StoryEditorOCM
ViralMLADA VODITELJICA

Nikolina je miljenica TV gledatelja: ‘Početak na HRT-u bio je najteži! Otac mi je umirao, a ja nisam mogla do njega!‘

Piše Vinko Paić
20. ožujka 2023. - 17:00

Kad je nedavno na portalu Slobodne Dalmacije izišao tekst o tome da nove, mlade akvizicije HRT-a Nikoline Ćosić zbog preslagivanja voditelja više nema u podnevnom Dnevniku, kiša pozitivnih reakcija naših čitatelja slila se na račun simpatične Osječanke, koja na državnoj televiziji radi već četiri godine. U kratkom je razdoblju prošla put od reporterke do voditeljice, a gledateljima se toliko svidjela i "ušla pod kožu" da ovih dana obasipaju HRT mailovima s molbom da Nikolinu ponovno vrate u studio Dnevnika.

image

Nikolina Ćosić

Hrt/

Što mislite, čime ste ih toliko "začarali"? – pitamo mladu voditeljicu.

– Ne znam što je točno to što ljudi vole kod mene, ali uvijek se vodim time da ako daješ sto posto od sebe u onome što radiš, da to na neki način, prije ili kasnije, mora izaći na površinu. Često mi hvale dikciju i kažu da se ne osjeti moj osječki naglasak, koji je u neformalnom razgovoru itekako prisutan. Ipak, najdraže mi je kada komentiraju da se vidi da znam o čemu govorim – kaže Nikolina.

Je li vas iznenadila tolika podrška?

– Apsolutno me je iznenadilo toliko pozitivnih komentara. Iako sam svjesna da radim javni posao, ponekad izgubim dojam o tome da ljudi uistinu prate što i kako radim. Jako je lijepo vidjeti da imam podršku gledatelja.

Gledatelji vas hvale i smatraju da ste pravo osvježenje na malim ekranima. Imponira li vam to?

– Imponira mi i veliki mi je vjetar u leđa. Posebno me veseli od starijih kolega čuti slične komentare.

image

Nikolina Ćosić

Davor Pongračić/Cropix

Dugo smo vas gledali u podnevnom Dnevniku HRT-a, da biste zbog preslagivanja voditelja u ovom trenutku "otpali" iz studija. Nedostaje li vam taj dio televizijskog posla?

– Nedostaje mi, jer sam zavoljela rad u studiju i s vremenom mi je postao sve prirodnije okruženje.

Kad su vam na HRT-u rekli da više nećete voditi Dnevnik, kako ste reagirali?

– Mislim da su svi oko mene to doživjeli puno dramatičnije nego ja. I dok sam vodila podnevni Dnevnik, smatrala sam se novinarkom i reporterkom, a ne samo urednicom i voditeljicom, pa mi vijest o tome da neću više voditi Dnevnik nije posebno teško pala. Tih dana mnogi su mi prilazili da bi me pitali kako sam, kao da se nešto loše dogodilo, na što bih ja zbunjeno odgovorila "pa super", jer mi je trebalo vremena da shvatim zašto me to pitaju.

Vjerujete li da ćete se vratiti?

– Vjerujem da ljudi koji su mi nadređeni, koji imaju puno više televizijskog iskustva od mene, znaju što rade, zato ne propitkujem njihove odluke. Ali sigurna sam da će biti prilike da se ponovno vratim u studio.

image

Nikolina Ćosić

Goran Mehkek/Cropix

Kad usporedite rad na terenu i onaj u studiju – koji vam je draži?

– Iako je rad u studiju dinamičan i nepredvidiv, lakši je po tome što si u kontroliranim uvjetima, nema stajanja na kiši, hladnoći i sličnoga. S druge strane, rad na terenu svaki dan donese nešto novo. Možeš doći na mjesta na koja drugima nije dopušteno, upoznaš veliki broj različitih ljudi, od onih na najvišim pozicijama do "malih" ljudi s "velikim" pričama. I jedno i drugo ima prednosti i mane.

Sjećate li se prvog javljanja uživo? Kako je izgledalo?

