Zanimljiva igra slučaja odredila je da se u Zadru i Korčuli na isti način spase ostaci vrijedne kulturne baštine. Čak se i njihovo spašavanje međusobno povezalo. U Korčuli je, početkom ovoga stoljeća, s otpada spašeno oko tisuću negativa na staklu korčulanskoga fotografa Jakova Peručića. Najveći dio pohranjen je, 2013. godine, u Arhivskom sabirnom centru Korčula-Lastovo. Trebalo je, među ostalim, utvrditi tko je Jakov Peručić. U prošlosti je nekoliko ljudi živjelo u Korčuli s tim imenom i prezimenom, a protok vemena izbrisao je svaku uspomenu da je tko od njih bio fotograf.
Potraga je (gle čuda!) vodila preko stranica Slobodne Dalmacije u kojoj je, 19. studenog 1987., objavljena informacija kako su u Zadru spašeni stari negativi iz ateljea Ivana Jeričevića (1907. – 1996.) koji je naslijedio atelje svojega ujaka Jakova Peručića. No, dok se stariji Zadrani dobro sjećaju šjor Nina, kako su zvali Jeričevića, dotle se o Peručiću nije znalo baš puno toga. Tek toliko da je došao iz Korčule, 1921. godine, i da je, kako se pričalo, fotografiju (dagerotipiju) upoznao u južnoj Americi, čak 1849.
Do svibnja 2008. u zadarskom Državnom arhivu kopirano je više od 900 Jeričevićevih snimaka, a u ožujku 2009. godine izloženo oko 600 kopija. Ocijenjeno je kako su puni fotografskih, kulturnih, dokumentarnih, antropoloških, semantičkih i verbalnih kodova, nezamjenjivih u istraživanju zadarske prošlosti „odozdo“.
U Korčuli je, pak, rekonstruirana biografija Jakova Peručića i istražen njegov boravak u Argentini. Uz to, skenirana su ukupno 1173 negativa. Sve zajedno strukovno su obradili Tonko Barčot i Maro Grbić te u najnovijem broju Arhivskoga vjesnika u Zagrebu objavili iscrpnu studiju pod naslovom Korčulanski fotograf Jakov Peručić i njegove zbirke fotografija.
Utvrdili su kako je Peručićeva ostavština „u pravom smislu riječi otkriće u okvirima hrvatske fotografije, ali i zvan njih. Nesumnjiva je dokumentarna važnost brojnih portreta za današnje Korčulane i potomke esula u Italiji. Najvrijedniji dio ostavštine prizori su južnoameričkih krajolika i okolice Korčule, te snimke grada u razdoblju 1911. – 1920. na kojima su zabilježeni važni događaji“.
Nisu propustili objaviti i prikaz u iseljeničkoj reviji Matica, za siječanj i veljaču ove godine. U podnaslovu se ističe kako „negativi spašeni s korčulanskog otpada otkrivaju pravo blago – kadrove Patagonije, Punta Arenasa, društveni život na ulicama i u lokalima, putnike vojnike, radnike, a među njima su i naši iseljenici“.
Na koncu, sada se konačno zna kako je Jakov Peručić rođen u Korčuli 27. rujna 1870., a preminuo u Zadru 2. veljače 1952. godine te kako se fotografijom (a ne dagerotipijom) doista bavio u južnoj Americi, od konca 19. stoljeća do 1911., a potom nastavio u Korčuli i Zadru. Zbog slaba zdravlja poslove je prepustio nećaku Ivanu Jeričeviću.
Korčula i Zadar diče se sada bogatom kulturnom baštinom, spašenom i prezentiranom na slične, gotovo identične načine.