StoryEditor
Tribina100. ROĐENDAN TUĐMANA

Drago Krpina: Kao njegov bliski suradnik tvrdim da je Tuđman većom opasnošću smatrao mogući unutarnji sukob među Hrvatima nego velikosrpsku agresiju

Piše Zadarski. hr
13. svibnja 2022. - 14:07

Povodom 100. rođendana prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana (14. svibnja), objavljujemo pismo koje nam je poslao Drago Krpina, bivši saborski zasupnik, jedan od osnivača HDZ-a na području Zadarske županije i jedan od bliskih suradnika pokojnog predsjednika.

 

TUĐMAN - PARADIGMA DRŽAVNIKA

Razmišljajući u Tuđmanu povodom 100. obljetnice njegova rođenja kao misao vodilja nameće mi se sintagma TUĐMAN – PARADIGMA DRŽAVNIKA. Pojam PARADIGMA rabim, naravno kao istoznačicu pojmu UZOR.

Umjesto definiranja pojma poslužit ću se jednim zanimljivim tumačenjem kojeg sam, u neposrednom razgovoru s njim, čuo od nesuđenog našeg cara Otta von Habsburga dok sam ga nakon Oluje pratio po oslobođenim hrvatskim područjima. Govoreći o neadekvatnom odgovoru europskih čelnika na velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, starina Habsburg mi je kazao:

„Znate, Europa danas obiluje političarima ali tragično oskudijeva državnicima.“

Zamolivši ga da mi definira temeljnu razliku između političara i državnika, kazao je, bez mnogo razmišljanja:

„Razlika je golema. Političar donosi odluke vodeći računa o tomu kako će se one odraziti na njegove izborne rezultate na prvim slijedećim izborima. Državnik, pak, donosi odluke vodeći računa o tomu kakav će one utjecaj imati na sudbinu naroda i države u slijedećim desetljećima pa i stoljećima.“

Uzimajući u obzir ovu Habsburgovu, vrlo uvjerljivu, definiciju, nema dvojbe da je Tuđman bio državnik i to ne bilo kakav, već PARADIGMA iliti UZOR državnika.

Naime, odluke koje je on, Tuđman donosio, imale su i imaju dalekosežno značenje baš u onom smislu koji mi je spomenuo Otto von Habsburg.

Naime, Tuđmanove odluke poduprte narodnom voljom, rezultirale su uspostavom slobodne, samostalne države Hrvatske. Upravo ostvarenje toga cilja u središtu je svih hrvatskih političkih nastojanja, žrtava i stradanja gotovo kroz cijelo jedno tisućljeće.

image

Hrvatski generalski zbor u prigodi 100. obljetnice rodjenja prvog demokratski izabranog hrvatskog predsjednika Franje Tudjmana organizirao je tematsku konferenciju pod nazivom Franjo Tudjman zivot i dijelo. Na fotografiji: Drago Krpina
 

Goran Mehkek/Cropix

Jedno od trajnih pitanja kojim se bavi filozofija povijesti jest pitanje o ulozi istaknutih pojedinaca u usmjeravanju povijesnih zbivanja i njihovim konačnim ishodima.

Umjesto gotovog odgovora na ovo vječno pitanje dopustite da odgovor ponudim u obliku hipotetičkog pitanja: bi li povijest Sjedinjenih Američkih Država bila ista takva kakvu je poznajemo i bez Georgea Washingtona, bi li moderna njemačka i francuska pa i europska povijest bila ista i bez Adenauera i De Gaulla?

Bi li hrvatska povijest bila ista i bez pojave i djelovanja Branimira, Tomislava, Zvonimira, Krešimira, Zrinskih i Frankopana, Jelačića, Kvaternika, Starčevića, Radića... Njihova djela postala su temeljima hrvatskog kolektivnog nacionalnog sjećanja i neiscrpan izvor i poticaj neprekinutog državotvornog djelovanja.

I naposljetku, bi li najnovija hrvatska povijest, odnosno pothvat uspostave samostalne, demokratske međunarodno priznate države Hrvatske bila ostvarena na istovjetan način i bez pojave i djelovanja dr Franje Tuđmana?

Poznato je da u Hrvatskoj ne nedostaje salonskih mudrijaša koji, opravdavajući svoju političku i intelektualnu komociju, zlovolju, zavist pa i destrukciju, drže da je u ispostavi slobodne Hrvatske uloga dr. Franje Tuđman nevažna i da se sve to dogodilo po slijepoj povijesnoj nuždi. Neki će ići i dalje pa će Tuđmanovu pojavu pripisati djelovanju UDBE.

