Svi smo milijun puta čuli da je na Zavižanu „pao prvi snijeg”. Ili da ga je palo 50 centimetara, da se temperatura spustila debelo ispod ništice, a Velebitom hara orkanska bura. Samo se stresemo, „nije meni ni tako loše, sreća pa nisam tamo” i nijednom u tih milijun puta ne pomislimo: kako ovi znaju da je na Zavižanu baš tako kako kažu da jest? Tko izmjeri tolike minuse Ili brzinu vjetra?
Koliko obitelji, toliko i obiteljskih tradicija. U nekima se rađaju prinčevi i budući kraljevi, drugi su generacijama zidari, treći se posvete arhitekturi, ugostiteljstvu, nogometu, glumi, poljoprivredi ili tko zna čemu. Pa tako s koljena na koljeno. Jednako je i s radnim mjestima: nekome je to pet minuta pješice, drugi putuju sat vremena ili više autobusima, autima, vlakovima, psuju gužvu i gunđaju da im je teško na radnom mjestu provesti osam ili deset sati.
Priča o obitelji Vukušić je drugačija. Bez njih ni Zoran Vakula ne bi onako samouvjereno tvrdio da je na Zavižanu palo 15 centi novog snijega. Meteorološka postaja Državnog hidrometeorološkog zavoda na Zavižanu je izgrađena uz Planinarski dom, s prvim mjerenjima krenula je još 1953. godine i najviša je postaja s ljudskom posadom u Hrvatskoj. U proteklih 67 godina, za sve „Vakuline podatke” zaslužan je netko s prezimenom Vukušić. A tako je i sada.
Bila je to nikad „sporija” vožnja. Za 1.594 metra od Zadra do Zavižana trebalo nam je nešto više od dva sata: krenuli smo s „morske nule” i završili nakon 1.594 metra. Nadmorske visine. Sve krasno dok nismo prošli Krasno. Tada su unutrašnjost naše Škode ispunile dileme.
- Krasno!
- Prošli smo Krasno.
- Ne to, krasno je ovo po cesti. Što nas čeka do vrha?
A čekao nas je zavojiti planinski put sve češće pokriven snijegom i ledom, pogotovo tamo gdje sunce nije dobilo priliku. Zato je Škoda dobila priliku na nekoliko mjesta pokazati kako izgleda njezin „tango s ledom”. Sve uz pratnju s Radija Laganini! Ma kakav laganini!
I onda iznenađenje: na kraju „puta pod Vučjak”, dočekalo nas je sunčano jutro, temperatura u malom plusu i Planinarski dom pritisnut tišinom. I naš domaćin, 53-godišnji Drago Vukušić, jedan od tri krivca što Vakula ima točne podatke sa Zavižana.
- Da, sada smo trojica. Moj otac, isto Drago, došao je ovdje 1962. Brat Ante je na Zavižanu odradio 44 godine i od prije dvije godine je u mirovini. Bio je tu i brat mi Luka, on je u mirovini od lani. A sada smo tu moji nećaci Božo i Ivan i ja. Zadnjih 58 godina stalno je netko od Vukušića ovdje, uvodi nas Drago u „zavižansku povijest” svoje obitelji.
Vukušići su iz Donje Klade, „Primorci, a ne Ličani”.
- To je tu, na južnoj strani Velebita, tamo živim. Nizbrdo se pješice stigne za tri sata. Uzbrdo ti treba više, pet sati ako je snijeg. Lani sam 31. siječnja po dubokom snijegu postavio „osobni rekord”, do posla mi je trebalo šest sati i 15 minuta. A autom je to put od 48 kilometara, ako se autom može, priča Drago i vraća se na početak:
- U ovom Domu sam doma, tu sam od malih nogu, prvi put sam došao prije nego što sam krenuo u školu. Nešto ti ostane i ne prolazi. Do kada? Do mirovine, ako je doživim.
Trenutno je na Zavižanu sam, neprekidno očitava meteorološke instrumente. Njegov drugi posao, voditelja Planinarskog doma, sezonskog je karaktera.
