StoryEditor
Zadar plusPSUJE, MULJA, VARA

Dalmatinske gradove osvojio je RiČard iz zagore, alter ego Enia Meštrovića iz zadarskog Bokanjca zapalio je internet urnebesnim video klipovima!

Piše Mišel Kalajžić
2. kolovoza 2020. - 14:22
Luka Gerlanc/Cropix

Scena prva, skeč Pokora. Ričard dolazi u kuću gospođe po preporuci prijatelja Dragana, da joj popravi vodokotlić. Brzo će to biti gotovo gospođo, učas, kaže joj. Počinje posao, ali tijesno je, vruće, teško je klečati... Raste "tlak" i Ričard počinje psovati, prvo lakše, a onda sve žešće, baca ključ, kune svece, sve redom, Boga, Gospu... Gospođa negoduje, on se stišava, ali opet nastavlja, psuje, kad već ne smije Boga, onda pasa, konja, bombon... Izlazi na balkon i upozorava Djevicu na nebu da je u velikoj opasnosti... Nakon opetovanog psovanja i ljutnje gospođe, konačno završava posao. Ali sad mu neće motorin da upali ispred kuće. Psuje još žešće, trese motor od bijesa. Gospođa ne može to više slušati i tjera ga. Gospodine, skupi svu rodbinu i čekaj me na putu, dolazim – očajno će Ričard prema nebesima, odlazeći...

Scena druga, skeč All inclusive. Ričard ne želi kući jesti ribu, pa se, ljutit, odlazi najesti u restoran kod Nike i naručuje najbolje vino. Konobar mu služi predjelo na račun kuće dok ne naruči jelo. Smaže besplatno predjelo, a kad čuje da vino košta 1.200 kuna, kaže konobaru "sad ga začepi kako si ga i odčepio". Nekako se iskrade "na skužu" iz restorana, pa ode u pečenjaru, kupi kilo pečene janjetine, štrucu kruha, bocu vina Jure i ode doma. Vino 1.200 kuna, to je 40 boca Jure za butelju od 7 deci, kaže sebi u (masnu) bradu, kako da ne, kako si...

Ovakvih scena, zapravo igrokaza, zadarski glumac-naturščik, vođa KUD-a Bleke i konji iz zadarskog Bokanjca osnovanog 2006. godine, performer, animator, vođa karnevalske skupine, vječni kandidat za zadarskog gradonačelnika i još puno toga - Enio Meštrović, snimio je do sada 30-tak s likom Ričarda u glavnoj ulozi. Za transformaciju iz Enija u Ričarda dovoljna mu je doslovce sekunda. Čim izbaci protezu s gornjih zuba i metne kapu s natpisom Croatia na glavu, Enio postaje Ričard, svoj alterego. Lik Zadranina porijeklom iz zadarskog zaleđa, koji je u grad osim "tvrdog" govora donio i ukorijenio i svoje običaje, a ime mu je – Ričard, zaludio je mnoge pratitelje Youtube kanala Bleke i konji. Internet doslovce eksplodira kad Enio, pardon Ričard, objavi neki novi klip. U početku su klipovi trajali minutu, dvije, ali u zadnje vrijeme traju i po 7, 8 minuta, a ono što gledatelji traže i žele upravo je Eniova nevjerojatna izvedba Ričarda koji se kao lik proširio izvan granica zadarskog područja i postao arhetip Dalmatinca iz zaleđa koji živi u primorskom gradu, na prostoru od Zadra do Dubrovnika. Što je posebno zanimljivo, većina ideja za skečeve koji se zapravo zovu Zlato OdZadra nastali su na – anegdotama, na stvarnim događajima i stvarnim osobama iz Zadra, koje je Enio na sebi svojstven način pretočio u igrane Youtube bravure. A one su do sada stekle na tisuće i tisuće poklonika, ne samo iz Zadra, već iz čitave Dalmacije, pa i Hrvatske, čak i one iseljene.

Kako je nastao lik Ričarda, zašto je svoje kreacije preselio na Youtube, na koji ih način smišlja i snima, pitali smo Enia u njegovom Bokanjcu, u konobi gdje duma o novim epizodama, a odgovarao nam je onako, sasvim iskreno i neposredno.