U svojoj knjizi „POLITIKA I SUDBINE“ akademik Dubravko Jelčić, o ulozi pojedinca u povijesnim zbivanjima napisao je:

„Uvijek mi se činilo da je primarna pokretačka snaga povijesti u idejama koje donose veliki ljudi da bi onda prema njima, tim svojim idejama, usmjeravali zbivanja i tako stvarali i oblikovali objektivne okolnosti.“

I letimičnim uvidom u bilo koje od prekretničkih zbivanja u hrvatskoj povijesti lako bismo pronašli mnoštvo potvrda i ilustracija za stajalište akademika Jelčića.

Ono što Tuđmanovu ulogu i povijesnu misiju čini različitom od hrvatskih nacionalnih velikana iz prošlosti jest to što je hrvatski narod, pod njegovim, Tuđmanovim, vodstvom uspio u ostvarenju svojih gotovo tisućljetnih nastojanja oko ostvarenja svoje državne samobitnosti.

Kao izvrstan poznavatelj hrvatske povijesti, osobito one 20. stoljeća, Tuđmanu je bilo kristalno jasno da bez prekida tragične spirale hrvatsko hrvatskih obračuna, pokušaj stvaranje hrvatske države jednostavno nije moguć.

image
Damjan Tadic/Cropix

Kao jedan od njegovih bližih suradnika, mogu posvjedočiti, da je Tuđman većom opasnošću za ostvarenje svoje državotvorne ideje smatrao moguće izazivanje unutarnjeg sukoba među Hrvatima i od same velikosrpske agresije.

Danas trideset i tri godine nakon zamaha demokratskih promjena u Hrvatskoj, može se postaviti pitanje kako to je hrvatski narod baš u Tuđmanu prepoznao jamca ostvarenja svojih najdubljih i najdugotrajnijih nacionalnih težnji, povjerivši na demokratskim izborima svoju sudbinu u njegove ruke.

Na hrvatskoj političkoj sceni pred prve višestranačke izbore postojale su, pojednostavnjeno rečeno, četiri političke opcije koje su očitovale posve različite pristupe o pitanju hrvatskog državnog osamostaljenja, a upravo to pitanje bilo je u središtu interesa hrvatskog naroda.

1. SKH–SDP čiji je temeljni stav artikulirao Ivica Račan u izjavi: „Partija će ako treba i armijom braniti socijalizam i Jugoslaviju.

2. Stanoviti broj avanturista, među njima možda i pokoji provokator, koje su zastupali utopističku ideju o stvaranju Hrvatske do Drine, ukrašavajući svoje „Glavne stanove“ portretima koji su se izvrsno uklapali u velikosrpsku propagandu.

3. Takozvana Koalicija narodnog sporazuma, poduprta Savkom i Tripalom čija se politika na predizbornim skupovima okićenim i jugoslavenskim zastavama očitovala u stavu: „Mi nismo, bezuvjetno, ni za ni protiv Jugoslavije“

4. Tuđmanova politika koja je isticala bezuvjetan zahtjev za hrvatskim državnim osamostaljenjem u ondašnjim republičkim granicama, ne zanemarujući hrvatske nacionalne interese u BiH koji su artikulirani u Tuđmanovu stajalištu: „Nasuprot velikosrpskim posezanjima za cijelom BiH, naše je pravo postaviti pitanje hrvatskih povijesnih i nacionalnih interesa u BiH“.

Od navedene četiri opcije, kao što je poznato, Hrvati su, gotovo plebiscitarno dali podršku Tuđmanovoj politici.

Danas kad svjedočimo neopisivoj tragediji ukrajinskog naroda, kakvu smo i sami iskusili, osjećamo iskrenu solidarnost. Ali isto tako, svjedočeći golemoj političkoj ali i vojnoj potpori koju Zapad šalje Ukrajini gotovo da nas kopka crv zavisti.

Tragedija i žrtve koje smo podnijeli usporedive su s ukrajinskim. U ovom drugom pogledu međunarodne političke a napose vojne potpore naša iskustva su posve suprotna.

Na početku svoje povijesne državotvorne misije Tuđman je bio suočen sa naizgled nesavladivim zaprekama unutarnjim i međunarodnim preprekama.

U takvim prilikama Tuđmanu je bilo jasno da je do cilja moguće doći samo uvažavajući realnost kakva je bila i filigranskim manevriranjem kako bi se ta realnost promijenila.

image
Damjan Tadic/Cropix

Od početka usmjerio je na nekoliko bitnih razina:

1. Iscrpljujuće pregovore s Beogradom

2. Stvaranje hrvatskih oružanih snaga

3. Maksimalno izbjegavanje nepotrebnih ljudskih žrtava

4. Međunarodno diplomatske napore

5. Osnivanje Vlade demokratskog jedinstva

6. Očuvanje jedinstva hrvatskog naroda

Korak po korak Tuđmanova strategija brzo počela davati rezultate.

