StoryEditor
Zadar plusZADRANKA U ESTONIJI

Dnevnik Tihane Lazović: "Zbog korone sam 24 sata bila zatočena u hotelskoj sobi"

Piše Tihana Lazović
1. prosinca 2020. - 19:11
Cropix

Put u Estoniju prilično je neglamurozan. Snimanje, testovi, trčanje kod moje Lane Puljić po haljine za premijeru, opet snimanje, pakiranje u 5 do 12. Naravno, ne moram ni spomenuti da sam zaboravila osnovne stvari, poput četkice za zube.

Procedura odlaska u drugu zemlju s obzirom na epidemiološke mjere bila je poprilično jasna. Da bih otišla u Estoniju, morala sam se testirati u Hrvatskoj, a na dolasku u Tallinn, morala sam ponoviti test. Došla sam oko ponoći u sobu, to su oni dani kad odlučiš ništa ne jesti. Umirala sam od gladi. Ali u sobi je telefon pa ću naručiti pizzu. Naručim, nestrpljiva sam, čekam da hrana napokon dođe. No, kad cijeli dan krene ne baš kako si očekivao, tako je bilo i s pizzom. Nikad nije došla. Razlog? Još mi je nepoznat.

Ali OK, ima i gorih stvari u životu. U sobi ima mini bar. I unutra je čips. Bar nešto. Legla sam na krevet i zaspala u robi.

Ujutro imam gosta. Liječnicu. Koja me testira i obavještava da će rezultati doći za 24 sata. Ujutro došla je teta doktorica, testirala me, a rezultati su došli nakon 24 sata.

Neugodan je osjećaj dok čekaš nalaz. Bilo me strah da ne bude pozitivan. Preboljela sam koronu, ali znate kako već ide s tim. Mnogi su mi govorili i plašili me da još dugo mogu biti pozitivna, i zarazna. I dok čekam nalaz, sve mi to okupira misli.

Estonci i dalje imaju dvotjednu karantenu pri ulasku u državu, ali su za festival napravili ustupak. Kako bi se mogao održati, uveli su testiranja.

Prva reakcija mi je bila da mi se i ne ide na festival, ali toliko volim taj film i osjećala sam potrebu predstaviti ga uime cijele ekipe.

Ok, sad sam u sobi. Iskreno, za priču oko zatočeništva u hotelskoj sobi sam se pripremila. Iako je zapravo neobično. Svojevrsni luksuz jer sljedeća 24 sata ne moraš raditi apsolutno ništa.

Počela sam dan glazbom. I izležavanjem. Premještala sam se s boka na bok. Onda sam malo pjevušila s četkom u ruci kao mikrofonom pa opet ležala, plesala na Beyonce pa ležala.

Onda ponovno red anksioznosti. Što ako sam pozitivna?

U jednom trenutku pogledala sam u svoj prenatrpani kofer i shvatila da sam, naravno, uzela previše stvari koje nikad neću iskoristiti. Obula sam cipele i pidžamu i tako bauljala po sobi. Onda sam obukla haljinu pa se i našminkala u jednom trenutku. Kupila sam nedavno novi mobitel sa superkamerom i počela istraživati mogućnosti.

Ubrzo sam shvatila da izgledam smiješno, tako napirlitana u sobi, ležeći na podu i praveći selfije. Srećom, nitko nije prisustvovao tim smiješnim prizorima. Svega je tu bilo. Predivna kapa Sonje Lamut, cipele srpske dizajnerice Danijele Biškup, haljine Lane Puljić, rukavice koje sam dobila za rođendan od Branke Katić...

Ne javljam se nikome. Svi koji me poznaju znaju da mrzim telefon, tako da sam pozive svela na minimum i uživala u samoći i izolaciji.

I upravo je to taj cijeli dan. Ležiš, pjevaš, plešeš pa razmišljaš o tome što ako si pozitivna. Hranu su mi dostavljali dva puta dnevno. Doručak i ručak. Zašto nije bilo večere, ne znam. Ali veselio me poziv s recepcije. Trenutak u kojem mi javljaju da znaju da sam pušač i da mogu pušiti na prozoru u meni je probudio zaista veliku sreću.

Odlazim prema prozoru, ali on se ne može otvoriti. Potreban je neki ključ, koji nemam. No, vrlo brzo zovu me i kažu da na kvaki stoji vrećica s rukavicama i ključem. Upute su detaljne. Uzmite rukavice pa ključ, otvorite prozor, vratite ključ u vrećicu, objesite vrećicu na kvaku i zatvorite vrata. Zapalila sam. Osjećam se kao Carrie Bradshaw u "Sexu i gradu" kad zamišljeno ispuhane dim i kaže: "And than I realized"...

Sljedeće jutro stigao je rezultat. Negativna. Kad su me "oslobodili", odmah sam izašla, šetala praznim ulicama Tallinna. Kiša je pljuštala, no to me nije omelo u sreći. Navečer je bila premijera i bilo je divno. Naša "Zora" se, uz male porođajne muke, napokon rodila, i jedva čekam da našu bebu pokažemo svima.

12. svibanj 2021 10:10