StoryEditor
ViralŽIVOTNI UDARAC

Majke prolaze intenzivan osjećaj krivnje, tijelo smatraju odgovornim za smrt djeteta, Helena o gubitku bebe: Kao da se moja Ana nije htjela odvojiti

Piše Javorka Luetić/Slobodna Dalmacija
5. listopada 2020. - 20:00
Ilustracija/Shutterstock

Kada roditelji izgube dijete tijekom trudnoće i u porodu, sruši se cijeli njihov svijet i nestanu svi snovi koje su imali za budućnost.

Svu radost iščekivanja novog života zamijene nevjerica, nijekanje gubitka, tjeskoba, potištenost.

- Reakcije na gubitak i tijekom tugovanja su različite, intenzivne i često pomiješane. No, svaka se reakcija smatra prirodnom i normalnom.

Majke često prolaze kroz intenzivan osjećaj krivnje, jer svoje tijelo smatraju odgovornim za smrt djeteta, predbacuju si zašto nisu na nešto reagirale ili prepoznale problem.

Osim toga, često se javlja osjećaj ljutnje, bespomoćnost, nesanica, promjene u apetitu, nedostatak koncentracije, "stezanje" u grudima, promjene u ponašanju i sl.

Sve su te reakcije dio procesa žalovanja koje je znak psihičkog zdravlja i nužno je proći kroz sve faze kako bi se prešao put od prihvaćanja gubitka do pronalaženja načina kako nastaviti sa životom nakon gubitka.

Šok, pa ljutnja

Žalovanje najčešće počinje šokom i nevjericom. Nakon toga može uslijediti ljutnja koja može biti usmjerena prema sebi, okolini, liječnicima, a često proizlazi iz osjećaja bespomoćnosti, te čežnja i potraga za umrlim, prisutnost silne želje da se vrati umrlo dijete. Faza tugovanja i očaja nastupa kada shvatimo da je gubitak nepovratan.

Restrukturiranje situacije, tj. ponovna organizacija zadnja je faza tugovanja u kojoj osoba može iskusiti niz složenih osjećaja od olakšanja, straha od zaborava umrlog do krivnje, jer se smije ili uživa u nekim stvarima.

Faze žalovanja ne trebaju se kruto shvaćati, jer su tijek i trajanje tugovanja individualni, kažu u Udruzi "Roda".

Nadalje, gubitak utječe i na partnerske odnose, jer majka i otac tuguju na različite načine, stoga roditelji moraju imati na umu da je svatko od nas drugačiji i da nema pravog ni krivog načina nošenja s tugom. Ako se roditelji ne mogu nositi s gubitkom kao par, ili jednostavno ne znaju kako, preporuka je da potraže pomoć stručnjaka.

Objasniti drugom djetetu

Također, ako roditelji već imaju dijete, moraju biti svjesni da i ono, na svoj način, prolazi kroz tugovanje. Važno je objasniti na način primjeren dobi, što se dogodilo, biti iskren o vlastitim emocijama te uključiti dijete u očuvanje uspomene na preminulog brata ili sestru.

Majke mogu osjetiti krivnju, jer ne mogu biti dovoljno dobre majke živom djetetu, no zbog vlastitog tugovanja to i je iznimno teško, stoga se ne ustručavajte potražiti pomoć osoba bliskih djetetu.

Svoja iskustva s gubitkom djeteta ispričale su nam dvije žene.

PRIČA PRVA

- Moja životna priča vrlo je tužna i istovremeno lijepa. Te 2003. godine, kad sam u pola godine izgubila oca, baku i djeda, mislila sam da ne može biti gore, ali pogriješila sam - kaže Helena.

Kada smo moj partner i ja 2015. saznali da ćemo dobiti dijete, u kući je bila neizmjerna radost, radovala se cijela obitelj, dobit ćemo djevojčicu.

Budući da su na partnerovoj strani obitelji sva djeca dečkići, radost da će biti djevojčica bila je još veća. Imala sam termin u ožujku, a trudnoća je prošla bez problema.

U veljači se s velikim osmijehom sve pripremilo za dolazak naše Ane.

Trudnoća je bila zaista savršena i na termin smo išli na rođendan. Ana je bila živahna u trbuhu i u središtu naše pozornosti.

