Hrvatsku make-up visažisticu svjetskoga glasa Ivanu Primorac rijetko viđamo u domaćim medijima. Moguće da je tome tako zato što je Ivanu jako teško uhvatiti. U posljednjih 20 godina ona doslovce ide iz jednog prestižnog projekta u drugi, iz filma u seriju i natrag.
Samo je u posljednjih godinu i pol bila uključena u stvaranje šminke, frizure i maske na filmovima "Male žene", "Rebecca" i "Ammonite".
Upravo je završila rad na seriji "Mare iz Easttowna" s Kate Winslet, a trenutno je zaposlena na projektu oskarovca Dannyja Boylea o Sex Pistolsima.
Pa ipak, iako njezino ime krasi neke od najprestižnijih filmova i serija unatrag 20-ak godina, o Ivani se malo toga zna.
Kad smo je uspjeli dobiti za ekskluzivni Zoom intervju, odlučili smo to ispraviti. Ovo je njezina velika životna i poslovna priča, najveća dosad, plod iznimno ugodnog razgovora od 40-ak minuta.
Vaši biografski podaci su dosta šturi po internetu, gotovo nepostojeći. Poznato je da ste rođeni u Zagrebu, ali do vašeg prvog agažmana na "Đavoljem raju" Rajka Grlića nema nikakvih podataka...
- Rođena sam 1965. u centru Zagreba, u Rockfellerovoj ulici, i išla sam u Osnovnu školu Ivana Gorana Kovačića, a potom u II. gimnaziju. Kad je došlo vrijeme mature, imala sam jako puno problema s time što ću i kako ću u životu jer nisam bila zainteresirana za fakultet.
Moj tata je bio sudac, kasnije i političar, mama sutkinja, sestra akademski nastrojena i uvijek je znala da će studirati jezike. A ja, mala, sjedim tamo i mislim "što ću sad". I dandanas me zafrkavaju da sam sjedila s prijateljicama i razgovarala o tome što je najlakše studirati.
Mislila sam da bi možda bilo najlakše geografiju studirati jer bih htjela putovati, ali sestra mi je rekla da to nema veze s tim studijem.
U jednom trenutku sam se stvarno prepala jer nisam znala što ću. Roditelji su mi na lijepi način rekli da će me podržavati dok god se školujem i studiram, a ako ne, ne znam što ćemo. A u ono vrijeme u Jugoslaviji nije bilo posla, nisi mogao raditi u kafiću.
Spavala učeći pravo
To je bilo negdje početkom osamdesetih?
- Da. Kako se ja sjećam, te su poslove radile tete u borosanama. To nisu bili poslovi za studente. U međuvremenu sam učila engleski kod jedne gospođe našeg podrijetla, ali je živjela i odrasla u Londonu. Malo sam s njom razgovarala i bavila se idejom da odem tamo i čuvam djecu dok vidim što ću. Sa 16 godina sam na tri mjeseca otišla u London.
Znala sam malo kako London izgleda, ali ne previše jer sam bila jako mlada. Međutim, moji roditelji su nas jako puno vodili u kina, kazališta i posvuda. Primijetila sam u ono doba da je Dustin Hoffman igrao u svim mogućim filmovima, od "Leptira" do "Tootsie", i mislila sam se tko se brine da on svaki put izgleda drugačije.
O tom svijetu filma i kazališta razgovarala sam s Vančom Kljakovićem i njegovom ženom, kasnije kostimografkinjom Vidom Tućan, koje su moji roditelji poznavali i često su dolazili kod nas doma. Budući da sam još bila malo premlada, odlučila sam izvanredno studirati pravo jer se nisam mogla upisati na redovni studij i tu godinu sam provela doslovno spavajući na svim mogućim površinama.
Tata me pokrivao dekom na podu, na stolu, na krevetu, svuda, jer ja nisam mogla, kad bih počela čitati te knjige ja bih zaspala. Na kraju svega toga, rekla sam da bih htjela studirati šminku. BBC ima školu i ja sam sve to saznala. Ne znam kako mi je uspjelo bez interneta, ali sam saznala i htjela sam probati.
