Teško je prisjetiti se kad je posljednji put netko baš ovako razbio Real Madrid kao što je to sinoć učinio Manchester City.
"Kraljevi" su znali biti u podređenom položaju, pogotovo u Europi, ali u ovoj eri koja se slobodno može nazvati "njihovom" (od 2014. naovamo osvojili su pet Liga prvaka) nije im se dogodila utakmica kao ona sinoćnja na Etihadu.
Momčad Pepa Guardiole rastavila je Madriđane na proste faktore, a ono što smo gledali u prvom poluvremenu djelovalo je kao da gledamo momčadi koje igraju dva različita sporta. City je apsolutno dominirao u svim segmentima igre i statistika - koja je impresivna - zapravo nije otkrivala puni opseg njihove dominacije.
Uz 72 posto posjeda (djelovalo je kao da je postotak i veći...), imali su i 13 udaraca na gol Thibauta Courtoisa, od čega pet u okvir. Belgijski vratar bio je najzaslužniji što je nakon prvih 45 minuta rezultat bio samo 2:0.
Madriđani su u prvom dijelu imali samo jedan udarac prema golu domaćina, a osim činjenice da su uputili samo 98 točnih dodavanja (72 posto), o njihovoj nemoći najbolji govori podatak da nisu imali nijedan pokušaj driblinga u prvom poluvremenu. Uostalom, i prosječne pozicije igrača na utakmici pričaju istu priču...
City je "ubijao" Real visokim presingom i pokušaji iznošenja lopte iz zadnje linije Madriđana na trenutke su djelovali mučno, a svaka izgubljena lopta Modrića i ekipe djelovala je kao polušansa za Guardiolinu ekipu.
Španjolac je, kao i u prvom susretu, momčad izveo nominalno u 3-2-4-1, a ključnu ulogu u njegovoj ideji igrao je John Stones, zbog kojega je City u svakom trenutku imao igrača više u sredini i koji je bio u središtu gotovo svakog kontinuiranog napada "građana".
Real je posebice patio po svojoj lijevoj strani, na kojoj su se s druge strane nalazili Stones i Bernardo Silva. Eduardo Camavinga kao lijevi bek i Vinícius Júnior, koji nema taj "obrambeni impuls", koliko god se trudio izvršavati ono što se tražilo od njega, nisu se uspijevali nositi sa Cityjevim pozicijskim nogometom, a u tome im nisu pomagali ni Modrić ni Toni Kroos.
Pogodak Bernarda Silve za 1:0 u minuti bio je najbolji pokazatelj kako je Guardiolina sistemski uništio momčad Carla Ancelottija...
Rodri je poslao loptu za Silvu na desno krilo, a Stones je iskoristio to što su i Camavinga i Vinícius izašli na njega te je kroz desni halfspace ušao u prostor iza njihovih leđa i primio loptu. Kroos ga je preuzeo, a Modrić ispratio De Bruynea. No, u nastavku je Vinícius uklizao i ispao, lopta je došla do Kylea Walkera, a sada se u halfspaceu sam kao duh našao Silva, kojeg je pronašao De Bruyne, a Kroos loše zatvorio i City je utabao put do uvjerljive pobjede.
Real je prošle sezone u istoj fazi natjecanja šokirao City golovima u 90. i 91. minuti, nakon čega je Karim Benzema u produžecima kompletirao veliki preokret svoje momčadi i osigurao joj finale, iako je Guardiolina ekipa bila "bolja" u onom estetskom smislu te riječi. Francuz, pak, sinoć nije uspio izvući čarobnog zeca iz šešira, već je djelovao jednako nemoćno kao i ostatak njegovih suigrača.
Ancelottijevi igrači na odmoru se malo konsolidirali i na startu drugog poluvremena koliko-toliko iskontrolirali situaciju, ali nakon što je City izdržao taj nekakav početni nalet (ako se uopće može tako nazvati), sve se nastavilo po starom te su Manuel Akanji i Julian Alvarez potvrdili četvrto finale Lige prvaka za Guardioli i drugo na klupi ekipe iz Manchestera.
Real tako nije uspio još jednom "iz ničega" zabiti par komada i po tko zna koji put na pomalo ciničan način izbaciti ekipu koja je ostavila bolji dojam. Guardiola nije "overthinkao" - kako to zna često činiti u velikim utakmicama - a njegova ekipa je pružila gotovo savršenu predstavu.
Cityju na putu do toliko željenog trofeja stoji Inter Simeonea Inzaghija, a ako Guardiolina ekipa 10. lipnja u Istanbulu bude na ovakvoj razini, naslov prvaka Europe napokon će se pretvoriti u stvarnost.
Ono što je gotovo sigurno nakon svega jest to da je ovo kraj jedne ere u kojoj je Real pisao povijest, ostavljao protivničke navijače u očaju i "dizao tlak" svima onima koji nisu mogli prihvatiti da se najveći trofeji mogu osvajati bez onoga što bi se moglo nazvati "prepoznatljivim stilom" i estetike.