Uspjeli su! To je pravo Božje čudo! Hrvati su prvi put uspjeli veslima prijeći Atlantik!
U podvigu života, dvojica hrvatskih branitelja, dragovoljaca Domovinskog rata, danas ratnih veterana i svjetskih vojnika, Werner Ilić (54) i Martin Cruickshank (60), preveslali su Atlantski ocean i ušli u povijest! A Hrvatsku su ovim činom učlanili u Ligu naroda prekooceanskih veslača u kojoj se, uz našu, nalazi još samo 31 zemlja svijeta!
Iscrpljeni, ali sretni, stigli su u petak poslijepodne do Barbadosa, nezavisne države i u luci Bridgetown, njihovom glavnom gradu, podigli hrvatsku zastavu! U čamcu Fenix dugom svega 7,1 metara i širokom 1,9 metara, kojeg im je izradio Martinov prijatelj Ukrajinac i koji je dodatno ušminkan s crveno – bijelim hrvatskim kockicama, doveslali su do cilja.
Kao pravi morski vukovi i svjetski moreplovci, zarasli u brade do neprepoznatljivosti, njih dvojica, inače uvijek uredno izbrijanih vojnika, okupani suncem s Kariba, obučeni u majice hrvatske reprezentacije, smogli su snage za završne zaveslaje i - proslavili Hrvatsku.
Kad je stigao, Werner je najprije zahvalio Bogu, potom poljubio hrvatsku zastavu i zagrlio svoju obitelj.
- Znali smo da neće biti lako, očekivali smo teške uvjete i izniman fizički napor prilikom veslanja, ali u slavu domovine i s vjerom u Boga, ništa nam nije bilo teško. Jedino nismo očekivali da će nam tako snažna oluja potpuno promijeniti rutu putovanja pa smo ponosni i zahvalni što smo uspjeli živi i s neoštećenim čamcem doveslati do Barbadosa.
Sretni smo što će od sada i Hrvatska u svijetu biti poznata po uspješnom prelasku Atlantskog oceana samo u čamcu na vesla – kazao je Werner Ilić osmjehujući se na kraju putovanja.
Jednako sretan bio je i njegov prijatelj Martin Cruickshank s kojim je krenuo u ovu morsku pustolovinu od Europe do Amerike.
- Imali smo samo jedan drugoga, poniznost prema moćnoj prirodi oko nas i želju da proslavimo svoju voljenu domovinu - rekao je Martin nakon uspješno završene ekspedicije.
A od 15. siječnja kad su krenuli s Gran Canarije, do petka 22. travnja kad su došli na Barbados, preveslali su ništa manje nego 5500 kilometara.
Za to su im trebala 83 dana tijekom kojih su upoznali sve ćudi Atlantika. Mnogi bi, kaže Werner, odustali pred preprekama, ali oni nisu.
Bilo je i kriza i prevrtanja čamca usred olujnih morskih valova. Izgubili su i dio opreme, ali ih ništa nije spriječilo da uspješno završe podvig na koji su se zajedno odlučili Werner i Martin, Hrvat iz iseljeništva i hrvatski zet iz Škotske. Bilo je i bliskog susreta s migrantima...
Planirali su pristati na europskom (francuskom) kopnu s druge strane Atlantika, na otoku Martinique u Karipskom moru, ali su ih struje stalno nosile južnije, tako da su morali mijenjati konačnu luku u koju će doći.
Posljednja dva dana, veslali su oko Barbadosa, jer u prvotnu luku na ovom otoku nisu mogli ući jer je zatvorena za sve putnike zbog pandemije covida-19, pa su, opet neplanirano, morali veslati još više i dalje. Smogli su snage i za to. Osmijeh na njihovim licima govori sve.
Na Barbadosu su ih dočekali članovi njihovih obitelji koji su ovaj tjedan odletjeli tamo na doček, te službeni predstavnici zemlje i organizatora. Kakva je to sreća bila, vidjeti ih žive i zagrliti ih nakon iscrpljujuće avanture!
Kao istinski svjetski putnici i avanturisti, na otoku u Karipskome moru ostat će do 5. svibnja kad se planiraju vratiti u Hrvatsku.
Martin i Werner upoznali su se u Šepurinama devedesetih godina prošlog stoljeća gdje su bili instruktori obuke. Martin je već sa sestrom Fenellom pokušao preveslati Atlantski ocean.
Ali nije uspio. Vremenske neprilike su bile tako loše da su ih pet puta vraćale na istu točku. Iako su bili prešli skoro dvije trećine puta, oluja je bila tako opasna da im je more ušlo u kabinu, kormilo im se slomilo, ostali su bez vode i struje, pa im je preostalo samo poslati poziv u pomoć koja je i stigla šest sati nakon poslanog apela. Zapalili su svoj brod da ne smeta nikome na moru i krenuli sa spašavateljima.
I jedan dan, kako se Martin i Werner druže i zajedno su u brojnim projektima, Werner mu je rekao da će ići s njim ako ikada opet poželi krenuti preko Atlantika.