Gledali su me godinu dana kako spavam i mislili su "pa ovo ne može ovako dalje", ona je u stanju položiti ispite, ali je tu ništa ne zanima...". Pustili su me na šest mjeseci i ja sam otišla i nikad se više nisam vratila.
Je li vam bilo teško otići?
- To mi je do dandanas jako teško, ali to je život. Sjećam se da sam otišla s 365 funti u džepu, što je onda bilo dosta novca, ali nije bilo dovoljno za šest mjeseci i počela sam svoj put. To je bila 1983.? Kad je bio Live Aid? 1985., da.
To ljeto sam došla u London i krenula u istraživanje. Saznala sam da BBC traži određene kvalifikacije. Da treba završiti tečaj, našla sam tečaj koji je onda koštao 1000 funti. Mama i tata su rekli: "Mi nemamo 1000 funti, mi živimo u socijalističkoj Jugoslaviji".
Pomislila sam da moram to isprobati i otišla u Ameriku gdje sam godinu dana čuvala djecu, jer u Londonu sam se previše zabavljala i počela trošiti novac.
Mogla sam štedjeti jer sam tamo dobila i kruh, i pastu za zube, i toaletni papir; sve stvari koje sam inače sama plaćala. U Americi sam bila godinu dana i štedjela novac.
U tom trenutku nisam vidjela roditelje godinu i pol dana. Onda sam krenula u školu da bih se prijavila na BBC za posao. I tako su prošle prve dvije i pol godine, a sada taj tečaj šminke košta više od 12.000 funti. Ja ne bih mogla danas svome djetetu, kojeg nemam, platiti 12.000 tečaj šminke.
Prvo primili, pa se zabunili
Kako ste onda iz Londona opet došli natrag u Hrvatsku, odnosno postali dio ekipe Grlićeva filma?
- Zapravo se ne mogu točno sjetiti svih tehnikalija, ali sam se onda prijavila za BBC. Prijavilo se 3000 ljudi, a uzimali su ih šest. Dobila sam pismo da su me primili, ali drugi dan su me nazvali i rekli da su se zabunili i da su tražili jednu drugu curu.
Tako sam od najveće sreće došla do najvećeg razočaranja. Onda sam odlučila krenuti istim principom po kojem bi me educirao BBC. Počela sam tražiti ljude kod kojih bih mogla raditi kao priučnica.
U međuvremenu sam dobila ime visažistice koja radi s Rajkom i koja je bila iz Poljske, ali se udala za Hrvata, majstora tona, zvala se Mariska. Bila je savršena, sve je radila sama.
Pisala sam joj i rekla mi je da radi film s Rajkom i da mogu doći. Došla sam u Zagreb da vidim mamu i tatu i otišla sam s njom raditi taj film. Nisam imala pojma o pojmu, ali sam znala jezik, što je njoj bilo dosta potrebno jer je bilo puno stranih glumaca. To je dandanas jedan od najboljih filmova koje sam radila.
Bili smo na jednoj maloj plaži cijelo ljeto, s tim svim glumcima: Rod Steiger, Tom Conti, Susan George. Jasno, majstor Grlić, nikad neću zaboraviti kako je vodio ekipu, bili smo jako mala ekipa, nas 20. Jeli smo svi skupa za jednim drvenim stolom.
Zapravo, tako bi se i danas najbolji filmovi trebali raditi. Bilo je savršeno. Kod nas je Branko Lustig radio velike koprodukcije, a ja sam kao priučnica dobila mjesto u jednom od tih velikih filmova.
Onda je, naravno, došlo do svađe zbog budžeta i Lustig je, da bi dokazao da je on tu gazda, otpustio sve nas priučnike. Da uštedi novac. I tako sam se ja, jadna i pokunjena, vratila u London i nastavila karijeru.
Nakon puno, puno godina ponovno sam s njim radila na "Gladijatoru". On me se odmah sjetio i to nam je bilo smiješno jer su se sjetili te klinke koju su maknuli da bi zaštedjeli 15 kuna. Ali, to je tako.