- Ponekad naiđu planinari, ali preko zime su posjete vrlo rijetke. Kad je snijeg, dolaze samo iskusni planinari, oni su tu već godinama i znaju što ih na Velebitu čeka. Dočekam ih, naložim vatru. Na proljeće i ljeto zna biti gužva, dolaze nam i vaši iz Zadra i Splita, može se doći autom, izletničke staze su uređene, kaže Drago i objašnjava kolike su smjene motritelja na Meteorološkoj postaji:
- Naš poslodavac, DHMZ, je predvidio da svaki od nas trojice radi po jedan dan, ali to u praksi nije moguće. Kad uhvati nevrijeme, znamo i po 15 dana u komadu ostati ovdje, nema smisla gubiti glavu, pa koga zatekne, zateklo ga je. A DHMZ-u je važno samo da stalno stižu podaci sa Zavižana. I stižu, bez prekida. Mi smo svoji, dogovorimo se lako, pa se smjenjujemo kako nam odgovara.
Kakvo vam je dnevno radno vrijeme?
- Prvo očitanje je u četiri ujutro. Od četiri do 14 sati očitavamo instrumente svakog sata, a onda u 19, 20 i 21 sat. Mjerimo temperaturu, tlak, relativnu vlagu, količinu i vrstu naoblake, vidljivost, smjer i brzinu vjetra, izlazak i trajanje sunca. Ima toga.
A između? Dosada?
- Ma kakva dosada! Što je to?! Nikad! Kuham, arhiviram mjesečne podatke za DHMZ, pa je tu i TV, tablet za novine. Sad ću i „Slobodnu Dalmaciju” morati ubaciti u favorite.
Usput smo u snijegu vidjeli životinjske tragove...
- Lisice, vukovi i poskoci su ti ovdje domaće životinje. Prošlog utorka je nećak uslikao jednog vuka, samca. Medvjedi se pojave, onako u prolazu, rijetko. U prosincu sam išao na Zavižan i po putu vidio tragove medvjeda. Imam gojzericu broj 44, ali trag njegove šape je bio veći. Pomislio sam: ovo je veći medvjed od mene! Prije mjesec dana sam tu ispred Doma uslikao guštera na kamenu i poslao sliku Vakuli, javio mi je da su mnogi koristili tu sliku, priča Drago i odnekud donosi bocu i u njoj pozamašnog – poskoka!
- Stariji je od ovog tvog fotoreportera! Tu je 40 godina, čuvamo ga i pokazujemo planinarima, ako ga sretnu da znaju s čime imaju posla.
Poznajete Zorana Vakulu?
- Prije je znao dolaziti na Zavižan. Čujemo se, šaljem mu slike naoblake i snijega. Kad su mi zanimljive, pošaljem mu, a on onda izabere, neku od njih i objavi u prognozi na TV dnevniku. Inače, dosta nas ljudi zove i pita nas kakvo će vrijeme. Najčešće odgovorim: vidit ćemo. A najsigurniji si ako kažeš „ako se ne promijeni, ostat će ovako. Naš posao je sadašnje i prošlo vrijeme, buduće je za sinoptičare, to je njihov posao.
Na svaki puni sat, razgovor se prekida, Drago obilazi meteorološke instrumente, pa ono što je zapisao šalje u Zagreb.
- Ovdje se sve promijeni za pet minuta, pa i za pet sekundi. Ponekad ispred Doma očitam instrumente, popnem se na kat do kompjutora i javljam kako je vidljivost odlična, a onda pogledam kroz prozor i vidim – gustu maglu! Ili obrnuto: javljam da je magla, a onda kroz taj isti prozor vidim more. Sve se to zna jako brzo mijenjati...
Izraz „pukao pogled”, ovdje ima specifično značenje, ovo nije jedan pucanj, ovo je rafal bez kraja! Kroz Dragin prozor se vidi more, otoci, Rab i neka njegova naselja su kao na dlanu, kao da su nadohvat ruke. Da smo došli i pješice, a na sreću nismo, taj bi spektakularni „rafal” mogao glumiti nagradu za sve prethodne napore.
Samo nemojte reći da vidite Italiju?
- E, a da ste došli prekjučer i vi ste mogli vidjeti vrhove Apenina. Danas je malo maglovito i mutno, ne dobaci se pogled svaki put jednako...
Ispred Doma, uredno posložena drva.