Nismo ostali dugo jer sam bila umorna pa smo se pozdravili i otišli kući spavati. Sutra, jedan dan nakon termina, kad sam se probudila, već sam imala čudne osjećaje, pomiješane, jer se Ana svako jutro oko 6.30 sati počela kretati, plesati u trbuhu, ali ne i taj dan.

Jutros se nije pomaknula

Oko 9.30 osjećala sam se pomalo loše i dalje s onim čudnim, pomiješanim osjećajima. Tada sam počela razgovarati sa svojim partnerom, obitelji, njegovom obitelji o tome kako se Ana jutros nije pomaknula i da se osjećam loše.

Tada su me svi tješili i svi su mislili da se počinje smirivati ​​prije poroda zbog mog straha, jer beba osjeća da je sve u redu i da sutra imam pregled kod ginekologa pa će vidjeti. Sutradan sam sjela u auto i odvezla se do ginekologinje.

Kad sam stigla, odmah sam medicinskoj sestri rekla o djetetovoj smirenosti. Uzvratila mi je da trebam pričekati da me liječnik pogleda i da se smirim kako bi sve bilo u redu. Sestra je cijelo vrijeme stajala uz mene i smirivala me.

Minute su bile duge, počela sam plakati, ali još uvijek nisam mislila da će tako završiti. Kad sam ušla na pregled i legla na krevet, nastupila je ta užasna minuta kada je svijet stao.

Ginekologinja je napravila ultrazvuk i na jednom kvadratu mi pokazala Anino malo srce i rekla: ''Srce ne kuca.''

I sada dok ovo pišem plačem. Sve se u meni srušilo, počela sam plakati, vrištati, preklinjati: "Spasi je."

image
Ilustracija/Shutterstock


Svijet je stao, vrijeme je stalo, molila sam Boga da mi je još ne oduzme, ovo je moje srce. Ginekologinja je rekla da dođem ujutro. Kad sam se probudila Ana je bila mrtva, pomoći nije bilo.

Pozvali su hitnu pomoć koja me odvezla u rodilište, gdje su ponovno provjerili je li srce zaista stalo. Još uvijek sam se nadala da će reći: ''Srce kuca.''

Ali oni su potvrdili: "Srce ne kuca, dijete je umrlo."

Tada se ne sjećam što je sve bilo, baš kao ni puta. Znam samo kad su rekli da idem u rađaonicu kako bih pokrenuli kontrakcije. Spojili su me na umjetne trudove, ali porod nije započeo kao da se moja Ana ne želi odvojiti od mene. Za to vrijeme i moj partner je došao. Rekli su da će se čekati i nastaviti ujutro.

Plakala sam i pitala se zašto nam se to događa? Kad su me ujutro ponovno odvezli, to se dogodilo oko 13 sati - rodila se naša zlatna Ana, ali nije plakala. U to sam vrijeme mislila da je to posljednje što sam vidjela u životu. Bila sam slomljena, nije me bilo briga za život, za bilo što što će se dogoditi sa mnom.

'Bila je savršena, poput anđela...'

Ljubazna babica Milka rekla mi je: "Pozdravi se s njom da ne požališ", i zaista smo se oprostili. Odveli su je da je uljepšaju i vratili je nama da se oprostimo od nje.

Bila je savršena, umotana u bijelo, poput anđela, poput sunca. Mali nos, lijepe uši, zlatna usnica, jednostavno je bila nacrtana, vidim je i danas. Molili smo je: hajde, pogledaj nas, zašto si otišla, bila bi jako sretna s nama, neizmjerno te volimo. Plači, viči, bilo što, samo diši", prisjeća se.

Pa opet, ne znam što se događalo oko mene. Znam da je moj partner cijelo vrijeme bio uz mene, spavao je sa mnom četiri dana u bolnici. Bol koju smo doživjeli ne bi mogao priuštiti nijedan, čak ni najgori neprijatelj, ona bol u prsima, osjećaj utrnulosti, beskrajni plač, misao za mišlju, pitanje za pitanjem.

Ovo mora biti vrhunac boli kad vaša beba umre. Kad smo se partner i ja vratili kući, počela sam se zatvarati u sebe, nisam se usudila izaći, nisam se usudila nikoga pogledati u oči, bilo me sram, ne znam zašto, ali tako je bilo danima. Moj je partner bio, ne sjećam se točno, još dva ili tri tjedna kod kuće, a onda je otišao na posao.