Devedesete ste počeli radeći na trileru "Pod sumnjom" kao "make-up artist" za glumicu Lauru San Giacomo, zatim na filmovima "Spice World", "Elizabeta"..., a dekadu završili "Gladijatorom"...
- U to doba sam, što se tiče svoje situacije i svoga znanja, bila jako zelena. Međutim, upoznala sam velikog glumca Alana Rickmana preko komičarke Ruby Wax, s kojom sam radila njezin komičarski show. Oni su bili najbolji prijatelji. Alan je zaslužan za puno karijera, puno velikih filmskih radnika danas.
Kad bi kod nekoga primijetio talent i volju za radom, on bi uvijek gurao naprijed. On je čovjek koji je imao ne znam koliko kumčadi kojima je pomogao. Jako je žalosno da ga danas više nema jer smo svi mi kojima je pomogao zapravo dosta uspješni.
Kad je Laura tražila nekoga tko će s njom raditi, Alan je rekao, moraš zvati Ivanu. Ja sam jedino znala njezin film "Seks, laži i videovrpce". Rekla sam da imaju krivi broj, i to je trajalo ne znam koliko poziva, ali su rekli da zove baš mene. Tako sam ja krenula, gurnuta od ljudi koji su mi stvarno u životu najviše pomogli jer su vidjeli zapravo koliki žar i želju za radom imam.
Kad sam shvatila da želim raditi taj posao bila sam nezaustavljiva, htjela sam postati najbolja na svijetu jer toliko dugo trajalo dok se sve pokrenulo. Radila sam na prekrasnim filmovima, s jednom od najboljih visažistica na svijetu - Jenny Shircore. Naš zadnji film je bio "Elizabeta".
Najviše sam naučila
Zajedno smo radile i ona je za to dobila Oscara i to je stvarno bio period u kojem sam u životu najviše naučila. I dandanas radi prekrasne filmove i dobre scenarije. Ja sam bila njezina prva asistentica.
Poslije toga se dogodilo nešto što je valjda neminovno, a to je da sama dizajniram svoj film, "The War Zone", koji je režirao Tim Roth. U tom filmu radili su s dvoje djece i dvoje odraslih. Trebao im je netko jeftin i dobar. Obično tako u životu čovjek dobije šansu.
Sjećam se, pitala sam tatu, ako odem raditi taj film onda je gotovo, "više neću raditi s Jenny, a ona dobiva najbolje filmove".
Tata mi je onda bio u Saboru, a na porti je radila, kako moj tata kaže, najbolja osoba koja može raditi na toj poziciji. Isto se zvala Ivana i bila je mlađa od mene, a uvijek ga podsjećala na mene.
"Ivana je tako dobra u svom poslu. Misliš da ona samo radi na porti? Ona nama sve znači. Kad ulaziš u zgradu, ona sve zna i sve ti pomogne. Ona je nama najvažnija osoba na svijetu. Ako ti sad kažeš ne, nazadovat ćeš. Moraš krenuti u to i nema zaustavljanja."
Tako sam se morala baciti u to. Dao mi je dobar savjet jer od onda nisam stala.
Dobra je sad vibra u filmu
U tom periodu uslijedio je vaš sve veći angažman, od oskarovskih filmova poput "Sati", "Studengore" i "Okajanja", preko blockbustera kao što je "Gospodar prstenova: Povratak kralja" do hollywoodskih produkcija tipa "Zaselak", "Charlie i tvornica čokolade", "Sweeney Todd". Kako je bilo biti dio jedne takve produkcije?
- Baš sam nekidan dobila scenarij. Rade novi film, kako je Willy Wonka postao Willy Wonka. Nisam ga još pročitala. Sad se situacija dosta promijenila i zbog korone, ali to je stvarno bilo zlatno vrijeme u industriji kada su bili veliki filmovi i interesantni režiseri su radili barem jedan film godišnje.
Imala sam veliku sreću da sam tada mogla s njima surađivati i učiti. Više sam počela raditi u Americi, što mi je drago jer uvijek volim malo promjene.
