Sjećate se turnira u Zadru? Činilo se da smo nakon korona-skandala naučili lekciju, a onda je došla utakmica na Maksimiru između Hrvatske i Francuske

Sjećate se turnira u Zadru? Onog Đokovićevog koji je početkom ljeta trebao pokazati kako je Hrvatska korona-free zemlja. Sigurna destinacija za siguran odmor u kojoj se, eto, i teniski turniri mogu slobodno održavati dok ostatkom svijeta hara brutalna epidemija. A koji nas je umjesto toga propisno obrukao zbog zaraze koja se proširila među tenisačima. Uključujući i samog Đokovića.

Prizori punih tribina na Višnjiku, potpunog nepoštivanja fizičke distance i razdragane publike bez maski obišle su svijet. Ismijavala se nonšalancija kojom su Hrvati organizirali jedan takav epidemiološki visokorizičan događaj. Hotelima i apartmanima odmah su počeli stizati otkazi rezervacija.

Dio ljudi koji je namjeravao doći u Hrvatsku tijekom ljeta od toga je odustao. Zastoj u bukingu je, srećom, trajao kratko. Osim samih tenisača, zarazili su se tek rijetki. A pozornost svijeta se uskoro prebacila na neko drugo, novo žarište.

Svi su, čini se, naučili lekciju. I epidemiolozi, i sanitarni inspektori, i organizatori. Kada je početkom rujna u Zadru organizirana završnica regionalne SEHA Gazprom lige, sve je funkcioniralo kao švicarski sat.

Igrači su prolazili prolaze kroz dezinfekcijske kabine s dezinfekcijskim ultraozonom. Temperatura u dvorani mjerila se termokamerama. Svo osoblje uključeno u organizaciju testirano je na koronavirus. Navijačima su se pri dolasku dijelile maske, voda i sendviči kako bi se što manje muvali po dvorani. Poseban sustav je pratio svakog od njih. Svi su dobili svoje sjedeće mjesto. Ta su mjesta raspoređena tako da se poštovao preporučeni fizički razmak.

Bio je to udžbenički primjer kako se jedan zahtjevan sportski događaj može organizirati tijekom epidemije. Bez i jednog jedinog, pa i najsitnijeg incidenta.

A onda je došla utakmica na Maksimiru između Hrvatske i Francuske. Koja je pokazala da smo, zapravo, napravili čitav krug. I vratili se na početak.

Nekoliko tisuća gledatelja tiskalo se u srijedu na tribinama bodreći hrvatsku reprezentaciju. Bez ikakvog fizičkog razmaka. Bez ikakve distance. Bez maski, iako epidemiolozi u Zagrebu sugeriraju njihovo nošenje i na otvorenom. Bez označenih sjedala na kojima se smije, a na kojima se ne smije sjediti. Bez redara koji bi razmaknuli navijače.

Bez djelatnika Civilne zaštite koji bi trebali uspostaviti red. Bez sanitarnih inspektora koji bi mogli naplatiti kazne. Bez ičega i ikoga, osim obavijesti HNS-a da od gledatelja traže "održavanje fizičke udaljenosti, uključujući udaljenost od drugih gledatelja i radnika na stadionu, osim ako ih drugačije obavijesti nadležno osoblje na stadionu ili ako su primijenjene fizičke pregrade (npr. pregrade od pleksiglasa)".

Kao da su takve stvari na nogometnim stadionima ikada bile odluka publike, a ne organizatora. Kao da u Zagrebu posljednje vrijeme nije prisutna snažna lokalna transmisija koronavirusa koja prijeti da se otme kontroli. Kao da Hrvatska toga dana nije zabilježila rekordan broj zaraženih.

I kao da jedna druga nogometna utakmica – ona između Atalante i Valencije iz ožujku ove godine – nije bila jedan od najgorih rasadnika korone u čitavoj Europi.