Jedna od najintrigantnijih tajni hrvatskog srednjovjekovlja - pitanje porijekla i datacije Višeslavove krstionice nad kojim su koplja lomile generacije naših arheologa i povjesničara - napokon je riješena, uvjeren je prof. dr. sc. Ante Uglešić, ugledni arheolog s Odjela za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zadru, koji je ovoj enigmi posvetio više od trideset godina što terenskih, što dokumentacijskih istraživanja.
U svojoj novoj knjizi "U potrazi za Višeslavovom krstionicom", koju je objavio splitski Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, prof. Uglešić donosi novo čitanje povijesti krsnog zdenca, locirajući ga u krstionicu ninske katedrale, današnju crkvu svetog Asela (Anselma), odakle je odnesen u Veneciju u 18. stoljeću, tumači doba i okolnosti njegova nastanka i preseljenja, te smješta kneza Višeslava u kronologiju hrvatskih srednjovjekovnih vladara određujući novo razdoblje njegova upravljanja hrvatskom kneževinom u 876. - 878. godinu.
Višeslavov krsni zdenac, koji iz povijesnog mraka izranja u 19. stoljeću, s vremenom je stekao gotovo kultno značenje i postao jedan od najprepoznatljivijih nacionalnih i vjerskih simbola, ali isto tako povod polemikama i kontroverzama u stručnoj javnosti o njegovu nastanku i porijeklu.
- Mogao bih kazati kako me na ovu sintezu potkrijepljenu novim dokazima potaknula zabrinutost stavom značajnog dijela znanstvene javnosti prema kojem je o tom spomeniku definitivno sve rečeno, da on zasigurno nije iz Nina i da se njime ne treba dalje baviti. Iznova temeljito analiziram sve elemente na zdencu, prvi put je načinjena i petrografska analiza, a posebno sam sretan jer su se pojavili novi, javnosti nepoznati arheološki nalazi, povijesni dokumenti i činjenice, te donosim dosad neobjavljene rezultate istraživanja ninske krstionice koje je vodio Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zadru 2001. godine, a umnogome i u potpunosti ih potkrepljuju pisani povijesni izvori i literarni zapisi. Dakle, sada imamo sve što je potrebno da bismo mogli znanstveno relevantno razriješiti pitanje Višeslavove krstionice koje nas zaokuplja gotovo dva stoljeća – ističe dr. Uglešić.
Prvi spomen
Povijesna štorija o Višeslavovu zdencu doista je zanimljiva poput kakva filmskog scenarija. Nakon njegova nestanka, prvi mu je spomen kod Federica Altana, friulanskog erudita iz 1749. godine, no konkretnije je opisan 1852. kada Emmanuele Antonio Cicogna, talijanski pisac i kolekcionar, piše Vicenzu Lazariju, upravitelju muzeja Correr, kako u dvorištu kapucinskog samostanu na otočiću Giudecca u Veneciji postoji "jedna stara krstionica, šesterokutni zdenac od grčkog mramora čije su dvije stranice ugrađene u zid", a zapazio ju je još 1830. te prepisao natpis.
Cicogna po vidljivom dijelu natpisa i stilu križeva datira zdenac u 11. ili 12. stoljeće te pretpostavlja da je pripadao nekoj od mletačkih crkava, napominjući kako su je kapucini nekoć koristili kao deponij vode za zalijevanje biljaka. Kad ju je prvi put zapazio, ponudio je fratrima zamjenu za manje vrijedan zdenac s namjerom da ga pokloni svojem gradu.
- Ova je stvar ostala bez rezultata sve do jučerašnjeg dana kad je k meni došao velečasni otac gvardijan kapucina i dao mi na raspolaganje tu krstionicu bez ikakve naknade ili zamjene kako bi je u ime samostana ponudio komuni da se smjesti u zbirci Correr - piše Cicogna.
