Čarobni Školjić naš je raj

"Život krade, more vrati." Stih je ovo poznate klapske pjesme u kojoj smo se svi pronašli barem jedanput.

Kad zbog svakidašnjih životnih stvari potone raspoloženje, mi ljudi s mora uvijek pronađemo mir upravo kraj tog beskrajnog plavetnila. Dođemo razbistriti glavu, opustiti se i zaboraviti na sve uz zvukove vala i miris soli. Zadrani su imali itekako sreće da osim u svom gradu, mir pored mora mogu pronaći i na obližnjim otocima.
Najbliža oaza je, osim Ošljaka, otok Ugljan, mjesto Preko. A u tom Preku ima otok, Galevac se zove. Mještani ga zovu Školjić. Raj u raju.

Na 80 metara od preške rive, pun palmi, agava, borova, s jednom crkvicom i dva franjevca. Mjesto je na kojem se čovjek osjeća kao na pustom otoku, dok bos hoda po mekanoj travi i borovim iglicama, okružen kamenim zidom, ispod kojeg su škrape u koje udara more. Sve na ovom otočiću odiše nekom mističnošću i tjera vas da ga istražite.

Poseban doživljaj

Čak i put do Školjića, premda traje nekoliko minuta, poseban je doživljaj. Naime, taksi-brodom, bolje rečeno kaićem, dovest će vas, s preške rive do malog raja, barba Šime. Šime Sorić legenda je Preka. Ima 87 godina i svaki dan, od 7 do 19 sati, prevozi znatiželjnike, obitelji, grupe prijatelja i sve one željne odmaka od turističke vreve na mali dio raja, Školjić.
Napravi on nekad i više od 20 đireva gori-doli.
– Mislim da sam svih ovih godina prevezao više ljudi nego što ima stanovnika u Zadru – kroz smijeh nam kaže barba Šime, preplanuo od sunca, dok spretnim pokretima, gotovo automatski, vesla prema Školjiću. Gledamo ga i ne vjerujemo.
– Pa kako? Nije li vam prevruće? Nije vam teško? – pitamo, pokušavajući shvatiti njegovu tajnu jer smo mi, samo sjedeći u tom brodu, jedva disali.
– Ma kakvi! Nije mi vruće i nije mi teško. Lipi je zrak, lipo je vrime... Navikao sam, pa radim ovo skoro od rođenja! Otac mi je veslao, brat, stric. To mi je u krvi. Da ne veslam, vjerojatno bih se razbolio – priznao nam je barba Šime, dodavši da ni nakon četiri operacije nije namjeravao prestati.
– Mislim da ću stati tek kad umrem – nasmijao se i pružio ruku da lakše iziđemo iz kaića i stupimo nogom na naše odredište, Školjić.
Preko ima posebnu, dugogodišnju i neraskidivu vezu sa Zadrom. Na samo 25 minuta udaljenosti redovitom brodskom linijom, nađete se u jednoj potpuno drugoj dimenziji. Unatoč blizini grada i sve modernijoj infrastrukturi, još uvijek se u Preku osjećaju te posebne otočne vibracije. Petnaestak minuta šetnje od glavne luke uz more, uz divno uređene okućnice i slatke restorane, dječju graju i smijeh odraslih, vrlo brzo zaboravite da ste još do maloprije bili na užarenom gradskom asfaltu. Tako jednostavno upijete energiju koju pruža Preko i prilagodite se tom laganom ritmu života.
Na klupici u hladu, na šetnici tik uz more, dok smo koračali prema preškoj rivi kako bi uhvatili brod za Školjić, zatekli smo dvojicu starijih mještana kako gledaju ludu i pomalo opasnu dječju igru na velikom napuhanom morskom trampolinu.
– Ovo je prva godina da je tu, i svaki je dan puno djece. Bome, pun pogodak – govori nam odmah, ko iz topa, gospodin Božo Sikirić,dodavši da je cijena te igre ipak preskupa.
– Za samo pola sata treba platiti 50 kuna, a za sat vremena čak 70! Mislim da je to malo previše... Ma sve vam je danas skupo – požalio nam se barba Božo te dodao kako je i situacija s cijenama u dućanu na otoku prevršila svaku mjeru.
– Ali što ćemo, živimo tu, stari smo da bi stalno išli za Zadar u kupovinu. Jednostavno se prilagodiš i kalkuliraš svaki misec svaku kunu – uključio se i gospodin Šime Nižić u razgovor.
Šime i Božo susjedi su i prijatelji od djetinjstva. Gospodinu Šimi je 90 godina, a Božo ove godine broji 80. Najbolji su svjedoci vremena i promjena koje je ono donijelo za otok. Kažu nam, toliko se toga izmijenilo da ne bi sad mogli ni nabrojiti.
Ipak, slažu se da je sada puno bolje.

