U veljači 2011. u Puli je bila svetkovina nogometa. Svečano je otvoren prvi novi ili, ako hoćete, dovršeni stadion u samostalnoj Hrvatskoj. Počeli su ga Puljani graditi još 1993. godine, dok je zemlja bila u punom jeku domovinskog rata. Zbog političkih prepucavanja dovršene su tri tribine, ali je konačni dovršetak i potpuno uređenje centra Aldo Drosina označen 9. veljače 2011.
Na tribinama lijepog stadiona našlo se gledatelja koliko je bilo i sjedalica - 9.200! Ulaznice za dvoboj s Češkom, predvođenu Petrom Čechom i Tomašem Rosickyem, bile su rasprodane čim je otvoren prodajni punkt. Atmosfera je bila sjajna i tadašnji izbornik Slaven Bilić bio je vrlo zadovoljan pobjedom od 4:2 golovima Nikole Kalinića (2), Eduarda i Iličevića. U 81. minuti upravo je Iličevića zamijenio tada 19-godišnji Šime Vrsaljko.
U idućih deset godina taj će Zadranin odigrati manje utakmica od očekivanog, njih 45, ali će prerasti u senatora Vatrenih i jednog od najzaslužnijih aktera srebrnog pohoda u Rusiji.
Stati ili riskirati
To što nije igrao više utakmica za Hrvatsku velikim je dijelom diktirano ozljedama, koje su poremetile njegovu karijeru. Upravo od Rusije 2018. Vrsaljko je plaćao ceh nadljudskim naporima, to jest bolovima s kojima je odigrao to Svjetsko prvenstvo. Od tada do danas, dvije i pol godine, nogometna je sudbina prkosila Vrsaljkovom htijenju da se vrati u formu, koja ga je krasila do teže ozljede koljena u travnju 2017. godine. Bio je to početak kalvarije, kojoj je on prkosio stiskajući zube i trpeći snažne bolove poslije utakmica. Vrsaljko je kanio probleme riješiti bez operacije stražnjeg križnog ligamenta, ali to nije bila dugoročno mudra odluka. Naposlijetku, izniman fizički napor u Rusiji doprinio je da se više nije moglo odgađati rekonstrukciju u koljenu.
Sjećamo se, Luka Modrić, spiritus movens srebrne generacije, kazao je tada…
- Šime je samo igrao i liječio se. Fizioterapeuti i liječnici reprezentacije činili su čuda samo da može nastupiti. Bio nam je jako važan. Onda me u jednom trenutku, nakon što su bolovi pred finiš prvenstva bili nesnosni, pitao što mislim o tome da i dalje igra i riskira ili da stane...
Platio sam račune
Modrić mu je uzvratio da se u karijeri samo jednom pruža ovakva šansa kao finale te da sam mora odlučiti. Vrsaljko je, dakako, odlučio igrati i riskirati “do daske”. Mogli smo reći da je to “do daske” bilo sve ono što se događalo praktično do ovog siječnja, kad se opet vratio utakmicama i punom pogonu.
- Mislim da sam platio račune nogometnoj sudbini i da sada slijedi vrijeme kada trebam naplatiti terete svih tih računa. U siječnju sam navršio 29 godina, osjećam se izvanredno fizički, a gladan sam nogometa kao na početku karijere. Ta motivacija i strast je, ajmo reći, pozitivna posljedica ove produljene agonije nakon Rusije - kazao nam je Šime Vrsaljko iz svoje kuće u Madridu, gdje je u subotu odmarao i putem televizije pratio svoj Atletico i razne druge utakmice po Europi.
Nije bio u krugu kandidata za drugu utakmicu s Levanteom unutar četiri dana. Igrao je u srijedu, prvo poluvrijeme, onda je izišao...
- Bila je to predostrožnost. Osjetio sam zamor bedrenog mišića. Jedan je to od znakova da se mišićna masa prilagođava novim intenzitetima napora. Jako sam oprezan i nema šanse da više zanemarujem takve znakove. Bolje je stati i odmoriti, pripremiti tijelo za sljedeći napor. U dogovoru s liječnicima odlučili smo da ću preko vikenda biti u smanjenom ritmu, tretirati mišić i odmarati, da bi u utorak bio kandidat za dvoboj s Chelseajem u Ligi prvaka.