- Ričarda "nosim" još od osnovne škole, neiscrpno vrelo mašte i ideja su mi ljudi iz našeg zaleđa, koji imaju narodne mudrosti i drugačiji pristup prema svemu. A imaju i taj drugačiji akcent u gradu, apsolutno. Zadar zapravo i nema jasan identitet. Prošli smo u sto godina tri rata i svaki put je novo stanovništvo doseljeno, tako da se mi još uvik tražimo i ovaj zadarski današnji način govora i akcenta, to je sve izmišljeno. Prije, za vrime mojih starih, dok su još tu bili Talijani, bilo je to skroz drugačije. Sve je to sad neko novo doba, ali nevažno. Dakle, od osnovne škole traje ta zajebancija na Ričarda. Zapravo cilu osnovnu školu ja sam obožava nešto okrenuto. U ono doba bio je na televiziji Dave Allen, Nedjeljno popodne. Moj prvi nastup bio je sa 16 godina u našem Domu kulture di sam ja bio Dejv Alen. Pričao sam viceve, moj prvi stand up sa 16 godina. Trema samo takva, ali izaša san i to dva puta. U društvu sam uvik dava do znanja da znam baratat s akcentima i ispričat to na drugačiji način. E sad, Ričard. Moj prijatelj mi je reka da ima čovika u srednjoj školi, u razredu, koji se zva Ričard. A čovik je bio iz vlaja, neću reći prezime, normalno, ali mu je ćaća da ime jer je bio zaljubljen u lik Ričarda Lavljeg Srca. I on je dobio ime po Ričardu Lavljeg Srca, ali s tvrdim Č. To mi je bila fantazija da nešto tako postoji i uvik smo se zajebavali na osnovi tih tema. Pa onda je bila Trta Mrta, odrastao sam na Alanu Fordu, Monty Pythonu, Benny Hillu kojega bi danas vjerojatno zabranili jer je on toliko seksistički nastrojen, sve je bilo na guzice, cice, a mi smo ga jedva čekali pogledat... - prisjeća se Enio.

Zadnjih nekoliko godina fokusirao se u kreaciji na lik Ričarda, na film Srebro i zlato Zadra grada, te na kazalištu predstavu Oči Uoči Zgospod'non u kojoj se preminuli Ričard suočava s Gospodinom na drugome svijetu koji od njega traži da se očituje po svih Deset božjih zapovijedi. A on je i pred Bogom – Ričard, ne može niti Bog s njim na kraj. Više od ure traje Ričardovo prepucavanje s Bogom, ali je zbog korone predstava izvedena zapravo svega dva puta.

- Predstavu mi je bila želja igrati u Zagvozdu, kod Mlikote, ali nismo bili profesionalni glumci kakav je zadani okvir glumaca koji tamo igraju. Doduše Dragan Veselić koji glumi Boga je profesionalac u Kazalištu lutaka Zadar, kaže Enio svjestan popularnosti koju je Ričard stekao u zadnje vrijeme.

- Nastojim Ričardom prenijeti i poruku, ima i narodnih mudrosti i dosjetki, kako tko hoće shvatiti i pronaći se u tome. Želim se prvo nasmijati sebi, pa onda i drugima i navesti ljude da razmišljaju. Ima tu puno stvarnih priča i anegdota. Na osnovu poante koju sam čuo ili kratkog vica, u zadnje vrime dočaravam malo širi scenarij. Ljudi naime vole pogledati igrokaz. Imamo mi i kratkih videa koji odmah tuku na bit, ali nisu toliko bili dobro prihvaćeni kao ovi koji su "razigrani". Sad su to već mali serijali s karakternim likom i ljudi traže svaki njegov detalj – ističe Enio.

Sve čime se bavi financira iz vlastitog džepa. Za sebe će reči da je kombinacija velikog emotivca i perfekcioniste i kad ga nešto ponese, ne može to samo odraditi, već se mora skroz u to unijeti. A onda zna patiti i posao i ostale stvari. Srećom, kaže, podigao je svoje dvoje djece pa ne mora više strepiti nad njima. Skromno živi, tako da slobodno vrijeme koristi da mašti pusti na volju.