– Dobro se sjećam, bilo je to dosta brzo nakon što sam došla na HRT jer sam već imala iskustva u televizijskom poslu uživo. Dobro sam se pripremila, naučila sam o čemu ću govoriti, nekako sam pobijedila tremu i trajala 10 sekundi manje od predviđenog. Srećom, to nije bio velik problem. Radilo se o Mimohodu povijesnih postrojbi HV-a. U moru javljanja uživo ovog se vjerojatno ne bih sjetila, ali, eto, prvi se pamte.

image

Nikolina Ćosić

Davor Pongračić/Cropix

Kada ste se zaljubili u televiziju? Još kao mali ili se dolazak na HRT dogodio slučajno?

– Oduvijek me je fascinirala televizija. Kao klinka uvijek sam se pitala kako se stvara program i što se događa iza onoga što vidimo na ekranu. Iako sam u Osijeku radila na nekoliko radija i pisala za portale, u televiziju sam se zaljubila dolaskom na STV, gdje sam provela tri godine. Na natječaj za HRT prijavila sam se dva puta, iz druge sam uspjela, a ljubav još nije nestala.

Kako se slažete s kolegama?

– Odlično, od kolega novinara, urednika, do snimateljskih ekipa, režije, vozača. Naravno da se, dok radimo, povremeno dogode nesuglasice, ali tip sam koji stvari voli rješavati mirno, tako da i u tim situacijama uspijemo doći do dogovora. Velik je broj ljudi s kojima radim svakodnevno, ali moram izdvojiti kolegicu Luciju Judnić, koja mi je postala velika prijateljica. I izvan posla provodimo dosta vremena zajedno. Velika je stvar u radnom okruženju imati nekoga tko će ti pomoći ako si u strci s vremenom ili navijati za tebe kad ti se otvore nove prilike – što ona uvijek spremno čini.

image

Nikolina Ćosić

Davor Pongračić/Cropix

Jeste li ikad na Prisavlju osjetili neke zakulisne igrice, ljubomoru…?

– U velikom kolektivu, gdje je puno različitih ljudi, nemoguće je nikad ne doživjeti ljubomoru, posebno kad se malo istakneš iz mase. Iako mogu razumjeti da je i to dio ljudske prirode, s druge strane mi je i neshvatljivo. Po mojem mišljenju, nema ništa ljepše nego kad vidim da ljudi oko mene rastu, razvijaju se i kada budu nagrađeni za trud koji ulažu u ono čime se bave. Vjerujem da sam privatno okružena takvim ljudima i da je to 50 posto mojeg uspjeha. Ako je netko uspješan u istom poslu kojim se i ja bavim, gledam na to kao na motivaciju da, danas-sutra, tako mogu i ja. Srećom pa među kolegama ima i dosta onih koji slično razmišljaju.

Kako vidite svoju budućnost na HRT-u?

– Teško mi je to reći. HRT me uvijek iznenadi. Primjerice, nikad nisam mislila da ću se baviti visokom politikom ili da će nesreće biti dio mojeg posla, pa sam u svemu tome uspješno isplivala. Prije toga bavila sam se zabavnim i mozaičnim temama. Volim sve probati, pa me veseli vidjeti kamo će me put u ovom poslu odvesti.

Kad biste imali svoj talk show, koja bi bila prva osoba koju biste pošto-poto htjeli ugostiti?

– Prva mi na pamet pada Doris Dragović, jer sam veliki fan, a nisam je još imala prilike upoznati. Osim toga, kad bih mogla sanjati izvan naših granica, bila bi to kanadska spisateljica Rupi Kaur. Njezine su mi knjige pomogle prebroditi neke teške životne trenutke, pa kad bih imala priliku, rado bih s njom napravila intervju ili je ugostila u svojoj emisiji.

image

Nikolina Ćosić

Davor Pongračić/Cropix

Na koju ste svoju priču koju ste napravili na televiziji najponosniji?

– Među stotinama priča, nekako mi se najviše urezala u sjećanje jedna obitelj koju sam snimala nekoliko dana nakon petrinjskog potresa. Danima su spavali u autu. Za Dnevnik sam imala razgovor s majkom koja je u rukama držala svojeg dvogodišnjeg sina. To je dijete toliko osjetilo strah i tugu svoje majke da se to osjetilo i preko ekrana, a ja sam potpuno suznih očiju završila javljanje. Ubrzo nakon toga dobili su od dobrih ljudi kamp-kućicu, a još sam mjesecima nakon toga s njima bila u kontaktu. To su stvari zbog kojih volim ovaj posao – kad vidiš da možeš napraviti razliku.

