Imati više od pedeset tisuća pratitelja na društvenim mrežama a ne reklamirati modu ni kozmetiku, čak se ni eksponirati tjelesno, nego samo riječima, doista je jedan mali fenomen.
Osoba koju prati iz dana u dan toliko ljudi, k tomu, nije ni televizijska ni filmska zvijezda, daleko je mjestom boravka i od metropole – živi, naime, u malenom Gospiću. Eto, kad saznamo sve te detalje, uistinu se valja zapitati: tko je ona ili on?
Ona se zove Nena Šahbazović, jedna je naizgled sasvim obična profesorica geografije u srednjoj strukovnoj školi, dobno ne ulazi u rang tipičnih mladih influenserica, pa ipak...
Njezina je "Škrinjica od riječi", u kojoj posljednjih pet godina objavljuje svojevrsnu, nazvali bismo je, "motivacijsku poeziju", uza se vezala mnoge obične ljude kao što je i ona, koji su našli utjehu i zrnce radosti upravo u Neninim riječima.
Kojima je ona, po vlastitu priznanju, pišući ih sama sebe često sokolila kad joj je bilo teško, zahvalno izražavala radost kad bi ju život "pomazio" ili pak tuđe iskustvo pretakala na papir, odnosno ekran. Nenametljivo, uvijek čuvajući tajnu, ali i odašiljući poruku. Jer to je jače od nje.
A tajni se Nena, dama u lijepim pedesetim godinama, naslušala puno.
Radi, naime, već niz godina u školi, ali i kao turistička vodičica, pa je tako Pariz Neni skoro drugi dom, a česte su joj destinacije bile i London te Rim.
Tada bi joj potpuno nepoznati ljudi često sasvim iskreno prepričavali, na tim zajedničkim putovanjima, vlastite najskrovitije čežnje i osjećaje, a ona ih je slušala i savjetovala.
Nije to za iznenađenje ni osudu; kažu da je, naime, "svoje tajne uvijek najbolje povjeriti strancu". Nekome koga možda više nikad nećete vidjeti, i zato vam takvo ispovijedanje ne bi trebalo naškoditi, ni u budućnosti predstavljati opterećenje. A ipak ste to izbacili iz sebe.
Spasonosni prihodi iz 'Škrinjice'
– Kad bismo proveli zajedno u, recimo, Rimu četiri dana, ljudi (turisti) bi mi pričali ono što nikom drugom možda ne bi. Zahvalna sam im na tom povjerenju, i nikad neću odati te "ispovjedne tajne"; no, one prokuljaju iz mene kroz stihove, kroz riječi koje, eto, sabirem u "Škrinjicu".
Dakle, sve su životne, proživjela sam ih osobno ili iz druge ruke. Zato su se valjda ljudi, mahom žene, i vezali uz mene. Jer se prepoznaju u tim jednostavnim riječima i iskustvima – sažima Šahbazović.
Zanimljivo je da je svoje misli i privlačne stihove ukoričila tek nakon pet godina! Potencijal – pa i u komercijalnom smislu, jer ono što je stvarno dobro često također naiđe i na tržišni odjek – u Neninim riječima prepoznala je splitska mlada naklada "Fragment", a nakladnica Sonja Šumić postala je i glavna selektorica Neninih uradaka, s obzirom da sama pjesnikinja uopće nije imala ambicija svoje djelo ni na koji način kapitalizirati.
Ipak, najiskrenije nam je priznala da ju je cjelokupni projekt naziva "Škrinjica od riječi", koncipiran sasvim ležerno i nematerijalno, u jednom trenutku – spasio od neimaštine.
– Vidite, još sam prijašnjih godina imala ponude da na svojoj Facebook stranici koja ima puno pratitelja – pa čak i na onoj instagramskoj, koja mi je hakirana pa rekonstruirana! – oglašavam neke proizvode, na primjer kavu.
Odbila sam jer ne želim biti oglasni prostor. Ipak, prihvatila sam ponudu mlade ličke dizajnerice Ane Grgurić (iz Gospića) da neke svoje stihove prebacim na majice i šalice. Ljudi su to tražili pa su počeli sami birati stihove koji će biti otisnuti ili koji će ih ujutro hrabriti dok ispijaju kavu.
