StoryEditor
TribinaPIŠE ANTE TOMIĆ:

Čitav Generalski zbor nije napravio nešto tako hrabro i odvažno kao ovaj par. Njihovo je junaštvo, vjerujte, veće i od Oluje i od Vukovara

Piše A.Tomić/SD
4. veljače 2020. - 19:10
ON

Ali, njima su očevi bili branitelji, čuo sam da netko govori. Dobronamjerno je isticao kako dvojica homoseksualaca, Ivo Šegota i Mladen Kožić, koji se bore da udome dijete bez roditeljske skrbi, dolaze iz besprijekorno domoljubnih obitelji nekadašnjih hrvatskih ratnika. Taj je podatak, pretpostavljam, svjedočio o visokim ljudskim vrijednostima potencijalnih udomitelja. Ako su im očevi branili svoju zemlju protiv brojčano nadmoćnijeg srbokomunističkog agresora i njegovih bradatih pomagača, kako se prije dvadeset pet godina govorilo, onda su valjda i Šegota i Kožić nesumnjivo prikladni da odgajaju dijete.

To je tako naivno zaključivanje. Vjerovati da je netko moralno ispravan jer mu je otac bio hrvatski branitelj šaljivo je, po prilici, kao da tkogod misli da je dobra osoba zato što vjeruje u dragog Boga, petkom jede pohanog oslića, a nedjeljom odlazi na misu.

Šegoti i Kožiću ne trebaju takvi argumenti. Suvišno je upozoravati tko su bili očevi homoseksualnih supružnika jer njihova udomiteljska želja i trud da je ostvare dovoljno govore za njih.

OPĆA SEBIČNOST

Tko god išta zna o udomljavanju, može se samo pokloniti onima koji imaju volje za to. Spašavati jedan život koji je tek počeo, a krivo je počeo, u alkoholizmu, nasilju, razvratu, prljavštini i siromaštvu, strahovita je žrtva. Uzeti sebi dijete iz razorene obitelji, koje je napušteno, često i zlostavljano, brinuti se za dijete koje je ranjeno, nepovjerljivo, gnjevno, bezobrazno i ne uzvraća ljubav, mogu samo izuzetni pojedinci, obilno nadareni strpljenjem i nježnošću. Nema zaista mnogo takvih. Čak su, ne biste vjerovali, i među vjernicima udomitelji rijetki.

Primijetili ste neobičnu okolnost, ni Željki Markić, ni Davoru Stieru, ni vašem omiljenom konzervativnom komentatoru, ni desecima tisuća drugih valjanih katolika uzrujanih da homoseksualci odgajaju djecu nije palo na pamet otići u dom u Nazorovoj, uzeti nekog dvanaestogodišnjaka ili trinaestogodišnjakinju za ruku i odvesti ih svojoj kući. Ipak, ne možete ih osuđivati zbog toga jer ni vi, da se ne lažemo, ne biste to učinili. Nije to nekakav veliki grijeh, priznati da ste sebični, samo nemojte kenjati po onima koji su bolji ljudi od vas.

A Ivo Šegota i Mladen Kožić nesumnjivo su bolji. Njihova spremnost da uzmu i troje djece, bez obzira na njihovu dob, spol i zdravstveno stanje, nešto je što se ne viđa svaki dan. Premda se homoseksualce često doživljava kukavicama, uplašenim i slabim muškarcima, ovo što bi ova dvojica učinili, po svim je mjerilima, velikodušna i plemenita gesta pravih frajera. I glupo je zaista da se potežu njihovi očevi branitelji jer devedeset devet posto hrvatskih branitelja ne mogu se pohvaliti nečim takvim.

Čitav Hrvatski generalski zbor zajedno nije napravio nešto tako hrabro i nesebično. Odgajati troje tuđe djece, mnoge mučne mjesece i godine popravljati troje oštećenih malih ljudi, vjerujte, veće je junaštvo i od Oluje i od Vukovara.

NEVALJALI KATOLICI

Impresivna je, osim toga, i njihova odvažnost da se suprotstave nakaznom sistemu, da se pobune protiv nepravde, mržnje i zadrtosti. Više se i ne sjećamo kad smo u ovoj malodušnoj zemlji vidjeli da je netko bio tako srčan, na televiziji i u novinama otvoreno zastupao svoja majinska uvjerenja, znajući da će mu zbog toga neki kreteni na ulici vikati gadosti i pljuvati ga u tramvaju.

Šegota i Kožić su neustrašivi akcijski junaci poput Ramba ili Jamesa Bonda usporedite li ih s desničarskim tupanima koji se u suzama ispričavaju da ono nije bila baš ustaška kapa, ili u gluho doba na Fejsu napišu “za dom spremni”, a sutradan cvile da im je netko hakirao profil.

Homoseksualni se supružnici, ukratko, čine kao solidna gospoda, valjani ljudi sa srcem na pravom mjestu, koji bi najmlađima znali usaditi prave vrijednosti. Šegotu i Kožića možete zamisliti kao susjede kojima biste ostavili ključ da vam zaliju cvijeće dok ste na odmoru, ili da vam dočekaju dijete ako se vrati iz škole dok ste na poslu, ili da se družite na rođendanima.

Da jedne subote vi povedete njihovu djecu u kino i McDonald’s, a idući put njih dvojica povedu vašu.

S njima dvojicom, da zaključimo, brže bi se opustili, sprijateljili, osjetili povjerenje i odanost, nego sa Željkom Markić, Davorom Stierom, vašim omiljenim konzervativnim komentatorom ili desecima tisuća drugih valjanih katolika.

Izdvojeno