StoryEditor
RegionalFOTO: ROSALINDA BANIĆ, VLASNICA OPG-A 'LANĐIN' U KRAJU NA PAŠMANU

U Zagrebu sam izdržala 15 dana, sad na otoku radim na zemlji i živim punim plućima!

5. srpnja 2017. - 13:17
rosalinda12-300617

- Pokušali smo moj Ivan i ja živit' u Zagrebu, tamo neke '93. kad smo se oženili. Izdržali smo 15 dana i vratili se na otok, nisam mogla bez vrta, dvora isprid kuće, mora i barke. Danas znam da ne bi nigdi drugo mogla biti sritnija nego ovdi, u mom Kraju i na našem imanju.

Onako usput, dok nam je pokazivala svoje vrtove prepune povrća koje baš sad najbolje zrije, ovako nam je svoju odluku da postane poljoprivrednik i ribar i da ostane na svom otoku Pašmanu, objasnila Rozalinda Banić (44), vlasnica Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Lanđin u mjestu Kraj. Lanđin je jedan 7.329 OPG-a u Zadarskoj županiji, ali i jedan od, procjenuje se, njih 800 koja je poljoprivreda vlasnicima prva i jedina djelatnost. Većini su, ipak, registirani OPG-i usputni ili hobistički posao, a dio je, zna se, osnovan zbog lakše trgovine voćem i povrćem ili zbog, svojedobno, prilike za ugrabiti kakv državni ili europski poticaj.

Naša Ina, kako je svi zovu, svoj otok, svoje vrtove i masline, ovce i ribarske mriže živi punim plućima, od pet ujutro do deset navečer svaki dan u godini. Vedra, nasmijana, puna duha i vica dočekala nas je s krcatom sprtvom bočica svojih likera i rakija koje spravlja što od samoniklog bilja i voća, poput kamilice i magunje ili od uzgojenog, višnje, masline, smokve, limuna... Poznata je Rosa s mnogih sajmova domaćih proizvoda po Zadarskoj županiji i dalje baš po tim pićima, a koja, jedno po jedno, dobivaju oznaku Hrvatski otočki proizvod. Doduše i po prirodnim džemovima i marmeladama, a na njezinom je otoku najviše znaju po povrću, i domaći i vikendaši i turisti.

- Pa čime se, Ina, vi sve to bavite, što uzgajate?

- Ajme, svašta. Od igle do lokomotive - govori ona kroz smijeh i nastavlja – Obrađujemo oko tri hektara zemlje, razbacane u puno parcela. Ovo lito smo posadili najviše pomidora, oko 3.000 sadnica, jer nam svake godine ponestane dovoljnih količina. I sve drugo povrće, paprike, kukumara, balancane, zelenu salatu, petrusimula... Eno tamo ću vas odvesti na polje četruna (lubenica) koje smo posadili makar niko nije virova da će uspit na otoku. Našli smo bušotinu i razveli cijevi pa sve navodnjavamo. Radimo i jedan manji vinograd za svoje potrebe. Imamo i dva manja plastenika, a gori u brdu oko 300 starih maslina. Sva ova zemlja na kojoj radimo nije naša, osim dijela tih maslina, sve to obrađujemo u dogovoru s vlasnicima, bez plaćanja.

- Goradana Dragun, voditeljica zadarske Poljoprivredno-savjetodavne službe koja nam je preporučila vas kao primjer pravog opegeovca i to na otoku, spomenula je da imati vlastiti ribarski obrt. Točno?

- Točno. Ja sam završeni samostalni ugostitelj, u mladosti sam malo i konobarila, a kako sam na moru s ocem još od malih nogu, jer sam bila najstarija od tri sestre, a sina moji nisu imali, registrirala sam ribarski obrt. Imamo barku pa zimi, kad je dozvoljeno, muž i ja topimo popone i baligote. Sve ribe što ulovimo  prodamo ovdje na otoku.

Dok razgovaramo kraj nas prolaze neki turisti i penju se na kat Inine kuće. Gore je, naime, četiri apartmana koje iznajmljuje. I s južne strane Pašmana, na samom moru izgradili su Banićevi malu kuću u prirodi koju također ljeti iznajmljuju i nekako se sve čini da obimu i raznolikostima Rosalindinog posla nema kraja.

I nema. U brdu još brine o malom stadu od 16 ovaca od čijeg mlijeka radi fenomenalan i ne preskup sir,  od njih skuplja i eko gnojivo za vrtove, a u Sikovu, mjestu svog supruga, na njegovoj zemlji sade kapulu i krumpire, s prijateljima održavaju i plantažu bresaka i nektarina. U Lici još i jedan šljivik jer je suprug Ivan, pomorac na Jadrolinijinim trajektima, zaljubljen u Liku, gradi tamo malu kućicu. Svega je u Banićevih.

I kako bi se sve stiglo na ovom, možda ne u hektarima, ali po izdašnosti i raznovrsnoti proizvoda, moćnom i razbacanom imanju, 'upregnula' je, kako sama kaže, Ina sve svoje: suprug Ivan freza i radi sve što stigne kad nije u dvotjednoj smjeni na brodu, a otac Ivan Bačinić je na štandu u Tkonu gdje muku muči kako sumnjičavim Zagrepčanima i drugim turistima objasniti da je sve ponuđeno iz njihove vlastite i to ekološke proizvodnje. Što i jeste jer je Lanđin u prijelaznom petogodišnjem razdoblju na eko proizvodnju.

Majka Marica njihove sjajno voće i povrće prodaje u mjestu Ždrelac, dok sin Benjamin, srednjoškolac, leti na sve strane, iskrcava i bere po vrtovima kako bi donio narudžbe kupcima na kućnom pragu gdje se najviše toga i proda. Kćer Mihaela studira u Kninu poljoprivredu dalmatinskog krša, ali će već za vikend doći pomoći svojima na imanju.
Kako bi uspješno vodila sve segmente svog posla Rosalinda se usavršavala: završila je dodatna školovanja ili tečajeve za ovčara, sirara, povrtlara, ribara. Za jedno se nije školovala, a najteži joj je dio priče.

- Papiri, administracija, evidencija. Ja sam i radnik i šefica i prodavač pa još i administrator. U sustavu smo poticaja, radimo sve legalno i sve evidentiramo pa mi taj dio odnosi dosta vrimena. Od poticaja svako malo nešto 'kapne' na račun, ali uglavnom ne znam po kojoj osnovi jer smo odavno registrirali OPG i prijavili se na poticaje. Agencija za plaćanja uplati bez da navede zašto.

- Čini se da puno radite, ali i da se isplati.

- Bit ću iskrena. Okrene su tu kod nas novaca, ali puno toga i ode. Na samom otoku nam je ljeti glavna prodaja, jedino likere najbolje prodajemo i na sajmovima i ponešto ugostiteljima, ali dok lito i proizvodi stignu, dok krene posao, nakupi se računa i dugova jer sve što možemo ulažemo, idemo dalje. Ni u ovom poslu ne možete opstati ako ne idete naprid. Ali da se i na otoku od svog rada može živjeti – može. I mista još ima.

Izdvojeno

24. listopad 2020 13:12