Dok odmara na Pagu, nogometašica Mia Kalašić ispričala nam je svoju priču: Prve kopačke kupio mi je trener tenisa,a preživjela sam panedmiju u Bergamu

Sve je super i sve je za pet kad si muško i voliš nogomet. A što kad si mlada, lijepa žena i živiš za taj sport?

Upoznajte Miju Kalašić, 27-godišnju profesionalnu nogometašicu, koja će za nekoliko dana kopačke zamijeniti štiklama na natjecanju za Miss sporta.

Miju smo prekinuli u uživanju na plaži, u njezinu omiljenom gradu Pagu, kada je našem fotoreporteru Tomu Dubravcu zapela za oko žonglirajući malom loptom toliko stručno da smo joj morali prići.

– Dobro, drugom omiljenom gradu – kaže Mia uz široki osmijeh, inače Zagrepčanka koja je sva svoja slobodna ljeta provodila u djedovoj vikendici na ovom lijepom otoku sira i janjetine. Priznala nam je da nikad nema mira i da se ne može samo izležavati na plaži poput drugih cura željnih preplanule puti, nego da na neki način mora "ubit vrime" makar i malom loptom.

Lopta je za Miju sastavni dio života, prva ljubav i jedini put koji zna. Još je kao djevojčica "haklala" s dječacima u parku, no nije odmah otišla trenirati nogomet. Prije njega trenirala je tenis i streljaštvo, gdje su je roditelji vidjeli, točnije gdje su željeli da ostane.

– Moj teniski trener Miljenko vidio je da ja nakon svakog njegova treninga odlazim na obližnje nogometno igralište i molim dečke da me puste da igram s njima. Zapravo je on bio taj koji me potaknuo da odem trenirati nogomet. Inače je kineziolog po struci pa je odradio sa mnom nekoliko treninga kako bi se uvjerio da to nije samo moj hir ili želja za druženjem s dečkima. Prepoznao je moj talent i znajući našu lošu obiteljsku financijsku situaciju, kupio mi prve kopačke i odveo me na trening za djevojčice u Dinamo. Imala sam 13 godina kad sam odradila prvi trening u Dinamu i znala da se želim ovim profesionalno baviti – govori nam ova simpatična nogometašica, koja je poslije zbog svog talenta upala u reprezentacije U-17, U-19 i na koncu seniorsku žensku reprezentaciju na poziciji krila.

Zbog nogometa je odustala od fakulteta, PMF je jednostavno imao prezahtjevan raspored te Mia nikako nije mogla uskladiti treninge s fakultetskim obvezama. Ljubav prema najpoznatijem sportu na svijetu bila je jača od svega.

– Možda ima i malo inata u tome što sam odabrala nogomet jer sam željela pokazati i dokazati ljudima da kao žena mogu profesionalno živjeti od "baluna", da mogu položiti licencije za nogometnog suca i jednostavno izgraditi oko sebe jednu lijepu sportsku priču – govori nam Mia, kojoj je, kao valjda i svima na svijetu, pandemija koronavirusa poremetila velike planove.

Taman je u siječnju potpisala vrijedan ugovor s klubom Orobica iz talijanske Serije A, da bi već početkom ožujka svi treninzi bili otkazani, te je u Lombardiji osjetila kako je to biti u žarištu svjetske pandemije.

– U posljednji sam tren, prije kompletnog lockdowna, pobjegla iz Bergama kod suigračice u Milano jer nisam željela biti sama. Svi znamo što se poslije događalo u Bergamu, globalnom simbolu nesreće koju je nanio koronavirus. Tek sad vidim da mi je to bio odličan potez. Iako, iskreno, tada ni mi, ni itko oko nas, nismo bili svjesni što se zapravo događa – prisjeća se Mia, kojoj se, dok je o tome govorila, opušteno lice s godišnjeg odmora vrlo brzo uozbiljilo.