Kako se kao rođena Osječanka snalazite u Zagrebu? Koliko se razlikuju ta dva grada, a u čemu su slični?

– Četiri sam godine na zagrebačkoj adresi. Iako mi je trebalo vremena, jako sam zavoljela Zagreb. Rekla bih da se sada već dosta dobro ovdje snalazim. Volim što je grad uvijek živ. Volim ljude, pa čak i gužve, osim prometnih. No, i dalje sam i uvijek ću biti prava Osječanka. Malo mirniji tempo i dan s više sati – tako bih Osijek usporedila sa Zagrebom. U Osijeku sam puno više stigla napraviti u jednom danu i to je najveća razlika između ta dva grada.

Što vam najviše nedostaje iz Slavonije?

– Ljudi. Moji ljudi – obitelj, prijatelji – ali i Slavonci općenito. Znate ono kako kažu, da su Slavonci topli ljudi velikog srca – e baš su takvi, a takvo mi okruženje najviše nedostaje.

image

Nikolina Ćosić

Davor Pongračić/Cropix

Jednom ste izjavili kako zbog obitelji svaki vikend idete u Osijek. Je li to još tako?

– Nažalost, nije. S vremenom su česta putovanja uz tempo na poslu postala previše, ali i dalje sam u Osijeku barem jednom mjesečno.

Zanimljivo je i da ste odlična plesačica, profesionalno ste se bavili plesom. Date li sebi oduška pa nakon napornog dana odete na neki plesnjak?

– Plesala sam 10-ak godina, čak sam jedno vrijeme i vodila plesni klub. Kako sada nemam vremena da bih se ozbiljno bavila time, za dušu odem na plesni trening s vremena na vrijeme. A dogodi se i poneki plesnjak poslije posla. Važno je imati ispušni ventil od stresne svakodnevice.

Koju vrstu glazbe volite?

– Sve što ima dobar ritam. U mojem je životu glazba sveprisutna, od jutra, kad se spremam za posao, pa nekad čak i dok radim. Ne mogu odrediti nekoliko omiljenih pjevača jer mi to ovisi o raspoloženju.

Što vas najviše može rastužiti?

– Nepravda. Teško se naljutim, pa me to lako rastuži. Kao i kad netko od meni bliskih ljudi prolazi kroz težak period.

A razveseliti?

– Moje prijateljice i druženje s njima. Smijemo se istim forama valjda zadnjih 10 godina i taj dio mene nikad neće odrasti, jer mi to može popraviti i najgori dan. I dobar trening, od toga se uvijek osjećam bolje.

Pokojni otac najveća vam je životna inspiracija. Po čemu ga najviše pamtite? Koliko ste dugo već bez njega?

– Tata se teško razbolio i, nažalost, vrlo je brzo preminuo 2020., u periodu lockdowna. Paralelno s tim zapravo se događalo mojih "prvih pet minuta" na HRT-u, kad sam svakodnevno izvještavala o pandemiji koronavirusa. Zbog mjera i zatvorenih međužupanijskih granica, samo sam ga jednom uspjela vidjeti u tom periodu.

image

Nikolina Ćosić

Davor Pongračić/Cropix

Bio mi je velika podrška i najvažnije što me je naučio jest da sve mogu sama. I bio je u pravu, kao i kad bi me ljutu zbog neke nepravde umirivao riječima – tvoje znanje ti nitko ne može oduzeti. Time me je naučio da budem strpljiva i da će moje vrijeme doći ako stisnem zube kad je potrebno. Da nije bilo toga, vjerojatno sada ne bismo vodili ovaj razgovor.

Imate li braće i sestara?

– Imam dvije starije sestre, Ivanu i Josipu. Ja sam treća kći. Moram reći i da smo već skoro dvije godine bogatiji za još jednog člana, nećakinju Lorenu, koja je preuzela moje mjesto najmlađe u obitelji, ali i miljenice svih nas.

Vidite li se kao majka i koje sve vrijednosti jednog dana želite usaditi svome djetetu?

– Otkako imam nećakinju i kako mi je nedavno rodila najbolja prijateljica, tek sad vidim koliko je posao majke zahtjevan i sve im se više divim. Ipak, voljela bih jednog dana imati djecu. Pokušat ću ih naučiti da budu empatični prema drugima, ali ne previše osjetljivi, da budu vrijedni i ambiciozni i da se bave sportom. Ali o tom po tom.

05. ožujak 2024 14:57