Jako sam se toga bojala, biti bez njega, ali njegova mi je majka pomogla, polako me pripremala za to, da sam počela šetati dvorištem. U osnovi su svi učinili ogromno za mene, za mene, za nas. Dani su prolazili i jednog dana odlučili smo pokušati ponovno. Sreća što sam ubrzo zatrudnjela.

Nova trudnoća

Ovaj put, ova je trudnoća bila grozna, puna strahova, lažnih osjećaja, plača, depresije. Čak i trudnoće, išla sam psihologu kako bih lakše prolazila trudnoću i sav taj užas. Čak mi je i ginekolog stajao uz bok, mogla sam mu ići na ultrazvuk kad god bih imala čudne osjećaje, a on je rekao da će se dogovoriti da odem roditi prije vremena.

Tako su prolazili dani, mjeseci, trudnoća je bila užasno duga, nesretna, plakala sam cijelo vrijeme u strahu. Tada je bilo još problema, rast bjelančevina... koji su me odveli u bolnicu, bila sam u rodilištu četiri tjedna i uz mene je bio moj ginekolog u to vrijeme, koji se brinuo da sa mnom i djetetom bude sve u redu.

Početkom 38. tjedna trudnoće, oko 3 sata noću, počela sam imati bolove kao da su mi upaljeni jajnici, samo što je u međuvremenu prošlo, pa sam si rekla da vjerojatno imam upalu jajnika. Bolovi su se nastavili, pogledala sam na sat i ustanovila da se ponavljaju svako10 minuta, rekla sam sestri i ona je napravila CTG, ali nije pokazao ništa.

Odmah nakon 7 sati ujutro došao je ginekolog i pregledao me. Zatim se nasmiješio i rekao dugo očekivanu riječ: ''Otvorena si 3 centimetra i ideš u rađaonicu.''

'Otvorena si 3 centimetra'

To je bio dan kad sam se nakon dugog vremena nasmijala od srca. Odmah sam, naravno, prvo nazvala partnera koji je trenutno radio i bio je jako daleko. Proces se nastavio kako treba. Svi u rađaonici bili su vrlo ljubazni, toga se još uvijek sjećam, a onda sam ostala bez filma.

Sjećam se kad jer doktor rekao: ''Sad je vrijeme, rodit ćeš.''

Rodila sam brzo, beba je došla na svijet. U to sam se vrijeme uspaničarila jer nisam čula plač djeteta, ali brzo su me uvjerili da je trebalo neko vrijeme da udahne. Uslijedio je taj prekrasan glas, onaj srdačni, zlatni plač djeteta.

Babica mi je rekla: ''Čestitam, imaš velikog, lijepog sina.'' Bio je to dan kad smo plakali od neopisive sreće, a onda sam samo rekla: ''I njega imamo.''

Nije bilo lako ići naprijed, strahovi su se nastavili čak i kada je naš dječak bio zdrav. Nakon dječaka sam opet zatrudnjela. Još tada sam išla kod psihologa da mi pomogne prebroditi strah, noćne more itd. Tijekom ove trudnoće imala sam problema i s krvnim tlakom i proteinima, kao i s činjenicom da je dijete brzo raslo. Također sam bila prilično zabrinuta oko ove trudnoće.

Pričekali smo 37. tjedan i započeli porod koji se dogodio nakon dva dana. Rođena je djevojčica - lijepa poput sunca, kakva je bila naša Ana i kao sada malo stariji brat. Bilo je teško. Sada se beskrajno volimo.

Moram reći i da zahvaljujem na dobroti, osmijehu, utjehi psiholozima, ginekolozima, babicama, spremačicama...No, najveća zahvala ide mom partneru za svu ljubav, osmijeh i to što je bio uz mene kad mi je bio najpotrebniji, mojoj i njegovoj obitelji za svu pomoć koju su mi pružili. Hvala svima na svemu. Volite se, ljubav sve liječi - poručuje Helena.

PRIČA DRUGA

Pišem vam sa suzama u očima jer znam kroz što prolaze žene koje izgube bebe. Ja sam je izgubila prije nekoliko mjeseci mnogo ranije, u osmom tjednu, i bolovi su bili užasni.