Rad tamo je drukčiji nego rad ovdje. Interesantni su, drukčije je podneblje. Putovala sam puno po svijetu. Kad smo radili na "Jako glasno i nevjerojatno blizu" u New Yorku, to je bilo prekrasno vrijeme u filmskoj industriji, lijepe priče su se snimale, ti srednji filmovi sa srednjim budžetom, koji su meni najdraži.
Recimo, sada se rade oni manji filmovi i oni najveći kao Marvelovi, koje ne idem gledati u kino jer me toliko ne zanima, mada i u tome ima jako puno umjetnosti. To je stvarno bilo zlatno doba srednjebudžetnog filma, i prekrasnih priča te interesantnih režisera koji su radili.
Nažalost, Anthonyja Minghelle, s kojim sam puno radila, više nema. On bi sad bio jedan od najvažnijih režisera na svijetu. Stephen Daldry, s kojim sam radila puno, sada dosta radi u kazalištu. I on mi fali. I Joe Wright, s njim puno radim. Nekako sad poslije korone osjećam da postoji jedna pozitivna atmosfera što se tiče budućnosti filma.
Veći interes za strani film
Ove godine je glasanje za BAFTA-u i za Oscara i svi kao ludi gledamo filmove da bismo mogli bolje glasati. Ono što vidim je zapravo sve veći i veći interes za strani film. Žao mi je da ove godine, a i zadnjih 15 nije bilo hrvatskog filma.
Svaki put kad dođem u Hrvatsku pogledam sve i stvarno se kod nas rade sve bolji i bolji filmovi. Vidim pozitivne promjene u industriji, više nije potrebno da film bude veliki akcijski blockbuster s Bruceom Willisom ili Melom Gibsonom da bi ljudi išli u kino, kao 90-ih.
Danas ljudi gledaju filmove sa svih krajeva svijeta. Ja sam imala priliku razgovarati preko interneta s Jasmilom Žbanić koja je ove godine u selekciji za Oscara. Našla me je na internetu i pitala me neke savjete. Još se čujem s njom.
Bilo mi je drago čuti da su naši filmovi, i takve male priče koje je ona napravila za jako malo novca, zapravo viđeni i važni. Tako da osjećam dobru vibru pred nama za sljedeću godinu.
Osvojili ste BAFTA-u za rad na "Prijelomnom času". Je li vrijeme i za Oscara?
- (smijeh) Stvarno, ja sam cijeli život govorila svojoj mami: "Nisu mi nagrade važne". Dok nisam dobila svoju prvu BAFTA-u, bila sam nominirana šest-sedam puta.
Bila sam na "shortlist" u zadnjih sedam godina za Oscara. Osam. Nisam nikada nominirana. Sada mogu reći, i to iskreno: sad je vrijeme (smijeh). Hoću. E, sad baš hoću. Stvarno mi se čini da je velika čast biti zadnji toliko puta. To ne umanjuje ništa, ali sad stvarno...
Svi u industriji znaju koja je moja uloga
Najbliže ste došli radeći upravo "Darkest Hour" s Garyjem Oldmanom?
- Da. Za Oscara se može samo tri imena navesti za nagradu. Svaki čovjek za kojeg su zainteresirani mora napisati koji je njegov udio u tom filmu i onda Akademija odluči tko je najviše zaslužan. Ja sam stvarno mislila, budući da su njih trojica bili najviše s Garyjem Oldmanom svaki dan i stavljali tu masku, i činilo mi se prestrašno da se jedan od njih ne može kandidirati da bi se moje ime stavilo gore.
Svi u industriji, producenti, režiseri, svi znaju koja je moja uloga bila u tome i to mi je apsolutno dovoljno. Jako sam ponosna zbog toga i mislim da ću jednoga dana i ja dobiti svoga Oscara.
Osjećam se kao da sam na neki način i počašćena jer ne dolazi u obzir da nekog maknem s te liste od tri imena da bih rekla da sam ja bila važnija. Meni je samo važno da ljudi znaju koji je bio moj udio u tome, a to se zna i to mi je dovoljno.
