Nica je i rasta na rock and rollu i električnoj gitari. O ratu nije puno zna. A i kako bi, rodija se godinu prije puškaranja. Devedesete. Ima je tetu u Poreču. Vratili su se doma 1997. godine. Iz Vukovara ne misli nigdi. Osin turistički. Složile su mu se kockice.
Goran Dragaš, autor glazbe za trailere, filmske najave:
– Bio sam nestašan klinac. Kako ono kažu: rock, gitara, žene, ali bez droge. I kosa do guzice. Prije toga – odlikaš u osnovnoj školi, sve petice. Picikato! A u srednjoj, jebiga, proradio pubertet. Svidjela mi se gitara. A svidjelo se i curama. Od petnaeste sam svirao u bendovima. Većinom coveri. Kasnije smo prešli na svoju glazbu i tekstove, sve sam to ja radio. Onako, za zabavu...
– Je li bilo love?
– Mo'š mislit, sistem je bio više u davanju nego u primanju, ha-ha-ha.
– Kod svih isto u nježnin godinama!
– Daaa... Nisam htio na faks, a mama navalila. Odem ipak na prijemni, engleski i hrvatski. Stavio slušalice na uši, bilo mi dosadno što je ova pričala, a tumačila je kako popunjavati test i te papire s odgovorima. Normalno, na kraju kod mene – nula bodova! Sve odgovore krivo popunio!
– Mater je bila sritna?!
– Da, teže joj palo nego meni. Onda sam se zaposlio. U Benettonu. Bio pogon u Vukovaru. Kod Talijana. Šivao gaće i čarape. Sad kad vidim negdje benetton, dođe mi da ga zapalim. Mašine sa sto tisuća igala, ti pojma nemaš o ničemu. Dođe mali Talijan i dere se na tebe. Nakon šest mjeseci shvatim: pa ja neću tu izdržat četrdeset godina. A plaća 2500 kuna. Tri smjene i radne subote. 2009. je bila.
– I šta ćeš s 2500 kuna?!
– Ništa, šiješ još gaća. Ako možeš... Bilo mi je žao vidjeti ljude koji to moraju trpjeti jer imaju obitelj, račune, život, ovo i ono. Ništa, odem ja i pokušam s web-dizajnom. Tu je opet bilo previše matematike: x, y, z, joooj.
– Kad si se pronaša?
– Odem na koncert Metallice u Zagrebu. Na hipodromu, 40.000 ljudi. I pokupim neku konjsku bakteriju. Zatvori mi se grlo, sto problema. Krenila bakterija u mozak, ostalo samo sat vremena za operaciju. Oporavak – godinu dana. Jedna prije mene umrla. Šok! Ko u seriji "Dr. House". Još ja pitam oće li ostat ožiljak na grlu?! I sad kad ga vidim, podsjeti me da je u životu sve moguće, da čovjek može puno prožvakati, da je sreća raditi što voliš. I da ću nešto u životu napravit.
– Šta?
– Filmsku glazbu! To sam oduvijek volio, ali sam mislio da moraš ići u tu školu. I mislio se kako ću ja tu iz Vukovara s cijelim orkestrom. Nisam ni znao da se to sve može na računalu. I tako, krenuo. Ko kad se zaljubiš, pa u stomaku imaš leptiriće. Ništa mi drugo nije bilo bitno. Ni cure!
– Ispleskalo te...
– Glavu izgubio! A sve iz hobija. Par godina kasnije, vidim da ljudi stavljaju svoje trake, tu glazbu, kompozicije, na društvene mreže. Reko, što ne bi i ja?!
– I?
– Pola milijuna pregleda! Ne znam ni sam kako. Samo sam okačio na YouTube. Većinom stranci su pregledavali i komentirali. Onda sam od kolege čuo da postoji trailer glazba. Reko, šta je to? Glazba koja se radi za trailere, najave velikih hollywoodskih filmova. Nađem ja i poslušam. Kad je to eksplodiralo – uh, ne možeš vjerovat. Zaljubio se instantno! Ja to moram radit, nemam pojma kako, ali moram!
– I?
– Napravim par tih kompozicija na fazon trailera i pošaljem na adrese sto svjetskih izdavača. To kod nas ne postoji. Odbilo me njih 97! S pravom. Nakon 50 odbijanja malo se i navikneš. Ali, dvoje, troje me prihvatilo. Sreća! Ko da klinca dobiješ, ne znam, valjda je to taj osjećaj.
– A ko su?
– Amerikanci. Tek u nastajanju. I krenem... Moja kompozicija završi u traileru za igricu "Sjenke Mordora", iz "Gospodara prstenova". I dobijem 750 dolara.
Peta brzina
– Prva lova?
– Ko da sam dobio 750 milijuna! A kad izračunam, mislim da sam dobio kunu po utrošenom danu komponiranja. Kupio bolje računalo i ubacio u petu!
– Nitro!
– Nitro dolazi kasnije, tek je peta brzina. Treba znat i da autori glazbe u filmu najčešće ne rade glazbu za trailere. Kompozicija za trailer traje dvije ili dvije i pol minute, tu treba ispričat cijelu priču. Autori filmske glazbe rade po filmu, a autori filmske najave rade trailer po mojoj ili već po čijoj gotovoj kompoziciji. Sve instrumentali.