Više nisam mlada, prevalila sam četrdesetu, zatrudnjela sam uz pomoć izvantjelesne oplodnje, a na ultrazvuku su mi utvrdili da plod više ne diše i liječnik mi je savjetovao kiretažu što prije, jer je to navodno bolje od čekanja pobačaja.

image
Ilustracija/Shutterstock


Plakala sam noću i danju, nisam ni jela ni spavala. Bilo mi je grozno - prvo sam odlazila na kliniku da mi "naprave dijete", a onda da ga uklone u istoj klinici...

Kao da se podsmjehujem sudbini, ovo se dogodilo na Majčin dan... Kakva ironija. Kod kuće nam je bilo opsadno stanje jer sam postala potpuno apatična. Sjedila sam u kutu i plakala... Tada me moj dragi uzeo u naručje i stisnuo uza se.

'Ne pitajte zašto...'

"Svijet se urušava, ali nije se srušio“, govorio mi je tješeći me. Još uvijek boli. Boli jako. Kad sam sama, plačem. Kad vidim sretne mame, srce mi se slama. Pokušat ćemo ponovno. Nadam se da ćemo jednog dana uspjeti i da me neće preskočiti biološki sat.

Držite se! Budite jake! Ne pitajte se zašto, jer odgovor nećete naći. Sudbina se s nama često igra vrlo okrutno. Mislite na novu mogućnost!

A kad se osjećate loše, pustite suze neka teku, jer je najgore zadržati tugu u sebi, optimistično zaključuje Sonja u svojoj poruci svim ženama koje su izgubile dio sebe. Što kad radost iščekivanja rođenja novog života zamijeni prazno naručje?

Je li dobro vidjeti svoje mrtvorođeno dijete, preuzeti tijelo i pokopati ga? Smijemo li mu dati ime, zadržati uspomenu, a da nismo čudni? Može li se i kako nastaviti dalje sa životom? Kako se nositi s intenzivnim i bolnim emocijama? Hoću li ikad više biti sretna majka? Ovo je samo dio pitanja koja si roditelji postavljaju nakon gubitka djeteta i tijekom tugovanja.

Stručna pomoć

Najveća potpora dolazi od bliskih osoba ili osoba od povjerenja, ali potporu možete dobiti i na ovim mjestima:
Stručna pomoć: Obiteljski centar vaše županije, Obiteljsko savjetovalište pri Caritasu, Savjetovalište 'Tesa', Zagreb, Savjetovalište 'Modus', Zagreb, te duhovna pomoć: Kuća susreta Tabor

Dr. Franić: Situacija koja pogađa cijelu obitelj

- Situacije u kojima poodmakla trudnoća završi fatalnim ishodom, porodom i rođenjem mrtvog djeteta, a ne pobačajem, iznimno su rijetke. To, na žalost, nije nikakva utjeha onima koji to dožive.

Zdravstvenom sustavu, s druge strane, to je premalen broj slučajeva za koji bi trebalo stvarati ili razvijati neki specifičan program potpore - kaže doc. dr. sc. Tomislav Franić s Katedre za psihijatriju Medicinskog fakulteta u Splitu, inače specijalist dječje i adolescentne psihijatrije.

U biti je riječ o reakciji koja obično ima elemente traumatskog iskustva uz osjećaj gubitka. Uobičajena reakcija u takvoj situaciji bi bila reakcija žalovanja koja svojim obilježjima i intenzitetom varira od osobe do osobe.

Naravno, prvenstveno mislimo na rodilje, no ne smijemo zaboraviti cijelu obitelj. Mali broj slučajeva i velika raznolikost reakcija - od uobičajene reakcije žalovanja u kojoj osobu samo trebamo pustiti da "odtuguje" pa do teških psihičkih stanja koja zahtijevaju hospitalizaciju nije ni moguće "skrojiti" specifičnu skrb.

No, svakako treba senzibilizirati sve profesionalce koji s trudnicama i rodiljama rade na ovakve situacije, "naoružati" ih potrebnim komunikacijskim vještinama i alatima, očekivati dovoljnu razinu ljudske i profesionalne empatije i osvijestiti činjenicu da su pshološka patnja i bol često gori od bilo koje tjelesne.

Trebamo biti podržavajući, nenametljivi, ne juriti u psihijatrizaciju i medikalizaciju, pratiti osjećaje pacijentice i obitelji, a tek po potrebi ponuditi višu razinu skrbi kao što je psihijatrijska.

Izdvojeno

20. listopad 2020 17:54