- Kaže mi jedan čovik "što ti to triba, a što ti triba i politika"? To su sve moje slike, shvati me kao da sam ulični slikar. Imam kist i moram to naslikati, ako to ne naslikam nervozan sam. A ako ti se sviđa ta slika kupi je pa ćeš je pogledati. Ako nećeš, prođeš kraj nje i ideš kupiti sladoled. Mislim da su moji permormansi i predstave puno vrijedniji, to su moja ulja na platnu, a ovo ostalo su jednostavniji akvareli. Neka videa doduše imaju i po 200 tisuća gledanja, ali to su još smiješne cifre. Mi smo od Youtube-a dobili 300 eura za pet miseci, a potrošili smo puta tri minimalno, bez našeg rada. Ali u budućnosti ostaje nešto zapisano jer prvenstveni je cilj poslati poruku, educirati i ostaviti neko svjedočanstvo da je tako nešto postojalo. Ono što je radio Miljenko Smoje u Splitu, tako je bilo manje-više u svim malim mistima, samo što je čovik fantastično to zapisao i ekranizirao. Mi imamo tako vrhunskih priča ovdje kod nas u Zadru, iz mista i okolice, da je to ekranizirati bilo bi to nešto izvrsno, ali u Malom mistu je bila i prva klasa postave glumaca, ono je lektira praktički. Prije su se te priče prepričavale oko komina, a danas je to Youtube gdje ostaju ipak vječno zapisane kao ekranizirane anegdote. Znaju mi ljudi i poslati neke priče, pa ako ih mogu zaokružiti, napraviti scenarij, onda ih i ekraniziram – kaže Enio s kojim se slažemo kako je Zadar definitivno poseban grad po pitanju zafrkancije i specifične vrste humora koji nastaje "miješanjem" različitih mentaliteta i svjetonazora. Uostalom Zadar ima i bogatu povijest amaterskih teatarskih družina... ali, vratimo se mi Ričardu. Za već spomenuti igrokaz Pokora Enio kaže da je nastao na tri istinite priče.

- Onaj prvi igrokaz, vodokotlić, to je o čoviku iz mista koji je bio vodoinstalater. Imao je još svojih par baza... On je morao beštimat, čim mu ne bi krenulo, počeo bi beštimat. Kad je meni stavljao vodokotlić doma, tako je izbeštimao Boga da je to bilo strašno. Da bi poslije napravio sve u nekih 15, 20 minuta. I onda je nakon svega rekao: "i što ti je to tribao, jesi moga bez ovoga proći?" Čak se i obratio Bogu "a znaš da je ne mogu da ti ne rečem..." U ratu, na prvoj crti, bio je jedan pobožan čovik koji nije moga beštime suboraca čuti. Kad je nakon jednog beštimanja puka, povikao je: "ne boga za jarca isusa, ja to ne mogu više slušati"! I onda takve anegdote samo slažeš. A sam kraj skeča odnosi se na čovika iz Pridrage koji nije moga sastavit rečenicu bez da zabeštima. I onda mu se dogodila neka dežgracija i svi su čekali da on zabeštima, a on je cica, cica, nije zna di će počet prije kresati i onda je samo reka: "Gospod'ne, skupi svu rodbinu i čekaj me na putu". Istinita je i scena je u kojoj je čovik izišao vani na balkon jer nije smio u kući beštimat pa je upozorio nebesa: "Djevice, u ozbiljnoj si opasnosti..." U jednom tom igrokazu ima četiri, pet stvarnih osoba i događaja, u ostalima i još puno drugih. Inače, kad smo snimali Pokoru, u sceni kad sam beštimajući od bijesa odigao skuter, u zadnjem podizanju svom sam snagom pričepio nogarom nožni palac koji je odmah pocrnio. U tom trenutku više nije bila gluma... Vjernik sam, ne onaj koji ide puno u crkvu, ali pokušavam pratiti kršćanski pravac da činim samo dobro i pomognem kome god mogu i da se veselim, jer ovaj život je prekratak, a mi smo tako prolazni da mi je žao ljudi koji ne mogu shvatiti da ovaj život nije napravljen samo za njih, već da smo mi tu samo prašina. I da onda nećeš taj život guštat? Meni je život apsolutno predivan. Kaže Gibboni "sad sam došao u godine kad stvarno u svemu mogu naći nešto lipo", a Gibboni je inače rođen kad i ja, samo godinu prije. Mislim da se Bog neće naljutiti zbog svih tih psovki. Inače u privatnom životu uopće ne beštimam Boga, ali znam se iznervirat, ali onda idu kurbe, krave, uopćeno... Puno se ljudi javilo da u Pokori vide i čuju svoga ćaću ili barem dida koji bi baš tako beštimali kad im nešto ne bi išlo. Svi smo mi u Dalmaciji takvi, kad ode krivo, onda krenu rafali. Ali sve je to opet ljudski i smišno, za oprostiti, nema tu zle krvi. Pogotovo kad to vidite ovako, s ove druge smišne strane – kaže Enio.

