Na današnji dan prije pet godina zauvijek nas je napustio Nevio Paleka Soro. Pomorac, vojnik, boem, pjesnik, Lero i Casanova, kako su o njemu pisali, bio je dobri duh Arbanasa i grada Zadra.
U sjećanje na Soru objavljujemo razgovor koji je imao za Slobodnu Dalmaciju u lipnju 2010. godine, povodom objavljene knjige pjesama "Moja loza moja voda". Soro je pripremao i drugu zbirku pjesama, ali je ostala u rukopisu, nedovršena...
---------------------------------------------------------------------------------------------------------
Nevio Palek Soro: Shvatio sam da je život - samo stihovi
Na ovogodišnjemu Splitskom festivalu, vašu pjesmu “Bićerin sramote” pjevat će Zoran Jelenković, a pjesmu “Jedan je, a 100 godina”, posvećenu 100-godišnjici Hajduka, producirat će Nenad Ninčević. Ovih vam je dana izišla prva zbirka pjesama “Moja loza moja voda”, a uskoro bi trebao biti gotov i prvi autorski CD... Što se to događa?
– Plodovi rada. Uvijek sam aktivan, ne priznajem da nisam aktivan. Uvijek nešto radim, nešto stvaram, pokušavam...
Ali nove pjesme, knjiga, CD... Nema kod vas krize?
– Kriza? Mene si naša...
Kad će CD?
– Ajme, opet ćemo lagati! Jedva smo za zbirku skupili. CD? A bit će za jedno... pet godina! Gotov je on, ali nema sponzora. I zbirka je bila gotova, ali netko je trebao platiti tisak. Za tih sto knjiga mogu zahvaliti Turističkoj zajednici grada Zadra i malo dobrih ljudi.
Kako ste počeli pisati stihove? Jeste li vi...
– Čekaj! Stani da ti odgovorim!
... pjesnik ili “autor tekstova”?
– Počeo sam pisati zato što sam pročitao knjigu od Onoga gori i shvatio da je život – samo stihovi.
Kako se živi od takvih stihova?
– Kao i najveći pjesnik što je do danas živio. A znaš kako je završio? Pribili su ga na drvo i raspeli!
Ne volite kad vas, što zbog boje glasa, a što zbog stila života, uspoređuju s Tomom Bebićem?
– Nije istina da nikoga ne volim, kao što nije istina da se imam pravo uspoređivati s Tomom Bebićem. Njega izuzetno poštujem, ali se s njim ne mogu uspoređivati.
Ipak ste obojica “trubaduri života”?
– Zato smo obojica popušili trube u našem svijetu života!
Je li istina da ste cijelu nakladu knjige podijelili, uglavnom u Arbanasima?
– Podijelio sam ih svih sto po cijelom gradu i ostao sam 101. Dalmatinac bez zbirke. Ako nađem sponzora, tiskat ću je ponovno.
Navodno je među “sretnim dobitnicima” bilo podosta vlasnika gradskih kafića?
– A vi novinari... Nije istina! Knjigu su dobili vlasnici kafića u kojima sam se u tom trenutku zatekao.
Je li ugodno izložiti se javnosti kroz, da tako kažem, stihovanu autobiografiju, kao što je “Moja loza moja voda”?
– Ako gledaš 21. stoljeće, onda je teško, ali u osnovi nije zato jer Zadar je Zadar i uvijek je svatko svakoga zna. I uvijek smo znali jedan drugome recitirati, uvijek smo znali zapjevati jedni s drugima. A oni koji to ne razume, neka se ne ljute, ali neka p....e.
Na koga ste talentirani?
– Na roditelje, talent je genetika. Ako ti još pogode školu, imaš sreće. Ako završiš na ulici, kao ja, talent ti služi za preživljavanje. Talent ne možeš pobijediti, možeš ga samo ubiti dok je dijete. A ja sam s 12 godina, u sklopu ZILIK-a, sudjelovao na izložbi kiparstva u Zagrebu u društvu s Ivanom Rabuzinom, Ivanom Generalićem, Slavkom Stolnikom, Alfredom Kupom, Danijelom Butalom... Od njih sam puno toga naučio.
Kako je izgledalo odrastanje u Arbanasima?
– Kao u svakom drugom dijelu grada: neasfaltirana cesta, sirotinjska kužina, za svakog je svugdje bilo mjesta. A pod nebom jedna istina.
Kako je u Arbanasima dočekana zbirka?
– Kao nekada kad bi došao s punim karom sijena u selo. Znači da si radio cijeli dan.
“On je i čovjek od iskustva, i pomorac, i gost kafića, on je za šankom i u krevetu kurtizana, on je i Lero i Casanova, ni pukovnik ni pokojnik. Ali svakako nije pokajnik”, piše o vama Goran Bujić. Kako ste stekli takvu biografiju?
– Misliš, što me dovelo do ovoga danas.
Tako nekako.
– Neimaština, samo neimaština! Meni je, sve oko mene, jako bajkovito.
Je li to život na rubu ili na vječnom početku?
– Moj život je na rubu propasti, ali metar prije dna vjetar me lagano spusti.
Nepopravljivi ste optimist?
– Apsolutno! Uvijek! Nema predaje, nema prodaje.
Godinama surađujete sa Zoranom Jelenkovićem. Je li on idealan interpretator vaših tekstova?
– Zoran i ja, stara prijatelja dva, uvijek za vremena sva. Znamo se još kao mali. Kada je pjesma ljubavna, što kažu, unutrašnji glas, uz Zorana može faliti samo netko poput Olivera.
Pomorac sa 16 godina
Nevio Paleka Soro rodio se u Zadru 1970. godine. Ostavljen od roditelja, odrastanje provodi u Arbanasima te u domovima za odgoj u Zadru i Karlovcu gdje je završio osnovnu školu. Pomorac postaje sa šesnaest godina i plovi do početka Domovinskog rata.
U rat se uključuje kao dragovoljac, hrvatski vojnik, na četiri godine. Njegove uglazbljene pjesme za Zorana Jelenkovića, poput “Mjesec je žut”, “U sjećanje na ratnika”, “Samac na bini” ili “Feral bez noći”, osvojile su brojne nagrade na domaćim glazbenim festivalima.
Iako je s njegovom pjesmom “Jedan je, a 100 godina”, autor glazbe Zoran Jelenković trebao nastupiti na večeri posvećenoj Hajduku u sklopu ovogodišnjega Splitskog festivala, producent Nenad Ninčević će je ipak izravno uvrstiti na CD u povodu Hajdukova jubileja.
Pjesma za Hajduka: Jedan je, a 100 godina
Sav zadrćem kad ti čujem ime
i zaplačem kad te srce zove
na plavom moru ti si bilo sime
na toj barci, Dalmatinci plove
Stari plac vrilo dice tvoje
stara riva tvoja mila mati
fala Bože na dvi svete boje
fala što im srce mogu dati
Jedan je, a sto godina
durat će, sva dok dura svit
poviš’ njega Bog i Marjan stina
a ja viran, a ja Hajduk-Split
Jedan je, a sto godina
navigat će sve dok dura svit
sveti Duje, čuvaj svoga sina
čuvaj dite, čuvaj Hajduk-Split
(Navijač NK Arbanasi, osnovan 1910.)