I u veljači prošle godine, Martin je pitao Wernera želi li ići s njim preko Atlantika. Tako je sve počelo. Odmah su počeli s pripremama i organizacijom putovanja.
- Tim podvigom želimo obilježiti 30. godišnjicu međunarodnog priznanja Hrvatske 15. siječnja 2022. godine i ujedno Hrvatsku upisati u ligu prekooceanskih veslačkih velesila te time doprinijeti promociji Hrvatske u svijetu – pojasnio je Werner prije putovanja motive ovog pothvata kojim želi proslaviti ime Hrvatske.
Nije prvi ni jedini na svijetu kojem je to palo na pamet, ali je prvi Hrvat koji se na to odlučio. Atlantski ocean prvi put su još 1896. godine preveslala dvojica Norvežana. Svijet nije mario za njih sve do 1966. godine kada su dva britanska vojnika ponovila taj pothvat.
Tijekom sljedećih 30-godina prekooceansko veslanje našlo je svoje mjesto u sportu te slovi za izazov izvanredne izdržljivosti u kojem snage odmjeravaju ljudsko tijelo i um naspram nepredvidljive moći prirode. Od samih početaka do danas, dizajn prekooceanskog čamca se razvijao usporedno s pravilima toga sporta čija popularnost neprestano raste.
Danas posade veličine od jedne do 12 osoba prihvaćaju ovaj izazov veslajući preko jednog od 5 svjetskih oceana, pri čemu Atlantik predstavlja klasičan test ljudske izdržljivosti, a ruta istok-zapad od Kanarskih otoka do Kariba originalna je tradicionalna ruta.
- Ovaj su pothvat do danas uspješno obavili muškarci i žene iz više od 30 zemalja svijeta od Norveške do Indije i Novog Zelanda do Litve.
Posade u malim čamcima uz minimum potreba za preživljavanje i s ogromnim entuzijazmom i voljom otisnule su se prema drugoj obali oceana svjesni izuzetnih fizičkih i psihičkih napora koje moraju podnijeti kako bi ostvarili svoj cilj. Liga naroda koji su preveslali ocean najveća je i najbrojnija na svijetu, a neke od zemalja tek su male otočne države, ali u toj ligi još nema naše svete Hrvatske.
Martin Cruickshank, rođen 1960. i ja Werner Ilić, rođen 1967. želimo to ispraviti! - rekao je Werner prije odlaska. I uspio! Ako je itko to mogao, onda je to on, čovjek iznimne volje, snage, energije i beskrajne ljubavi za svoju domovinu Hrvatsku.
I on i Martin pristupili su obrani RH kao dragovoljci na samom početku Domovinskog rata 1991. godine.
- Došli smo iz inozemstva pomoći Hrvatskoj u trenutku kad joj je pomoć bila najpotrebnija. I danas, 30 godina kasnije, nakon jednogodišnjih priprema, uspjeli su preveslati Atlantik i na taj način Hrvatsku učlaniti u Ligu naroda prekooceanskih veslača.
Baš na dan međunarodnog priznaja Republike Hrvatske, 15. siječnja, otišli su na put kako bi svojim činom "zahvalili Domovini i potvrdili svoje domoljublje, s nadom da će svojim primjerom motivirati i druge hrvatske branitelje da svoj život žive u potpunosti!"- rekao je Werner.
- Nije ovo utrka i nismo tu da slomimo nekakve rekorde, ali kako nam naše iskustvo pokazuje, "slow and steady wins the race!" - polako i sigurno uvijek pobjeđuje" – govorio je Werner. I pokazalo se da je bio u pravu.
Koliko god su im ljudi govorili da su luđaci, da nisu normalni, da je putovanje opasno i neizvjesno, nisu ih mogli odagnati od namjere.
- Cijenim život. Nisam čovjek koji ide ludo, bez provjera, bez znanja i baš zato smo poduzeli sve da rizik smanjimo na najmanju moguću mjeru. Nisam čovjek koji se ne boji. Ali moraš imati strahopoštovanja prema moru, prirodi jer će te u protivnom – neugodno iznenaditi. Cijenimo naše živote i obitelji koje nas podupiru da se vratimo živi i zdravi kući – kazao je Werner prije puta.
Majčine molitve i krunica uvijek su uz njega.
- I mogu vam reći, iako sam probao svako oružje i oruđa, i ako radim 15 godina u četiri najopasnije države svijeta, Afganistanu, Iraku, Siriji i Jemenu, krunica je najjače oružje. S krunicom idem na put, krunica je moje oružje. Vjerujem da postoji Bog i prepuštam se u njegov plan i sve prihvaćam što mi On dade – kazao je na odlasku, spreman na sve.
Bog mu je podario snagu da uspije.
- Glava je najbitnija. Moraš se znati isključiti. Kad si sam na moru, a na nebu nema mjeseca ni zvijezda, moraš biti stabilan u glavi, a ne razmišljati kako te bole leđa ili kako ti je stražnjica utrnula – ističe. Njega je nosilo i geslo iz Šepurina: Mogu, hoću, moram.
Uvjeren je da je sve moguće ako to želiš. A ovim pothvatom je to i – dokazao.