Druga vremena

– Prije su bila druga vremena. Ulagalo se puno manje u misto nego danas. Napredovalo se i danas je ugodnije za živit, posebno mladima – rekao nam je Božo, a Šime mu je dobacio kako mu je sad bolje jer ne radi ništa.
– Radio sam ja i previše! Bio sam najbolji radnik u "Borisu Kidriču"! E! Toliko cijenjen da su me direktori jedinog pozvali sa sobom da avionom idemo u Beograd Titu na sprovod – odbrusio mu je Božo.
– Ma ko? Ti? Na Titovu pogrebu? Nisi sigurno! Išao si biće ka i ja, na grob, nakon što su ga pokopali – govori mu Šime, kao da se ova tema među njima do sad nije nikako spominjala.
– Ma vidi ga! Doktori, inženjeri, direktori i ja Božo! Nisu ga pokopali dok mi nismo došli! Znam ja kako je bilo – već pomalo ljutit odgovara Šimi, koji okreće glavu, prevrće očima i pravi se da ga nije čuo.
Ostavljamo ih da rasprave ko je bio, a ko nije na Titovu sprovodu i nastavljamo prema centru mjesta kako bi uhvatili taksi-brod. Zvizdan je pa smo malo zraka potražili u malom klimatiziranom turističkom uredu samo nekoliko koraka od rive. Zatekli smo mladu djevojku kako popravlja otočne brošure na policama.
– Je l' ima gostiju? – pitamo je dok pokušavamo "doći sebi" od vrućine.
– Iskreno... Puno je lošije nego prošle godine u ovo vrime – odgovara nam, pomalo stidljivo.
– Ma da?! Znači ipak su istinite ove česte žalopojke turističkih djelatnika – komentiramo pomalo iznenađeni, jer kad smo se ukrcavali u gradu na "Laru", čekalo se u redu i mjesto se na brodu jedva našlo.
– Gledajte, nama puno ljudi dođe na jedan dan, poput vas, malo istraže otok i odu, ali sve je manje onih koji uzimaju apartmane, koji ovdje noće. Porasle su cijene noćenja zbog povećanja boravišne pristojbe, koja sad iznosi 10 kuna za noćenje. Puno se naplaćuje, a malo se nudi. Ne možemo baš nuditi samo sunce, plaže i more – rekla nam je mlada zaposlenica ureda, koja je ujedno i fetiva Preška pa točno zna, iz sezone u sezonu, kakvo je brojčano stanje s turistima u njezinu malom mistu. Istaknula je također kako Preko ima dobru vezu sa Zadrom, ali da to jednostavno nije dovoljno da bi zadržali turiste.
– Kad nam dođu, savjetujemo im da odu do Školjića, na plaže s druge strane otoka i na Mihovil. Taj je đir idealan za ljude koji vole aktivnije provesti svoj odmor. I to je to – pojasnila nam je, otprativši nas do taksi-broda. Dala nam je i brošuru pa smo se mogli malo više informirati o povijesti otočića. Po nekim povjesničarima Školjić su prije nastanjivali redovnici pavlini, čijem je zaštitniku sv. Pavlu Pustinjaku posvećena samostanska crkva. Franjevci trećoredci su na Školjiću od 1446. godine, kada su ga, prema legendi, dobili od zadarskog plemićaMilanje. Dok smo na rivi čekali naš prijevoz, barba Šimu s početka priče, da se vrati sa Školjića, upoznali smo mladi par Nijemaca kojima je ovo prvi posjet Preku.
– Krenuli smo iz Ljubljane, gdje smo proveli četiri dana. Tamo nisu ovakve gužve kao ovdje u Preku ili u Zadru gdje smo odsjeli. Ali nema veze, svjesni smo da je sezona i da je to normalno za ovo razdoblje – rekla nam je Johanna, a njezin momak Felix kratko je dodao da im se Preko na prvu dopalo.