– Kad će nitro?
– Jednog dana se probudim i dobijem mail najvećeg izdavača trailer glazbe na planeti Zemlji. "Audiomachine". Top! Pitaju bi li radio za njih. Prvo promislim, ma daj, baš su mene našli, ali odgovorim da bih. Kad eto novog maila s praznim čekom. Šta da radim s tim, nikad ček nisam vidio. Kažu, samo upišite cifru, to je bonus što radite za nas. 2013. godina. Mučim se ja, mučim i napišem: 5000 dolara. Oni iznenađeni, mislili da će bit više.
– I?
– Ništa, naplatim ček u banci. Bio sam sedmi kompozitor koji radi za njih. I najmlađi. Pokažem svojima 5000 dolara. Prije su govorili, šta će ti to, uči školu. A kad su vidjeli lovu, bilo je: "Sine, mi smo uvijek vjerovali u tebe!"
– Ha-ha-ha, klasika!
– Eto ti nitro pogon! Izdavali su album, a ja sam odradio 11 pjesama i sve su završile u trailerima. Jedna traka završila je u osam različitih trailera. Tad sam dobio sve živo: "Pirati s Kariba", "Spiderman", "Igre prijestolja"... To je 2015. bila, pola godine sam radio, a ta moja glazba snimana je i s orkestrom u "Abbey Road" studiju u Londonu gdje su i "Beatlesi" snimali. I u "Warner Brosu" u Americi...
Strah od visina
– Jesi iša gori?
– Bojim se visina.
– An?!
– Ljudi misle da se bojim aviona, ja mogu bit u avionu dok je na zemlji, ali čim poleti – to je problem.
– I tako si posta faca?
– Meni je to poso. Stoput sjedim u kinu, idu traileri prije filma, ljudi oko mene komentiraju i nemaju pojma da je to moja pjesma.
– U koliko trailera?
– Preko sto! Možda je troje, četvero ljudi na Zemlji koji su napravili toliko. Recimo, "Star Wars", "Mumija", "Alien 8", "Doctor Strange"...
– Opa!
– A 2018. sam otvorio svoju tvrtku u Vukovaru. Brat, ja i kolega iz Osijeka. "Infrasound music". Sad smo mi posrednici između kompozitora i filmaša. Surađujemo sa 70 autora glazbe za trailere iz cijelog svijeta. Imamo distributere u Europi, Aziji i Africi. Znači, smiju koristiti našu glazbu za emisije, radija, trailere, sve živo.
– Ima li još naših kompozitora?
– Desetak! Većinom iz Dalmacije. Iz Splita Tomislav Letinić. Iz Šibenika Marko Perković, ali nije Thompson!
– Onda si top od the range?
– Jebiga, moraš malo. Sad već manje komponiram. Bila je ona rečenica, ne dao ti bog da dosegneš svoj vrh. Jer, šta ćeš onda?
– I šta ćeš?
– Pomažem drugima. Produciram dokumentarac "Tajne Vučedola" u pet epizoda. Autor je Darko Puharić, a scenarist arheolog Aleksandar Durman. Tri su gotove. Sve se nadamo završit 2023. godine. Radimo i veliki studio, moći će snimati i orkestri, glazbenici, sve živo. Imam i glazbenu školu. S partnerom. "Music art incubator". U Osijeku, 17 predavača, među kojima i ja. Upisalo se više od 60 polaznika.
Vukovarski klinci
– Šta je iduće?
– Ne znam, mislim da se trebam ženit, bog te...
– Kad misliš?
– Odgađam. Al' dobivam signale. Ne smije cura vidjet ovo, bog te...
– Nećeš iz Vukovara?
– Ne idem nikamo! Vukovar ima toliko super stvari, ima ljude koji rade što čovjek ne bi ni zamislio. Ja vidim Vukovar kao grad umjetnosti, samo što je fokus stavljen na druge stvari, na taj neki spomenički pogled na grad i to dva-tri dana u godini, kad je obljetnica. Ja ga vidim ko grad živih ljudi, a ne samo spomenika. Može bit mnogo više nego što je sad. Miran gradić, svak svakog zna, po mjeri obitelji s djecom, siguran, znaš da će ti klinac doći kući na kraju dana. Ima studenata, veleučilište, raznih događanja, kulturnih i umjetničkih.
– Kakvi su vukovarski klinci?
– Super! Ali izgubljeni, nemaju pojma čime bi se bavili. Kad im po školama držim motivacijske govore i kažem da nisam imo novaca, a sad radim za Hollywood, onda njima nešto klikne. Upale im se žarulje i skuže da bi i oni mogli tako nešto. Posebno ovi između srednje škole i faksa. Nije štos završit akademiju i tražit vezu da te ubaci u orkestar pa da sviraš violinu do penzije. Po notama starim 300 godina! Ne kuže da imaju prilike bit kreativni, da postoji i ovakva branša ko moja, da možeš stvorit nešto svoje, iz svoje kuće. I zaradit. To ih ne uče na faksu. O životu. I kako se izrazit. Davno je završio rat.