Krsni zdenac prenesen je u Museo Correr 1853. godine, kad je pročitan i cijeli natpis koji je sadržavao ime "Wisasclavo duci", uz pretpostavku kako je riječ o ruskim knezovima Ysiaslafu ili Vzeslafu iz 11. stoljeća koji su bili u doticaju s Rimskom crkvom. Ubrzo je reagirao Zadranin Giuseppe Ferrari-Cupilli i u listu Osservatore Dalmato istaknuo kako u tom imenu treba tražiti nekog hrvatskog kneza.
- Gotovo istovremeno zanimanje za zdenac pokazao je Ivan Kukuljević Sakcinski, koji je u više napisa iznio mišljenje da imenu Višeslav u našoj povijesti nema traga te ga povezao s Voiseslavom kojeg spominje Konstantin Porfirogenet i kojeg bi trebalo datirati u 8. stoljeće, ili zahumskim knezom Višeslavom iz 9. stoljeća. Upravitelj Correra Vincenzo Lazari 1859. iznosi kako postoje tri mogućnosti: zdenac je izrađen u Veneciji s namjerom da tamo i ostane, druga da je izrađen u Veneciji za nekog naručitelja i treća da je izrađen drugdje i donesen u Veneciju. Mišljenje koje će promijeniti sve dotadašnje pretpostavke i koje je ostalo aktualno do danas - a opet ga donosi Ferrari-Cupilli i temelji ga na proučavanju danas izgubljenog rukopisa "Anonim Filippi" iz 18. stoljeća koje je sadržavalo brojne podatke iz prošlosti Zadra i Nina - jest da bi krsni zdenac s imenom kneza Višeslava najvjerojatnije mogao potjecati iz sjeveroistočnog dijela kompleksa crkve sv. Asela u Ninu porušenog 1746. godine. Prema opisu "Anonima Fillipija" tamo je postojao baptisterij okrugla oblika i predsvođen s četiri niše, u kojem je po sredini stajao zdenac s uklesanim grbovima i natpisima koji je otuđen. Nadalje je pretpostavio da bi "presbyiter Iohannes" koji se spominje na natpisu mogao biti istovjetan svećeniku Ivanu iz papina pisma upućenog knezu Branimiru pa ga se može datirati na konac 9. stoljeća – navodi dr. Uglešić, a tim člankom započinje i žestoka rasprava o zdencu koja traje sve od naših dana.
Niz vrhunskih autoriteta
Dovoljno je pogledati slijed znanstvenika koji su se njime bavili; uz velika imena europske povijesti umjetnosti, poput Talijana Raffaelea Cattanea (1888.) i Švicarca Ernsta Stückleberga (1909.), gotovo da nema velikog imena u hrvatskoj arheologiji, povijesti, povijesti umjetnosti, filologiji i teologiji koji nije pokušao razriješiti misterij Višeslavova zdenca. Počevši od Ferrari-Cupillija, preko Kukuljevića Sakcinskog, tumačili su ga Vjekoslav Klaić, Luka Jelić, Ferdo Šišić, Ljubo Karaman, Mirko Šeper, Stjepan Gunjača, Ivo Petricioli, Janko Belošević, Nada Klaić, Mate Suić, Vladimir Sokol, Željko Rapanić, Ivo Goldstein, Vedrana Delonga, Tomislav Raukar, Mirjana Matijević Sokol, Ante Jadrijević, Radoslav Katičić, Nikola Jakšić, Tomislav Marasović, Trpimir Vedriš, Nenad Cambi....
Niz vrhunskih autorioteta hrvatske znanosti intrigiralo je pitanje zdenca, a rasprave, polemike, demantiji i potvrde širili su se u svim smjerovima, od lokaliteta i vremena nastanka, smještaja, imena i porijekla Višeslavova, mjesta i doba vladanja, veličine, za koju su neki pretpostavljali kako je namijenjena pokrštenju Hrvata, brojnih analiza natpisa...