Možda najčuveniji njegov skeč koji je već otišao u svijet kao "narodna svojina" je onaj kad Ričard dođe sav ozaren u telekom kompaniju jer je skupio dovoljno bodova za novi mobitel za jednu kunu. Nakon što mu djelatnica desetak minuta objašnjava pod kojim uvjetima može dobiti taj mobitel i što zapravo sve još treba ispuniti za to, samo zaključi: Znači... kurčina! U prvih mjesec dana skraćeni klip "Mobitela za kunu" je na jednoj facebook stranici Uživo iz Hrvatske imao 1,1 milijuna pregleda, plus 6 tisuća dijeljenja, plus 7 tisuća komentara...

- Zvali su me ljudi iz Srbije, iz Bosne... Svi su to gledali, postao je klasik, ne možeš pobjeći od toga. Igrokaz "J.F. Kennedy" je primjerice ogledalo glasačkog tijela u Hrvatskoj. On je isto viralno otišao svugdje vani. Pita Dragan Ričarda znali tko je J.F.K.? Kad kaže da ne zna, kaže njemu Dragan "znaš li ti da je on bija jedini američki precjednik koji je bija katolik?" A Ričard će na to: "Što su svi drugi bili Srbi?" I za taj je bilo poziva sa svih strana, jer, je li, svijet se dili na katolike i Srbe... To su vicevi, ali i poruke, jer takvi ljudi imaju glas, moš ga j... Rambo Amadeus je rekao da ne bi priznao glasački listić ako onaj tko ima biračko pravo ne dokaže da je pismen, da može pročitati barem osnovnu statističku pogaču. Mada bi ja dodao - tri zadatka s određenim brojem poena koji nose. Pa bi onda glasački listić vrijedio zavisno od broju postignutih bodova...

Ideje zapisuje na razne komade papira, sve što je čuo i što može iskoristiti. Pa onda uzme veliki hamer papir i nacrta kuće. U svakoj kući napravi par apartmana i u njih stavi po jednu priču.

- Na kraju se dobije čitava slika "prometa", prelaska iz jednog u drugi apartman, nije baš jednostavno. Kad idem snimati, čitava mi je ta slika u glavi. Nekad znam scene i ponavljati, mada mi je Ričard alterego, doslovno moje drugo ja. Čim skinem zube i stavim kapu, odmah postanem Ričard. Inače, manjak zubi je od košarke, nisam nikad htio staviti implantante i izgubiti ovu moć transformacije. Ne mogu faliti Ričarda, on je pun materijala - kaže Enio koji je s Ričardom naslagao četrdesetak igrokaza na Youtube-u, istaknuvši pri tom i važnost jedne osobe:

- Ničega ovog ne bi bilo da nema mog najvjernijeg pratitelja Lea Dovranića koji je ekranizirao sve što smo radili. On je snimatelj, montažer, zajedno sa mnom scenarist. Montažu radimo u mom podrumu, tamo je studio, a i biljarski stol – ističe. I ne misli stati, jer Ričard ima još puno toga za poručiti, naučiti i – nasmijati. Radio je Enio i performanse, filmove, predstave, ali upravo Ričard ima neku posebnu moć jer je povezao ljude iz čitave dalmatinske zagore tako da ćemo se s tim likom očigledno još puno družiti. Slikom i uživo, dođe skoro na isto.

Vragu briga, a Ričardu (i nama) – smijanje.

Milijuni pregleda

Već 14 godina KUD Bleke i konji rade po 11 projekata godišnje. Imali smo 130 tisuća pregleda. A sad nam se dogodilo da smo u pola godine imali pet milijuna pregleda sa Ričardom i Srebro i zlato Zadra grada.

Otuđenost i depresija

Ritam, način i uvjeti života doveli su do situacije da su ljudi potišteni pa su otišli u depresiju, pa su postali preljubomorni, pa ih je politika podilila da se više ne znaju zajebavati. Još je uzeo mobitel svoje tako da smo otuđeni miljun posto. Nitko više ne zna ništa prepričati, nego jesi vidio ovo ili ono...

 

Izdvojeno

24. listopad 2020 14:03