To je mudro s obzirom na ono što ste prošli. No, što kaže trener Simeone? Nakon što je Trippier kažnjen s 12 utakmica neigranja, vi ste mu ključno rješenje za desni bok i alternativa za lijevi.
Pogotovo otkako je Atletico zaigrao sustav 3-5-2, a u kojem ste se vi sjajno snalazili još iz vremena Genoe, odnosno, Sassuola?
- Diego Simeone je vrlo jasan tip. Traži od igrača maksimum i prema njemu se odnosi s maksimalnim respektom. Osjećam da bi želio da budem što prije u punom ritmu i kontinuitetu, ali poštuje moj osjećaj kako mi tijelo reagira. Previše smo se opekli s ranijim povratcima da bih sada riskirao. Iskustvo je u životu silno važna komponenta, zato idem postupno naprijed da bih u jednom trenutku, vjerujem vrlo skoro, bio bez ikakvih ograda u igri...
Pretpostavljamo da vam je jasno da tako produženi problemi generiraju dvojbe oko vašeg povratka u punu formu. Opterećuje li vas to?
- Znate kako se kaže, na kraju dana ostaješ sam sa sobom i sebi si dužan najiskrenije odgovore. Uopće nemam dvojbi da ću se vratiti u punu formu jer sam već osjetio kako kroz onih sedam nastupa lani, do prvog lockdowna, a tako i u ovih osam nastupa od prosinca, da je moje fizičko stanje stabilno. Kako u predjelu tog nesretnog koljena, tako i u moći maksimalne trke, koja se od mene očekuje po boku...
Naravno, kad imate takve pauze i terete ozljede kao što su mene napale, onda je stvar koliko će vremena trebati da se dostignu razine daha i ritma. To je proces koji se riješava kroz utakmice. Zato sam uvjeren da će od ovog proljeća moja razina forme samo rasti.
Otvoreno sa Simeoneom
Je li točan dojam da je Diego Simeone prema vama promijenio stav, na bolje, otkako ste se vratili nakon operacije. Ukoliko se slažete, kako si to objašnjavate?
- Gledajte, Simeone je vrlo strastven čovjek. Doslovno živi na maksimumu adrenalina svaki trening i pogotovo svaku utakmicu. On je takav tip, zato je tako i uspješan kao trener. Energiju prenosi na igrače i po tome se najbolje vidi koliko ga slijede. Simeone je bio taj koji je želio da 2016. godine dođem u Madrid, a on je bio i protiv toga da ja odem u Inter 2018. godine. Tada sam mislio da to trebam učiniti, dijelom i zato što nisam bio baš najzadovoljniji statusom u Atleticu te nekim popratnim okolnostima. Kad sam se vratio s posudbe iz Intera, razgovarao sam sa Simeoneom. Otvoreno, iskreno, rekli smo si što je tko mislio o našoj suradnji, željama i obvezama. Mislim da je to bio jedan od ključnih trenutaka našeg odnosa...
Spreman na fajt
Onda su uslijedili problemi s koljenom, operacijom i opet kušnja u tom odnosu?
- Ma kakva kušnja, naprotiv. Simeone mi je od početka bio blizu, bodrio me da ustrajem i pokazivao mi koliko mi vjeruje. To mi je puno značilo kao svakom igraču koji je u muci zbog ozljede, odsutnosti i dubioza sutrašnjice. Mislim da je jedan od razloga što se jako dobro razumijemo i sličnost našeg karaktera. On je fajter, ali i ja sam takav, strastven i spreman na fajt kad god treba...
Takav ste se postavili i u povratku nakon duge pauze, lani, kada ste protiv Liverpoola iznenađujuće igrali tako važne dvoboje i bili maksimalno na visini zadatka. Simeone je to više puta istaknuo u razgovoru s medijima?