Sintezu u svojoj knjizi donosi arheolog Ante Uglešić, detaljno se baveći izgledom, natpisom, mjestom i datacijom, kako zdenca, tako Višeslava i povijesnih okolnosti u kojima je nastao.
Paralelno sa znanstvenim tumačenjima, od kraja Prvoga svjetskog rata trajala su dva desetljeća ustrajnih pokušaja prijenosa zdenca u Hrvatsku, koji su se temeljili prije svega na uključenju tog spomenika kao predmeta kompenzacije u poslijeratnim pregovorima.
- Najzaslužniji za dolazak krsnog zdenca u Hrvatsku bio je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, kojemu je osobito bilo stalo dobiti taj spomenik jer se pripremala proslava 1300. godišnjice pokrštenja Hrvata te velika izložba sakralne umjetnosti tim povodom - naglašava Uglešić, dodajući kako je Stepinac venecijanskom nadbiskupu uručio promemoriju kojom moli pomoć za povratak zdenca u Hrvatsku jer da "za Veneciju nema nikakve važnosti, a za hrvatski je narod od neprocjenjive vrijednosti".
U odgovoru venecijanski nadbiskup 1941. godine upućuje Stepinca da pokuša ostvariti ustupanje zdenca putem državnih vlasti, pa se u svibnju te godine za pomoć obraća NDH-ovu ministru Mili Budaku da se založi kod talijanskih vlasti za povratak. Nedugo zatim, 13. srpnja 1941., nadbiskup Stepinac dobiva dopis ravnatelja Instituta za talijansku kulturu u Zagrebu kojim ga izvješćuje da je prihvaćen prijedlog zamjene dvaju djela renesansnog slikara Vittorea Carpaccia u posjedu Strossmayerove galerije za krstionicu kneza Višeslava.
Krstionica uz veliko oduševljenje javnosti stiže u Zagreb u svibnju 1942. godine, postaje vlasništvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u čijoj je zgradi i smještena. Zalaganjem povjesničara i arheologa Stjepana Gunjače premještena je u Split 1958. godine, a od 1976. godine je u stalnom postavu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika.
Vratimo se knjizi prof. Uglešića koji je razrješenje misterija Višeslavova zdenca utemeljio na nizu ključnih povijesnih podataka i događaja te arheološkim i petrografskim istraživanjima: vrela koja spominju veliki zdenac u krstionici ninske katedrale, rušenje krstionice, čije postojanje su dokazala recentna arheološka istraživanja, ostatke paljevine na zdencu koji potvrđuju požar katedrale u 17. stoljeću, ulozi prezbitera Ivana, papina poslanika kod hrvatskih knezova tog vremena, političke okolnosti na hrvatskom dvoru...
Sinteza sinteze
Opširnu analizu iz knjige nemoguće je prenijeti na novinski format, pa smo napravili sintezu sinteze Uglešićeva rada.
- Zdenac je isklesan od prokoneškog mramora najvjerojatnije uzetog s neke ranije, rimske građevine. Njegova veličina ne upućuje da je služio za masovno pokrštavanje Hrvata, što je bio proces od kojih stotinjak godina, nego da je namijenjen za reprezentativnu sakralnu građevinu kakva je bila nova katedrala u Ninu, sjedištu hrvatskih vladara tog vremena te kao simbol utemeljenja Ninske biskupije.
