Danijel Subašić se vratio u Hajduk, srebrni s Mundijala u Rusiji 2018., pa premda je mjesto između vratnica „bezecirano” za Lovru Kalinića, a i Veli Joža Posavec je ozlijeđen i taj potez Subašićeva povratka, u režiji predsjednika Lukše Jakobušića ocijenjen je kao – velika stvar. Pokazatelj golemih ambicija.
Treba imat dva sjajna vratara. Malo je jedan.
Subašić nije branio minule dvije godine, ali je fizičku snagu održavao redovitim vježbanjem u Zadru. Tako iskusnom, a posebno su vratari kao vino, što stariji, to bolji, ne treba mu mnogo za puni tonus i spremnost. Ako zatreba da stane na branku.
Dobre volje je uvijek, s naglašenim optimizmom i osmijehom ujedno je i dobri duh svlačionice...
- Vratio sam se doma u Split, doma sam u Zadru, ali doma sam u Hajduku. Ovo je sad ozbiljan povratak, da budem u formi i spreman branit. Ako zatreba, tu sam...
Kako vam je, kakav je osjećaj?
- Sve super, navikao sam se odmah, treniram s guštom. Preselit ću se opet u Split živit. S familijom. Ali i kad sam u Zadru šta je to meni, Zadar – Split, učas. Osjećam oko sebe pozitivu, općenito i na treningu i kod trenera i kod svih u klubu. Tako treba nastavit.
Kad ste zadnju branili?
- Uh, huuhhh... Da izračunam. Bilo je to Monaco – Lille, 2019. godine. I onda lagano ajmo, metlaaa... - smije se. Priča o tome bez krzmanja.
Kako metla?
- Pa lijepo, doveli su novog golmana, preselilo me na klupu, godinu dana sam praktično proveo na klupi. Imao sam problema i s ozljedom. Onda smo dalje pregovarali oko ugovora, očekivao sam produženje i ništa od toga.
Kako ste sve to podnijeli?
- Ma ja sam vam od onih di te stave, dobro je. Naravno da mi nije bilo svejedno, ali sam na klupi bio miran. Ne smije nitko osjetit da si ljut, mrzovoljan, ne smijem narušavat atmosferu, nitko ne smije vidit moje emocije. Takav sam. Pregovarali smo oko novog ugovora, onda je došla korona pa mi kažu smanji 30 posto, u redu, onda kažu smanji 50 posto, dobro, kažem ja, ali dajte mi novi ugovor, stari istječe. Oni kažu isplatit ćemo zaostatke kasnije. Kako kasnije, nakon što mi isteče?! I onda me zasmetalo, razočaralo to što su mi odgovorili mejlom, da neće produžit i da ništa od novog ugovora.
I sve to za vrijeme Ribolovljeva?
- Je, ali sve je vodio potpredsjednik Oleg Petrov.
Bili ste i ozlijeđeni?
- Jesam, smetala me zadnja loža, ali to sam sanirao odavna i pogotovo sad je sve ok.
Bili ste ozlijeđeni i na slavnom Mundijalu, u finalu?
- Najgore mi je bilo protiv Rusije, baš me boljelo, ali sam se izliječio, za polufinale i finale bio sam zdrav. Zanimljivo je da me kasnije u Monacu smetala ista takva ozljeda mišića, tetive, u butini, ali na drugoj nozi.
U Zadru ste čekali na novi angažman dugo, spominjala se Saudijska Arabija lani i ništa? Mislili smo da ste se ostavili baluna?
- Došao sam kući u Zadar i odlučio čekati, ne žuriti. Da budem doma, tu je najljepše, sa suprugom Antoniom i sinom Antoniom... Ha, selilo me svugdi, zvali su mnogi klubovi i milijardu menadžera. Bila je ta kombinacija sa Saudijskom Arabijom, Al Nassr.
Ovo gdje je sad Goran Vučević otišao?
- E, taj klub. Nije uspilo i onda sam nastavio čekat. Trenirao sam s Rogićem, Tumbom Rogićem, on je sad s Ivanom Lekom u Kini. Radio sam ja i dalje.
Kad vas je zvao Hajduk?
- U sedmom mjesecu, kaže Lukša Jakobušić da bi li ja došao da budem drugi golman? Je li mi problem da budem drugi uz Kalinića? Ma nije nikakav problem. Tu je bio Pos (Posavec, op. a.), on je imao neke kombinacije u inozemstvu, nije otišao, pa se ozlijedio i onda su me opet zvali. Bitno je da nikome ne uzimam mjesto, a biti uz Kalu, evo me odmah, tu sam!
I pristajete biti rezerva?
- Naravno! Za moga brata Kalu. Ne branio ja ni minute samo da mi osvojimo! Titulu, trofej... Kale i ja smo se uvijek pomagali, ja bih njemu otvorio mjesto u reprezentaciji za neke nastupe i govorio izborniku Anti Čačiću da ga stavi malo branit, Čačić bi se smješkao, bio je gospodin. I Zlatko (Dalić, op. a.) je faca, isto veliki gospodin. Sad ja u Hajduku čuvam leđa Kaliniću – raspričao se Suba.
I kad ćete branit prvu? U Zadru, prijateljsku u subotu ili u kupu možda u Belišću?
- A vidjet ćemo. U Zadru bih mogao.
Po poluvrijeme za jedne i druge u subotu na fešti?
- Ma ne, pa nije oproštaj, ja sam tu da ozbiljno branim. Po potrebi. Tek mi je 37 i ja mislim još dugo branit. A sad sam tu vatrogasac, za ne daj Bože – otvoren je.
