"Zamislite vedrog Dalmatinca kojem su vino i kartanje nepoznanica, golmana koji piše pjesme i slika, dizajnera koji je uz olovku i računalo "na ti" i s - ličilačkim valjkom. U poslovnom okruženju uvijek točan, pedantan, jasan, odgovoran."
Ovako će vam Arnelija Mrkića opisati svi koji ga poznaju. I ne mogu biti više u pravu. Jer ovaj 55-godišnjak sa zadarskog Bokanjca- samouki umjetnik, slikar, dizajner, dekorater i "bauštelac"- osebujni je i talentirani kreativac zaraznog optimizma čiji je životni put jednako zanimljiv koliko i njegova umjetnost. Reći ćemo vam samo da već godinama obnaša časnu funkciju ministra kulture bokanjačkog KUD-a "Bleke i konji", čime je svoju posebnu sklonost prema umjetnosti institucionalizirao na još posebniji način. A ta sklonost traje još od malih nogu.
Htio biti dekorater
- Kada sam završio osmi razred pitali su me što želim raditi kad odrastem. Ja sam kao iz topa ispalio "dekorater", iako pojma nisam imao što to uopće znači. Još kad sam čuo foru "primijenjena umjetnost", rekao sam sam sebi: To je to, to želim biti u životu. Kako u to vrijeme u Zadru nije bilo takve škole, upisao sam nešto najsličnije tome, zanimanje tehničkog crtača. Brzo sam shvatio da tu nema nikakve kreativnosti, dignuo sidro i otišao u Ameriku - priča nam Arnelio na terasi svoje obiteljske kuće na Bokanjcu u sklopu koje je i umjetnički studio u kojemu svakodnevno stvara.
Američka priča donijela mu je dragocjeno životno i radno iskustvo, obrazovanje za grafički i interijer dizajn, ali i ono najvažnije, suprugu Helgu, s kojom se na početku puta dogovorio da tamo ipak neće čekati penziju. Skupili su kufere i vratili se u Zadar, na Bokanjac. Danas imaju odraslog sina i dvije kćeri tinejdžerice.
- Želio sam se baviti onim što volim, barem pola svog vremena ako već ne mogu cijelo. Otvorio sam studio za dizajn i uređenje interijera i sada sam baš tu negdje kako sam želio, da pola svog vremena trošim na čistu kreativnost. Druga polovica je još uvijek onaj građevinski dio jer, za razliku od drugih dizajnera koji ideju predlože i nacrtaju, sam je i realiziram jer volim svoje ideje sam pretvarati u djelo. Taj spoj ideje, umjetnosti i samostalne izvedbe je ono po čemu je moj rad i najprepoznatljiviji - kaže nam Arnelio, koji je svu svoju kreativnost i energiju u zadnje vrijeme usmjerio na jedan potpuno drukčiji i poseban projekt koji je zbog neobične izvedbe već privukao puno pozornosti. Riječ je o unikatnim trodimenzionalnim zidnim skulpturama koje nisu ni slike ni reljefi, iako u sebi objedinjavaju obje umjetnosti.
- To je moj autorski rad, moj umjetnički produkt i, nadam se, početak linije mojih proizvoda. Daleko od toga da se u potpunosti odričem dizajna, ali malo sam se umorio od pogađanja ljudskih ukusa i ovo me jako odmara od te vrste posla. Originalno je, uživam raditi na ovim zidnim skulpturama i sretan sam što najbolje tek slijedi - govori nam Mrkić kojemu je, baš kao i umjetničko zanimanje, od malih nogu bila suđena uloga ministra kulture u ovom vrlo posebnom zadarskom kvartu.
Plesanje po rubu
Naime, još otkako su u bokanjačkom Domu kulture nekad davno organizirane priredbe poput onih za Dan Republike, Aurelio je bio nezaobilazni recitator i glavni organizator kvartovskih kulturnih događanja, zbog čega je poziv Enija Meštrovića na ministarsku funkciju došao kao sasvim prirodna stvar.
- Enio i njegova ekipa su mi šou, volim to njegovo plesanje po rubu. Jednom davno, dok sam u Americi ispunjavao molbu za posao u jednom studiju za grafički dizajn, žena koja je gledala moje radove rekla mi je "ti igraš na sigurno". A to nije dobro. Treba riskirati u životu, to je sigurno. Ili ćeš uspjeti ili će te satrati, trećeg nema. I to volim kod Enija i ove moje škvadre s kojom provodim vrijeme - govori nam ovaj umjetnik s Bokanjca, čiju su ljubav prema kreativnosti naslijedile i njegove dvije kćerke blizanke koje sada obje pohađaju Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zadru, u svom gradu. Isto ono što je Arnelio poželio prije točno 40 godina, kada je morao otići preko oceana da to ostvari.