Kako je raditi s Oldmanom? Je li vas stvarno pitao možete li mu napraviti veći razmak između obrva?
- On je jedan od onih glumaca koji su toliko intenzivni. Morali smo mu na kraju reći "ne možemo tvoje oči razmaknuti jer ipak nismo plastični kirurzi" (smijeh). To je bio intenzivan proces stvaranja njega kao Churchilla, u kojem sam dala veliki udio. Mislim, bila sam s njim na tim probama.
Na kraju smo skinuli s njega jako puno te prostetike. Ako Gary ne osjeća ono što treba osjećati, on ne može to prikazati glumom. I jako je zanimljivo promatrati kako on kreira te likove i stvarno je to jedan od najboljih Churchilla koje sam u životu vidjela, iako ih nije bilo puno.
Sad radim s Dannyem Boyleom seriju o Sex Pistolsima. Gary je jako poznat po ulozi Sida Viciousa. I to sam ponovno gledala neki dan i stvarno je bio odličan. Međutim, bio je malo prestar (smijeh), imao je 31 godinu, a Sid 17. No, kad se on u nešto uživi, to je nevjerojatno. Ne možeš vjerovati da je taj Sid Vicious poslije bio Churchill.
Dakle, ima situacija kad ideje koje glumci imaju nije moguće pretočiti u stvarnost, bilo zbog budžeta, bilo zbog toga što vi znate da to na filmu možda neće izgledati najbolje. Kako to glumcu date do znanja?
- Diplomacijom koju sam valjda naučila od roditelja. Psihologija i diplomacija su veliki dio našeg posla. Ali, mogu reći i to školovanje koje nisam dobila u školi i na fakultetu sada sam dobila kroz ovaj posao. Mislim, što više napraviš istraživanja, imaš veću šansu uvjeriti ljude u to što je pravo i što nije pravo. I da zapravo uđeš u suštinu toga što treba napraviti.
Pistolsi su prvi boy band
Improvizirate li ponekad, jer to na poslu ispadne bolje od situacije u kojoj na raspolaganju imate baš sve? Je li to slučaj kod vas ili se tu strogo držite plana i uvijek imate plan "b" ili "c"?
- Uvijek je tu plan "b" i "c", ali ako proizlazi iz velike pripreme, velikog znanja, onda je lako improvizirati. Ako čovjek nema te pripreme i nema to znanje, onda je to skoro nemoguće.
Po meni, moj fakultet i moje školovanje sad su pripreme koje radim na svakom filmu i onda sve ode k vragu na taj dan kad se radi i moraš na kraju improvizirati i sve skratiti i napraviti nešto što nisi očekivao, na brzinu, nasred ceste, i to je zapravo uzbudljivo u našem poslu i uvijek je... Nema tu glamura.
Uvijek se stvari rješavaju nekako, tamo u kutu, u WC-u, nasred ceste na nekakvom starom stolcu, ali to je lijepo. Čovjek mora biti pripremljen i imati plan i snage unaprijed.
Koliko je opsežan rad make-up departmenta, točnije na koliko razina se odvija ta suradnja (samo redatelj, glumac, ili je tu i produkcija) i koliko možete samostalno donositi određene odluke?
- S režiserima s kojima ja radim velika je suradnja. Svatko ima ideje, ali ipak na neki način ja istražujem iz jednog drugog kuta. Mi smo najbliži s kostimografom i scenografom. Mene najviše zanima psihologija karaktera i što hoćemo zapravo reći o njihovim prijašnjim životima, informacije koje možemo dati onome tko gleda film o tom liku, što ne vidimo, što se dogodilo prije, o njihovom psihičkom stanju prije onoga sada. I to je zapravo najinteresantnije.
Uvijek postoji tisuću sugestija i neke se prihvate, neke ne. Neke se zaborave. Sex Pistols projekt, u kojem sam sad, ja već čitam o njima od listopada. Toga ima toliko puno i zapravo je sve povezano s političkim stanjem u Engleskoj i Europi 70-ih. Nisam znala da su oni prvi boy band i da su umjetno napravljeni. I sve to sam morala pročitati i naučiti. Jako zanimljivo.