Krsni zdenac spominje se u biskupskim i apostolskim vizitacijama sve do 1727., kao i okrugli baptisterij s četiri kapelice koji je srušen 1746. godine. A 1646. mletačke vlasti donijele su odluku da se Nin bombardira, spali i sruši kako ne bi pao u ruke Osmanlijama, pa je u požaru stradala katedrala te krstionica sa zdencem koji otada na sebi nosi tragove masnih naslaga kao posljedice intenzivne izloženosti vatri i dimu. Kako je stigao u Veneciju? Prema ustaljenoj praksi, venecijanski su dužnosnici redovito odnosili vrijedne artefakte s naše strane Jadrana i nikakvo čudo što je nekom od njih zapeo za oko veliki, drevni ukrašeni zdenac – navodi dr. Uglešić, napominjući kako je velika većina autora kneza Višeslava, pa tako i zdenac s njegovim imenom datirala oko 800. godine, odnosno prijelazom s 8. na 9. stoljeće ili u prva desetljeća 9. stoljeća, jedan dio znanstvenika smješta ga na konac 9. ili početak 10. stoljeća, a treća skupina u 11. stoljeće.
- Ne ulazeći u polemike s mišljenjima bilo kojeg od autora, iznosim svoja razmišljanja o vremenu i okolnostima nastanka krsnog zdenca, temeljena na tipološko-stilskoj analizi ukrasa na prednjoj strani, teksta napisa i petrografske analize. Ukras križa može se povezati s drugom polovicom 9. stoljeća, izgledom i načinom obrade kakve nalazimo na kamenoj plastici povezanoj s radionicom koja se u literaturi naziva Benediktinska klesarska radionica iz vremena kneza Branimira. Gotovo identičan rad nalazimo na ulomku ambona iz Biskupije kod Knina, ambona iz Bribira, na zabatima svetišta iz Biskupije i Uzdolja. Petrografska analiza pokazala je da je isklesan iz prokoneškog mramora, ali trgovina takvim kamenom nije bila razvijena u ranom srednjem vijeku, za razliku od antike, pa se može pretpostaviti da je za izradu korišten spolij, vjerojatno dio baze neke od rimskih monumentalnih građevina – iznosi Uglešić, nastavljajući s dva imena sa zdenca, svećenika Ivana i kneza Višeslava:
- Cijelo razdoblje pokrštenja Slavena Hrvata na tim prostorima povezano je s borbom rimske i carigradske Crkve za prevlast, a tako i priklanjanjem pojedinih hrvatskih narodnih vladara Istoku ili Zapadu. U taj kontekst spada i osnutak Ninske biskupije vezane za prostore na kojima se naselilo slavensko stanovništvo, a što je opet u uskoj vezi s uspostavom ranosrednjovjekovne hrvatske države. Komunikacija hrvatskih knezova i rimskih papa tekla je preko uglednog svećenika Ivana koji se spominje u pismu pape Ivana VIII. iz 874. ili 875. godine knezu Domagoju te pisma istog pape knezu Branimiru 879. godine. Svećenik Ivan bio je vezan uz dvor hrvatskih vladara, a kao njihov i papin pouzdanik imao je zadaću osnovati Ninsku biskupiju.
Razriješene dileme
U tom kontekstu Ivan je za osnutak biskupije i crkvu posvećenu sv. Anzelmu koja se uređivala za katedralu dao naručiti krsni zdenac. Uspostava Ninske biskupije započela je u vrijeme kneza Domagoja (864. - 876.), a dovršena za vladavine kneza Branimira (879. - 892.). Knez Višeslav bi temeljem svih tih okolnosti trebao biti jedan od Domagojevih nasljednika, sinova koji su vladali između Domagoja i Zdeslava, dakle od 876. do 878. godine, a spominju se bez navođenja imena kod mletačkog ljetopisca Ivana Đakona. Podsjetimo, prema dostupnim vrelima, Zdeslav iz svrgnutog roda Trpimirovića sklonio se u doba Domagojeve vlasti u Carigrad, te se vlasti dokopao 878. uz pomoć bizantskog cara Bazilija, a već 879. ubija ga velikaš Branimir. Tim činjenicama i genealogija hrvatskih narodnih vladara druge polovice 9. stoljeća može biti upotpunjena i tako razriješene dileme oko Domagojevih nasljednika koje su zaokupljale pozornost mnogih istraživača hrvatske povijesti – zaključuje prof. dr. Ante Uglešić.