kući nerijetko je Branka, ponesena igrom, zaboravljala školsku torbu na kaletama Sukošana...
– Nije se mater žalila, u školi je sve bilo kako triba, a da bi izgubila pojam o vremenu, bih – smije se Branka.
Knjiga, društvo, rukomet i košarka, osnovna je završila brže negoli se roditelji nadaju, a Branka je jako dobro znala što će poslije. Cilj joj je bio Ekonomska škola na zadarskom Boriku.
– Znala san što ću, ništa drugo osim ekonomije nije postojalo za mene, zamišljala sam sebe kako radim u uredu – veli.
Preko tjedna na putu od Zadra do Sukošana, škola, učenje, a onda – vikendom radost. U Domu kulture svake su se nedjelje održavali koncerti i plesnjaci, to nije nikada propuštala.
Puno je toga u Brankinom životu usko vezano uz spomenutog dida Antu. Njegova sestra Marija udala se u obitelj Penović i živjela je u Splitu, u Varošu. Teta ko teta, luda za svojim nećacima, nećakinjom posebno.
– Velika je žena bila moja teta Marija – raznježeno će profesorica Ramljak.
– Dvoje je djece usvojila i odgojila, a onda je primila i mene u svoj dom. Veliki je pečat ostavila na mome putu, bila mi je doslovno druga mama – kaže nam.
PODSTANARI 13 GODINA
Ekonomski fakultet u našem gradu Branka je odabrala svjesno, živjela je kod tete, radila i učila, upoznala širok krug novih ljudi koji su joj danas stari prijatelji.
– Dolazila sam u Split tijekom djetinjstva često, moj tata je bio jedan od pokretača Torcide u Sukošanu, nije propuštao niti jedan derbi – smije se.
– Maštala sam kako ću jednog dana živjeti u tom velikom, predivnom gradu.
Pa se prisjeća prve pojedene pizze u životu, u "Koteksovoj" pizzeriji negdje osamdesetih, prvih zarađenih novaca od vlastitog rada i truda, takvi su najslađi – veli. I tada nas uvodi u život koji joj je oslikao Rampa. U baš svim bojama koje radost nosi. I ljubav, naravno.
A Rampa je Davor Ramljak, tada student FESB-a, danas suprug, nastavnik, pasionirani piciginaš i otac dvije Brankine kćeri – Marine i Mirte.
– Da nije meni njega, ništa ne bih mogla – iskreno će, više onako sebi u bradu.
Uskoro će na svojoj bračnoj torti puhati 35 svjećica. Zajedno. Baš kao što su zajedno izgurali 13 godina života u podstanarstvu.
– U tih 13 godina promijenili smo četiri stana. U podstanarstvu smo na tri mjeseca primili prijateljicu s bebom starom osam dana, koja je izbjegla iz Sukošana, nakon pokolja u Škabrnji. I baš u tom razdoblju, između Božića i Nove godine, dobili smo i vijest da moramo napustiti stan, u roku od desetak dana. Nije bilo lako, ali snašli smo se. Sad smo "za stalno" na Plakaluši, ali itekako mogu shvatit mlade danas – kaže nam.
NADZORNI ODBOR HAJDUKA
Sa suprugom i uz njegovu punu potporu je izgurala i sve razine puta u karijeri, preko magisterija, do doktorata, docenture i profesure u trajnom zvanju. Postala je Branka prodekanica, pa prorektorica i onda došla do dijela života na koji je posebno ponosna – postala je dijelom Nadzornog odbora Hajduka. Četiri godine u kojima je mnogo toga naučila, puno radila i stekla prijatelje zauvijek.
– Šezdeset i osam dana sam bila povjerenica za Split – veli nam.
I tu, ponosna, objašnjava kako je rodni grad njezine ljubavi, njezine djece – postao njezin odavno, jer se, tvrdi, upije čovjeku preko kože. Udišeš Split. Živiš Split. Postaješ jedno s gradom, s ljudima. Tako i treba, tako i biva.