Neke stvari su jednostavne, recimo Rembrandt i slični. To je lakše, nađeš dvije-tri knjige, pročitaš i znaš dovoljno. Ovo je dosta komplicirano. Zašto su oni neke stvari radili, zašto su pisali, zašto su se tako ponašali. To sve ima svoj ključ.
Film će 'eksplodirati' u rujnu
Šminka je opipljiv, praktičan alat za stvaranje koji je podložan vremenskim uvjetima, rasvjeti, pa i znojenju glumaca. Kako osigurati suradnju s npr. direktorom fotografije da loša rasvjeta ne pokvari sav vaš rad?
- Ja moram na neki način uspjeti napraviti skoro nemoguće, međutim tehnički se šminka jako razvila u zadnjih, recimo, 30 godina. Danas su stvari vodootporne, danas je šminka doslovno tehnički napravljena da radi svoj posao. To je velika i konstantna suradnja.
Koji put je bolje, koji put lošije, no danas se stvari manipuliraju i u montaži. Ta je suradnja još veća jer moraš predvidjeti neke stvari, recimo kako će boje izgledati kad oni manipuliraju neke stvari i setove u montaži. Evo da vam pokažem malo ove Sex Pistolse oko mene. To su sve njihove glave spremne za prve probe (izgledaju odlično; op.a.).
U Londonu ste trenutno. Kakva je situacija s COVID-om? Koliko to remeti produkciju i općenito život?
- Ja sam u Londonu u jednom prekrasnom neboderu na Southbanku, uz rijeku, koji smo preuzeli za snimanje Sex Pistolsa, zbog korone. Ispod mene je Nacionalni teatar, tu sam. To mi je pogled.
Situacija je konačno sve bolja i bolja. Svi smo zatvoreni, ali smijemo snimati filmove i raditi na produkcijama. Tako da ja mogu od doma na posao s time da se testiramo tri puta tjedno i tako nekako u toj samoći... Ovaj zadnji "lockdown" je težak za sve, onaj prvi je bio zabavan.
Bilo je ljeto, svi smo okolo hodali s pivama u parkovima, međutim ovo je sad dosta ozbiljno i ljudi su dosta u depresiji, ali polako vidimo kraj svega toga. Kažu da ćemo do kolovoza svi biti cijepljeni. Svi pokušavamo raditi i uspijevamo. Ja se nadam da ćemo nekako do lipnja možda biti malo slobodniji.
Sigurno ćemo još uvijek imati maske, ali ćemo moći slobodnije raditi skupa. Recimo, na ovim Sex Pistolsima, kako su oni pljuvali jedni po drugima, naš "special effects" department je morao napraviti "spit rig" (konstrukciju za pljuvanje), jer danas se ne smije pljuvati (smijeh).
Tako da dio budžeta odlazi na to. Bitno je da radimo, što me zapravo spašava, mada je tužno jer ima jako puno barova i hospitality tvrtki i pitanje je koliko njih će opstati, a koliko ih se zatvoriti. Isto tako u Hrvatskoj, strašno se brinem za to kako će opstati ta industrija.
Ipak, djelujete optimistično. Znači, nije vas strah za film, za kina...?
- Ne, mislim da će se kina otvoriti, i to jako brzo. Čim se dovoljno ljudi cijepi. U rujnu bi mogao biti "boom" filmova, bit će više snimanja nego ikad. Ljudima to treba. Mislim da će kina apsolutno opstati.
Nisam sigurna za mjesta poput srednje Amerike, gdje ljudi idu u multiplekse, ali u Europi i u gradovima u kojima mi živimo i krećemo se, to će se vratiti natrag. I više nego što je bilo. Osjećam veliku optimističnu projekciju za rujan i kraj godine. Do sljedeće godine bit će jedan ekonomski "boom" što se tiče filma i televizije.