- Potrošimo godišnje 30 kubika. Nema mjeseca u kojemu ovdje nije pao snijeg, obično ne ložimo samo u srpnju i kolovozu, ali zna snijeg pasti i tada, pa moramo ložiti. Nekad je mala korist od toga. Jedan od mojih je nećaka bio ovdje u veljači 2018. U četiri ujutro, u grijanoj sobi iz koje šaljemo podatke, bilo je 10 stupnjeva u plusu! Vani je bilo minus 22, pa sam ga „tješio” da mu je unutra bilo 30 stupnjeva toplije nego vani. Početkom ožujka 2018. smo izmjerili 258 centimetara snijega, prozori su nam bili zatrpani, otvoriš vrata a dvije trećine je bijeli zid. Ništa, kad se smiri lopatu u ruke. Vidiš one instrumente, sada se za očitanje moram popeti tri stepenice, a kada zapadne snijeg, instrumentima prilazim odozgo, moram napraviti tri stepenice prema dolje da dođem do instrumenata. To ti je Zavižan. Često se zna dogoditi da otvorim vrata, a snijeg me zalipi u lice! Znam da me nitko neće čuti, ali promrsim „ma, daj, već sam se umivao”. I tako, svakog sata „umivanje”. Ti minusi su vama strašniji nego meni, mi smo navikli. I ne, nije me strah globalnog zatopljenja! Uostalom, više razloga za strah morate imati vi: di ste vi dok ja dođem "u prvi red do mora". A možda je to i jedan od načina da naselimo Liku?! Ja volim svoj posao i ne bih ga mijenjao, ne idem ja nikud.
Ni kad je najgore?
- Najgore je kada je nevrijeme, vijavica, veliki snijeg i hladnoća, a ti moraš doći na posao. Nije lako, ali i to mi je lipo. Znam ja, vi u gradu živite dobro. Mi na Zavižanu živimo lipo i ja moje lipo nikada ne bi minja za vaše dobro! Kad pet-šest dana dere bura, vijavica, kad zapada snijeg i inje, a onda se iznenada sve smiri i osvane lipo jutro. To nema cijenu!
Da nam je ovo rekao na početku, skratio bi nam priču...
Jedina žena koja je radila na Zavižanu je Štefanija! Naravno, Štefanija Vukušić!
Dragin brat Ante je na Zavižanu proveo pune 44 godine i u planinarskim krugovima uživa status nesporne legende. Ali, nije on jedini Vukišić – legendarna je i Dragina sestra Štefanija Tomaić Vukušić, jedina žena koja je radila na Zavižanu!
- Kad je čovjek mlad, onda može sve. Otišla sam gore s 19 godina, jer mi je otac na Zavižanu neprekidno bio tri mjeseca, pa se morao spustiti. Tražila sam posao, pa kad sam rekla da ću umjesto njega ići ja, svi su mi rekli "gdje ćeš ti, ti si žensko". Ali otišla sam, naučila posao i bila motriteljica 50 mjeseci i nije mi bilo teško, priča umirovljena Štefanija koja danas živi u mjestu Krasno i uživa čuvajući unučad.
- U veljači 1974. sam na Zavižanu bila sama 15 dana, inje je "naraslo" do pola metra, bila je jaka zima, punih 15 dana smo bilježili minus 4 stupnja, sjeća se Štefanija.
Ako ste mislili da je mirovina označila definitivan prekid s mjerenjima, varate se: Štefanija i danas vodi brigu o kišomjernoj stanici DHMZ-a u Krasnu.
- Tako se kaže: u Krasnu, a ne u Krasnom, upozorila nas je na kraju.
Zavižanski rekordi
- najniža izmjerena temperatura: -28,6 °C 10. 2. 1956.
- najviša izmjerena temperatura: 28,3 °C 22. 7. 2015.
- najveća visina snijega: 322 cm 21. 3. 2013.
- najviši izmjereni tlak zraka: 855,8 hPa 17. 9. 1975.
- najniži izmjereni tlak zraka: 797,7 hPa 2. 12. 1976.
- najveća dnevna količina oborine:155,4 mm 26. 12. 2009
- najveća mjesečna količina oborine: 672,8 mm listopad 1992.