A da vas Hajduk nije zvao, ne biste se oprostili od baluna?
- Ne bih, branio bih možda za Zadar. Međutim, ne gori mi i dobro se osjećam. Pa sam čekao.
I dočekali Hajduk, sjajno. Kakva vam je emocija Zadar sada, kažu nije to isti klub nakon stečaja?
- Ma kako nije isti, Zadar je ista emocija kao prije, uz Hajduk moja najveća emocija. Kako god da se zove, ovaj ili onaj Zadar, Zadarkomerc, svejedno, to je moj klub. Nemam s tim dilemu. Problem je nešto drugo. Zbog čega se i zbog koga gasio klub?! Ta priča u Zadru nikad nije ispričana do kraja, pa neki ljudi imaju averziju. Sad je u trećoj ligi i treba mu vremena da se opet popne.
Zadar je i Hrvoje Ćustić, bolna uspomena na tragediju...
- A šta da vam kažem, kad dođem tamo u Stanove i vidim to mjesto, zidić, srce mi se stegne. Ne mogu vjerovat sve to. Ja sam tu utakmicu branio za Zadar...
Prohujalo je 13 godina. I kažete da ćete još dugo?
- Pa ne mislim stat... Nekidan na ručku s Tonćem Gabrićem on meni kaže sve si me prestigao...
Kako to?
- Pa kad sam došao u Hajduk i bio možda nestrpljiv, a on mi je bio trener, uvijek bi mi govorio e, koliko ti toga još moraš proć, kad ćeš ti u reprezentaciju, pa četvrtfinale Lige prvaka ka ja, bocnuo bi me. I sad za ručkom mi zbrajamo, ja u reprezentaciji svjetsko srebro, s Monacom u polufinalu Lige prvaka! Fali mi još titula prvaka s Hajdukom i veseli me taj zanos kojeg ovdje zatičem – rado to ističe.
Tonći je htio branit kao Shilton, do preko četrdeset, ali je nailazio Pletikosa i morao mu se maknit s puta. Bio bi zločin da Pleti nije dao prostor.
- Je, pa je branio samo do 39. I kaže Gabrić meni sad ćeš me i u tome prestić. Nego šta ću, odgovorio sam mu.
A kad vas je ono branio zbog ozljede lakta, burzitisa i „jabulanija”, one vražje lopte iz skupine Eurolige 2010. šta je migoljila, plastificirani balun...
- Znate li vi da ja imam doma taj „jabulani” iz utakmice protiv Anderlechta u Poljudu? Kad je Vukušić da' gol. I kako sam branio protiv AEK-a u Ateni, balun leti i naglo se spusti, ja čudo obranim, odbijem, a oni pritrču, daju gol... Ukinula je FIFA taj balun što je bio i na Svjetskom prvenstvu te godine u Južnoj Africi.
Bio je smrt za vratare, a navodno su zbog vas uveli VAR, radi penala, uvijek biste istrčali sa crte, sve obranili, uveli nas do srebra istrčavanjem...
- A je, je, jednom sam istrčao metar i 80 naprijed, kad sam obranio penal Ramosu, protiv Španjolske, to je bilo još 2016... Dolazi mi Srna i kaže on ti puca desno, ma znam ja da Ramos puca desno, ali ajde ti obrani?! Kako ću obranit ako se malo ne maknem prije vremena, hahaha...
I u Rusiji dvije godine kasnije...
- A tko bi skinuo penal Eriksenu da se nisam maknuo ranije... I Danac Schmeichel je istrčavao... Pa ko je bolji neka brani.
Pa su zato uveli VAR!
- Neka su. Uvijek će majstori obranit penal.
Niste davali intervjue u zadnje vrijeme?
- Nisam. Zvali su me mnogi. Odbijao sam. A što ću u novine? Nisam branio, nisam htio pričat. Sad je Hajduk nova priča, puna optimizma, sretan sam što sam se vratio.
Da ispričate kako je to dijeliti svlačionicu s velikim, najvećim facama i biti im autoritet?
- Je, mnogi su prošli kroz Monaco, a ja sam tamo otišao kad su bili pri dnu druge ligu, pa smo se popeli do titule prvaka Francuske i polufinala Lige prvaka. Falcao, James, Abidal, Moutinho, Ricardo Carvalho jedne godine, pa onda Mbappe, Bernardo Silva, Lemar, Fabinho, Bakayoko. I „bratko” Berbatov. Zanimljivo društvo. Najbolji je Mbappe. Imena da te boli glava, ali nadasve vrhunski profesionalci. I tu priču treba pričat, kako su najveći igrači ujedno i najveći profesionalci... - zamislio se, pa dodao:
- Monaco, bilo pa prošlo, sad mi je samo Hajduk u fokusu. Da napravimo nešto...
- Znate li da ja u Monacu imam sve, bio sam i golman i strijelac i asistent.
Znamo, pisali smo Subašić je hrvatski Chilavert! Gol iz slobodnog udarca.
- Trener je bio Marco Simone i jednom na treningu izvodimo slobodne udarce i svi pucaju kojekuda, idu šutevi na sve strane, osim u gol. Daj da ja probam i namjestim tri baluna, prvi u gol, drugi od grede u travu, treći u spojnicu vratnice i grede, u 90... I kaže Simone ti ćeš pucat na utakmici. Tako je i bilo i zabio sam gol...
Bilo je to u svibnju 2012., u gostima kod Boulognea. A asistencija?
- Jednom sam dugo degažirao, preletjelo protivničkog stopera, utrčao je naš napadač i zabio. Moj asist!
Očekujemo da to sad probate kod Gustafssona, kad bude prilika, bila bi to atrakcija i po'...'