Koliko god Sfinga ljubomorno krije tajnu o sebi, toliko teatralizira prostor i život oko sebe. Ona je sveudilj zrno zbilje i oblak mašte. Zna se kako ju je 1918. dao sagraditi zadarski konzervator i slikar Ivan Smirić (1842. - 1929.) u parku svoje vile, a sve ostalo, od toga da je spomenik prerano preminuloj supruzi, pa do toga da skriva blago, samo su tajnovite poetske poruke i tvorbe u kojima se prepliću mjesta pamćenja (loci) i slike pamćenja (imagines).
Kada, primjerice, mladi pričaju (i vjeruju) kako Sfinga ostvaruje ljubavne želje, zato što je podignuta u spomen voljenoj ženi, tada je to ulazak u magiju prošlosti s dvostrukom dimenzijom, vremenskom i prostornom, ali i pretvorba povijesti u privatnu i kolektivnu mitologiju.