Tako se zakotrljao jedan sasvim mali, ali ipak biznis, kao i prodaja knjige u nakladi "Fragment". I tako mi je, u situaciji ove korona-pandemije kad su mi prihodi (zbog obustave turističkih putovanja) pali za dvije trećine, a suprug je još otprije ostao bez posla, ipak kapnula koja kuna, dovoljna da barem platim režije.
Dakle, u ovo nisam ušla zbog novca, pet godina pišem a nisam uprihodila ni kune niti mi je do toga bilo stalo. Ali onda je neki mali, ali dragocjen prihod iz "Škrinjice" došao kad mi je bilo najpotrebnije – iskrena je pjesnikinja.
Od Gospića do Amerike
Svoj nevoljnoj pandemijskoj godini (drugoj po redu!) usprkos, Nena ima još razvojnih planova. Zapravo, sami su joj se nametnuli.
– Dobila sam ponudu iz Pule od jedne dizajnerice koja želi stihove prebaciti na nakit. Sviđa mi se njezin rad i na pomolu je i taj mali projekt – kazuje Šahbazović, koja u takvom pristupu vidi način da njezini stihovi dođu do većeg broja ljudi, i ponude im lijepu riječ.
I došli su! Knjige Nene Šahbazović i riječi potekle iz malenoga Gospića otputovale su u Ameriku i Njemačku, u brojne strane zemlje gdje je poštarina gotovo pa skuplja od samog proizvoda! No, ako su stigle u prave ruke i u pravi čas, vrijedilo je...
Nenine su riječi, vjerujte, pravi melem na ranu; zato su njezine stihove – na što je osobito ponosna! – lijepili i na srušene kuće u Petrinji. Riječ je o stihovima (bez naslova, kako je odlučila pisati) sljedećeg sadržaja: Imat ćeš ti ponovo svoj svijet, ne brini. I svoju kuću. Svoje knjige, cvijeće, svoje sitnice. Mjesto gdje ujutro piješ kavu i ormar u koji odlažeš stvari za zimu.
Imat ćeš opet svakodnevicu, pomalo sporu i uhodanu. I svoje susjede. Svoju ulicu. Sve ćeš ti to imati ponovo. Ne brini.
Moramo reći da ovi stihovi o potresu nisu nastali samo iskustvom drugoga; Nenina je kuća izgorjela u Domovinskom ratu, i deset godina se od tog događaja materijalno i psihički oporavljala.
Splita nikad dosta
No, nije to jedina nesreća koja je snašla omiljenu pjesnikinju iz ove priče; lanjske godine, dok je pripremala svoje prvo književno ukazanje, dogodio joj se moždani udar... Na sreću (u nesreći), neznatno joj je oštetio samo centar za pamćenje, koje je zakratko potpuno izgubila! No, oporavlja se jako dobro...
Nenina priča dokaz je da su ljudi koji pomažu drugima i nude im ohrabrenje zapravo počesto i sami vrlo ranjivi, pa i životom izudarani. No, njihovu sposobnost duhovne regeneracije mnogi bi mogli samo poželjeti, ali to se može i – naučiti. Nažalost, neke životne propuste nikad nećemo nadoknaditi, a jedan vlastiti pjesnikinja je podijelila s nama.
– Moja majka, odavno pokojna, samo je jednom bila u Splitu, i uvijek je govorila da taj "pogled s Marjana nikad neće zaboraviti". Do dandanas pokušavam sebi oprostiti što je nisam za života odvela u Split.
Vidite, zahvaljujući poslu proputovala sam svijet i bila bezbroj puta u Parizu, a u Splitu samo nekoliko puta, i to najviše na aerodromu, u nekom preletu. A Splita nikad dovoljno!
Zato mi je posebna čast i radost što je moje riječi prigrlio baš splitski nakladnik, a potajna želja mi je da neke od njih uglazbi Splićanin, svestrani glazbenik i doktor znanosti Nikša Sviličić. Divna mi je njegova glazba, prepoznaje se ta nostalgična i osjećajna splitska nota.
Vjerujem da će ljubav između mojih stihova i Splita s vremenom jačati na svim razinama – zaneseno će Nena Šahbazović, lička pjesnikinja, svjetska putnica i sanjarica.