Fratri na otoku

– Došli smo na jedan dan, razgledati mjesto. I zaista je divno! Savjetovali su nam da obiđemo i Školjić, što ćemo upravo učiniti – otkrio nam je Felix, dok nam je ozbiljni, ali jako simpatičan barba Šime, objašnjavao kako da uđemo u kaić i gdje da sjednemo. Kad smo stigli na naše odredište nakon svega tri minute, djelovalo je kao da smo oceanima daleko. Školjić je odmah opravdao sva naša očekivanja. Iza palmi, i najvećih agava koje smo do sada vidjeli, nalazi se uski i dugi kameni put koji vodi do samostana.
Predivno uređeni dvor ispred crkve, s nekoliko klupa, označava mjesto na kojem se ljeti nedjeljom održavaju mise. Prišao nam je srdačni mladić čiji je sezonski posao prodavati karte za samostanski muzej i turistima približiti malo o povijesti i zbirkama koje se nalaze u staroj kamenoj kući.
– Imam 15 godina i ovo mi je prvi posao – pohvalio nam se Jakov Kačan, kojeg su o povijesti ovog malog otoka naučili fratri koji cijele godine žive na otoku.
– Govorim i engleski pa tako fureštima objasnim neke zanimljive stvari o otoku i o zbirci. Imam i papir pri ruci ako zapne, ali do sada ga još nisam koristio – nasmijao se Jakov, koji se baš nedavno vratio iz Pariza gdje je, sa svojom klapom "Baliniera", osvojio prvo mjesto na međunarodnom natjecanju folklora, plesa i glazbe.
– Osjećaj je predivan! Pivati naše, a capella pjesme i osvojiti tako veliku nagradu, nema lipšeg osjećaja – rekao je Jakov, dok nam je pokazivao crkvene kaleže, sakristijske knjige te pisače mašine i stare tiskarske uređaje nekadašnje tiskare Jadran. Pridružio nam se ifra Božo Sučić, samostanski poglavar, koji zna svaki kamen i svako stablo na Školjiću. Iako korijenima iz Livna, on je, naime, već 22 godine u službi na ovom otočiću.
– Tako dugo! Pa kako vam je, nije vam ponekad dosadno, posebno zimi? – pitamo, pokušavajući zamisliti mračne zimske mjesece, kad zapuše bura i digne se more.
– Sad mi nećete vjerovati, ali tada je najljepše! Nit ja mogu do koga, nit bilo tko može do mene – smije se fra Božo, dodajući kako čak i na ovako malom mjestu uvijek ima posla. Ili se uređuje vrt, ili unutrašnjost crkve, ili krov... A upravo su on i cijeli njegov red zaslužni da su crkva i samostan danas obnovljeni i u funkciji. Povijest ih nije mazila, mnoge su se vlasti izmijenile, htjele ih protjerati, preuzeti i samostan i otok, ali franjevcu su ostali pri svome, skromni i povučeni, držali su svoje i nisu dali. Od vremena kad je Školjić nekoliko puta služio kao lazaret, gdje su se redovnici po cijenu vlastita života brinuli za oboljele od kuge, do danas, oni ponosno čuvaju ostavštinu svojih predaka, na ponos Preka, i franjevačke zajednice.
Školjić je čaroban. Od kada na njega prvi put kročite, dok ga ne ostavite za sobom. Skrivene uvalice, žalići, mirisni grmovi i gusta borovina iznad mora. Razglednica u kojoj se utapaju rijetki gosti, kao da se boje da bi ih netko iz toga raja mogao istjerati. Fra Božo sigurno neće, on rijetke rado prima, a barba Šime svakog dana prevozi ih veslajući...