Događaji su se odvijali takvom brzinom da je odluke bilo nužno donositi iz sata u sat a opet voditi računa da se ne donese ni jedna kriva odluka koja nas je mogla strmoglaviti u ponor još jednog povijesnog neuspjeha i nacionalne tragedije.

Da bi se mogle donosit brze, učinkovite i svrhovite odluke, bio je potreban prikladan ustavni model koji je bio sadržan u Božićnom Ustavu iz prosinca 1990.

Dopustite mi na ovom mjestu malu digresiju:

Hrvatski Ustav je prije dvadesetak godina posve destruiran a njegov sadašnji model drži Hrvatsku i iznimno opasnoj ustavnoj krizi koju kao da se malo tko usudi konstatirati i priznati. Ozbiljnost aktualne hrvatske ustavne krize koja se prije svega ogleda u posve nesvrhovitom i neučinkovitom, pa moglo bi se reći i nemogućem, upravljanju Hrvatskom vojskom, sigurnosnim službama i vanjskom politikom, svojim krajnje neodgovornim ponašanjem do katastrofičnosti zaoštravaju aktualni obnašatelji najviših državnih dužnosti.

Moguće je zamisliti s koliko podsmijeha pa i prijezira, možda i naslade, ali i s kakvim sigurnosnim procjenama, na aktualnu hrvatsku političku tragikomediju gledaju stranci.

Uzimajući u obzir sve veće neizvjesnosti u koje svijet srlja, a Hrvatska je dio tog svijeta, nemoguće je ne postaviti pitanje kako bi se u Hrvatskoj, po sadašnjem ustavnom modelu i s ovakvim ustavnim čimbenicima, donosile odluke u slučaju ugroza kroz kakve je Hrvatska prolazila prije tridesetak godina.

No vratimo se Tuđmanu državniku.

Spomenuo bih nekoliko kritičnih trenutaka koji su mogli Hrvatsku gurnuti u ponor a u kojima je na poseban način dolazila do izražaja Tuđmanova državnička vještina.

1. Početak srpnja 1991. i odbijanje, suludih, ili možda provokativnih, zahtjeva da, tada još nenaoružana i međunarodno nepriznata Hrvatska krene u opći juriš na JNA.

2. 25. siječnja 1991. opća velikosrpska invazija na Hrvatsku bila je gotova stvar. Tuđman je, uz protivljenje većine nas u Hrvatskom saboru, otputovao u Beograd na pregovore. Tako je izbjegnut već pripremljeni sveopći vojni udar na tad još uvijek gotovo potpuno nenaoružanu Hrvatsku.

3. 7. listopada, bombardiranje Banskih dvora i Božjim čudom izbjegnuto Tuđmanovo ubojstvo.

4. 18. studeni 1991. – pad Vukovara i otklonjena pripremana pobuna. Pamtimo borbeni poklič „padne li Vukovar idemo na Banske dvore“. Naravno s ciljem nasilnog svrgavanja Tuđmana.

5. Travanj 1994. - Mesićev i Manolićev pokušaj puča u okolnostima dok je još trećina Hrvatske okupirana kojeg je Tuđman državničkim potezima uspješno neutralizirao.

image
Davor Pongracic/Cropix

Tuđmanovo nasljeđe jest država Hrvatska. Po tomu se njegova povijesna uloga ne može mjeriti s bilo kim od njegovih znamenitih političkih prethodnika. Oni su pokušavali. Tuđman je, vjerujući u snagu hrvatskog naroda, uspio i tako se upisao u neizbrisivo hrvatsko kolektivno pamćenje.

Tuđman je bio uzoran državnik koji nam je svojim primjerom pokazao golemu ulogu pojedinca koji se zatekne na čelnom položaju u prijelomnim povijesnim zbivanjima. Pokazuju nam to, nažalost u negativnom smislu, ne državnici, već političari koji, nakon Tuđmana upravljaju Hrvatskom.

Hrvatska, posljednjih dvadesetak godina obiluje političarima i pogubno oskudijeva državnicima.

Za svog drugog posjeta Hrvatskoj, Sveti otac Ivan Pavao II , obraćajući se hrvatskoj mladeži u Solinu, citirao je oca hrvatske književnosti Marka Marulića: „Sretan je onaj tko uvijek smišlja kako će dobro upotrijebiti život!“ Ako je tomu tako, a vjerujem da jest, predsjednik Tuđman bio je neobično sretan čovjek.

Zagreb, 12. svibnja, 2022.

Drago Krpina

13. svibanj 2022 14:08