Sedamnaest stanovnika Doma za stare i nemoćne iz Vukovarske ulice u Splitu dosad je umrlo od koronavirusa i nitko za to nije kriv. Nadzorom je izvan svake sumnje utvrđeno da je učinjeno sve po propisima, tip-top, cakum-pakum. Možemo samo pretpostaviti kakav bi užas bio da je učinjen koji propust, da HDZ nije na vrijeme, odlučno i bez oklijevanja djelovao.
VRHUNSKI PROFESIONALAC
Da se HDZ nije borio i pobijedio zarazu, istočno Vukovarskom sve gore do restorana “Opatija” danas ne bi bilo nikoga živog. Ako bi tkogod baš morao proći kroz taj kvart, napravio bi to nevoljko i u velikom strahu. Ubacio bi u četvrtu, ugazio gas i projurio spuštenih prozora da mu kroz prozor u automobil ne uđe dim od bezbrojnih lomača na kojima bi članovi Civilne zaštite palili odjeću, posteljinu i pokućstvo zaraženih.
Stotine i stotine mrtvih ležale bi u svježim humkama, označenim tek jednostavnim bijelim križevima, iskopanim između razlistalih kostela s obje strane ceste.
Zbilja, ako je u domu sa sedamnaest žrtava bilo sve besprijekorno, jedva se da i zamisliti kako bi izgledalo da je Blaženko Boban, Ante Sanader ili netko njihov zajebao. Zapadno bi sve do dvorane Gripe na pločnicima valjda ležali bolesnici za koje u bolnicama više ne bi bilo mjesta. Nesretnici bi hvatali prolaznike za noge očajno šapćući: “Vode! Vode!” Koronavirus bi južno od doma ubio sve ljude do križanja Dubrovačke i Ulice Matice hrvatske, a na sjeveru, u Osječkoj, između broja šest i broja dvadeset tri ostalo bi možda najviše troje, četvero preživjelih hrčaka i kanarinaca. Na Sućidru bi bilo tako mnogo praznih stanova da bi se prodavali već za sedamnaest eura po kvadratu.
Ali, srećom, poslali su jednoga profesionalca, samoprijegornog, vrijednog i sposobnog, koji je tragediju u Vukovarskoj zaustavio na razumnih, prihvatljivih, gotovo pa beznačajnih sedamnaest sprovoda. Što god zavidljiva opozicija i pokvareni novinari rekli o tome, odgovorni ne kriju zadovoljstvo izvanredno obavljenim poslom. Živio Ivan Škaričić, bravo za nas, viču u Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
Ipak, ne opuštaju se, nisu, što se kaže, zaspali na lovorikama. Krunoslav Capak i društvo sad su krenuli u možda najtežu bitku, obraniti brijačnice i frizeraje. Jer svi se slažu da bi bio najcrnji scenarij da se koronavirus nakon svega, kad smo već pomislili da smo pobijedili, podmuklo ušulja među četke i viklere, da nevidljivi neprijatelj zauzme položaj u haubama. Želite li se ošišati, mjere zaštite su kao da ulazite u nuklearnu elektranu. Lakše bi se, čini se, izmigoljili kroz Plenkovićevo osiguranje. Prvo nazovete frizerku ili bricu da dobijete datum i sat, a zatim dođete s maskom na licu, osobnom iskaznicom, životopisom, dvije fotografije, potvrdom o nekažnjavanju i šezdeset kuna biljega.
ZABRANJEN KONTAKT
Sve mušterije se na ulazu identificiraju skeniranjem rožnice, moraju potpisati da ulaze na vlastitu odgovornost i ostaviti podatke za Registar brijanih i šišanih osoba. Tek nakon mogu bez riječi ući i smjestiti se u stolcu. Svaki verbalni kontakt sa službenim licem je zabranjen, čak i ono uobičajeno na početku, kad frizerka upita: “Kako ćemo?”, a mušterija je kratko uputi da joj stanji otraga i sa strane, a naprijed ostavi dulje šiške.
Preporuka je Nacionalnog stožera civilne zaštite da u frizeraju ili brijačnici sjednete i zatvorite oči pa što vam bog da. Ošišaju li vas na teću, izbriju na dva milimetra ili zabunom ofarbaju u ljubičasto, sve je dobro. Važnije je, upozoravaju, da ostanete živi nego da budete lijepi. Ima vremena da budete lijepi jednom kad ova epidemija prođe, a većina nas, ruku na srce, ni tada neće imati znatnije šanse.