- Trener je htio da igram i ja sam prihvatio jer je to bio interes momčadi u tom trenutku. Nisam mislio na sebe i opreznost oporavka i postupnog ulaženja u napore, nego sam uletio u tu borbu i dao ama baš sve što sam mogao. Simeone je trener i osoba koja to silno cijeni jer je i sam bio takav igrač, kao što je takav u zahtjevima kao trener. Nije zato čudo da je Atletico, eto, već desetu godinu pod njegovim ravnanjem i da je u tom vremenu ostvario svoje povijesne iskorake. Jedino što mi je žao jest upravo ta serija pehova, koja me priječila da u tome više sudjelujem.
Istina je da ste zbog ozljede propustili 51 utakmicu za Atletico. U Interu ste propustili 41, a sve zajedno u karijeri 114 utakmica. Uzmemo li u kontekst da ste odigrali 274 utakmica u Dinamu, Lokomotivi, Atleticu i Interu, logično je da je to velika brojka izostanaka?
- Što ću, ne mogu to više promijeniti i ne želim više gledati unatrag. Imam 29 godina i, uvjeren sam, barem još 6-7 godina top nogometnih razina ispred sebe. Na to mogu utjecati i dat ću sve od sebe da nadoknadim propušteno. Najvažnija je stvar to što doista prvi put osjećam da je to to glede zdravstvenog stanja. Koljeno je čvršće nego ikad, nema više bolova, ostaje samo da se postupno dižem do intenziteta na koji sam naviknuo, te da prođe taj neizbježni proces prilagodbe mišićne strukture na nove podražaje. Svi su to prošli, pa ću i ja. Uostalom, za Atletico tek slijede najvažnije utakmice sezone, kako u prvenstvu, tako i u Ligi prvaka. Gorim od želje da u tome sudjelujem i dadem svoj doprinos. Zaslužio sam nakon svega da mi nogometna sudbina vrati malo sreće...
Atletico vodi u prvenstvu, no Levante ga je u četiri dana strašno puno koštao. Prvo je izvukao remi, a jučer i senzacionalno nadvladao na Wanda Metropolitanu. Je li moguće da ćete prokockati prednost?
- Imamo još 15 utakmica do kraja, dug je put do titule prvaka, te se ne treba niti trenutka opustiti. Ovo je natjecateljski vrlo zahtjevna liga. Vidim kod suigrača da su ozbiljni, svi znamo da će do kraja biti velika borba. Real, Barcelona, Sevilla, sve su to veliki klubovi, čije momčadi uvijek mogu iskoristiti svaki krivi korak konkurencije.
Mora se poklopiti
Liga prvaka je “patnja” Atletica. Pod Simeoneom se stiglo dva puta do finala, te izgubilo na “korak” od podija?
- Za osvojiti Ligu prvaka moraju se poklopiti stvari. Kao i za sve domete u nogometu. Na tom putu nije dovoljno da si jak, moćan, razigran, nego je potrebna i doza sreće. Atletico je, realno, imao sve osim tog faktora Fortune, pa je izgubio jedno finale na par sekundi od pobjede, odnosno, na kaznene udarce. To mene iskustvo uči, ako radiš kako Bog zapovijeda na kraju će ti se, prije ili poslije, stvari poklopiti i dosegnut ćeš svoje ciljeve. Mi u Atleticu zbilja radimo maksimalno.
Kako se snalazi Ivo Grbić?
- Odličan je. Na treninzima pokazuje vrijednosti, a pored fantastičnog golmana kakav je Oblak skuplja iskustva, uči i napreduje. Sada je faza kad ne brani, ali to je dio procesa iskoraka. Kad je igrao u Kupu, pokazao je da se na njega možemo osloniti. Njegovo vrijeme tek dolazi.
Dakle, sumirajući priču, 2021. godina mogla bi biti i vaša godina?
- Pustimo velike proglase i najave. Ono što mogu reći jest, a to je moje uvjerenje, da ću napokon igrati punom snagom i bez zadrški. Najbolje tek slijedi, a onda je na meni da kvalitetom igre, a ne više samo zadovoljstvom što uopće nastupam, pokažem da smo se vratili na “staro normalno”.