– Vijest o početku virusa suigračice i ja dobile smo u Firenci, na utakmici. Ušle smo u svlačionicu i vidjele da jedna djevojka plače. Rekla nam je da se nešto dogodilo u bolnici i da će joj mama morati ići u samoizolaciju. Tada se još nije puno toga znalo o virusu, a doslovno sat vremena nakon te scene, kad smo krenule natrag za Bergamo, svim ostalim djevojkama iz toga grada zvonili su mobiteli. Zvali su ih zabrinuti roditelji i upozoravali da će se nešto događati. Svima nam je preporučeno da kupimo hrane za dva-tri dana, jer se tad mislilo da ta cijela situacija neće dugo potrajati. Uh, kako su se samo zeznuli – komentira Mia, koja je tako ostala zatvorena u tuđoj zemlji na puna dva mjeseca.

– Smjele smo izići jedino kad bi nam ponestalo zaliha pa smo morale do trgovine, no to bi bilo samo jednom tjedno. Policija je patrolirala na ulicama, sve su pratili, a često su se čuli i helikopteri. Ma, bilo je kao u nekom SF filmu. Najgori od svega je osjećaj nemoći i neznanja što će biti sutra te dokad će sve to skupa trajati. Često sam se pitala što će biti s mojim životom... – prepričava nam Mia, koja je itekako zadala briga svojoj obitelji s obzirom na to da su najgore vijesti iz svijeta stizale upravo iz tih talijanskih gradova.

– Vezani su uz mene jer sam jedinica i stvarno ih je bilo jako strah. Govorila sam im da je sve u redu, jednostavno ih nisam htjela previše opterećivati. No, mislim da su mediji još više napuhali stvar nego što je ona u stvarnosti bila, jer, recimo, pokazivali su prazne trgovine, što one nikad nisu bile. Ipak, moram priznati, meni je bilo najgore biti zatvorena u četiri zida poput kakvog kriminalca – priznaje Mia, koja je zajedno s prijateljicom na balkonu stana u Milanu stvorila kućnu mini-teretanu.

– Meni je kao profesionalnom sportašu bilo strašno ostati bez dva mjeseca kvalitetnog treninga. Nažalost, nekoliko mjeseci prije potpisivanja ovog ugovora doživjela sam gadnu ozljedu, tako da sam se i zbog toga bila prisiljena odmarati. No, nas dvije smo se brzo snašle i odrađivale smo one treninge koje smo mogle, s rekvizitima koje smo imale kod kuće. Bila je to vrhunska improvizacija – smije se Mia, koja je tek sredinom lipnja prešla našu granicu i vratila se kući u Zagreb.
Iako je još pod ugovorom s talijanskim klubom, nije sigurna hoće li se vratiti.

– Hoće li biti taj najavljivani drugi val ili neće? Hoće li opet zatvarati granice, hoće li nam opet zabraniti treninge i zatvoriti nas u kuće? Nisam sigurna želim li se vratiti, posebno zato što je Italija ipak bila najteže pogođena i vjerujem da njihova vlast neće opet riskirati. Mene je iznenadilo što se ni jedan sponzor nije povukao iz našeg kluba te i dalje to sve izgleda kao da ide u fazu normalizacije, no jednostavno ne znam želim li se ponovno naći u situaciji da se ne mogu vratiti u Hrvatsku i da me zatvore u stan – jasna je Mia, kojoj ponuda za igranje u inozemstvu ne nedostaje.

– Imam drugih opcija, poput Španjolske, Austrije, čak i Skandinavije, ali, iskreno, treba mi vremena za odluku, morat ću dobro razmisliti. Malo ljudi zna da se mi iz male Hrvatske moramo puno više potruditi da upadnemo u neki strani klub, a onda dati još 200 posto od sebe da ne sjedimo samo na klupi. Zaista nije lako, zato i nema puno Hrvatica vani. Moj put je bio prepun prepreka i trnja, no ono što sam naučila jest da nije stvar koliko sebe daš na treningu ili utakmici, nego jedino i isključivo psiha. Nikad, ni nakon stotog pada, ni nakon najtežih udaraca, ne smiješ "pasti u glavi"– ističe Mia, koja je primjer za to sama po sebi jer ni nakon nekoliko teških ozljeda, ni raznih odbijanja od klubova, ni konobarenja uz treninge kako bi plaćala sve obveze, pa ni čestih neshvaćanja u društvu, nije odustala.

– Previše sam se puta susrela s predrasudama kao žena koja igra nogomet, koja se time profesionalno bavi, počevši od mladih dana. Pa čak me ni vlastiti roditelji nisu podržavali, nisu dolazili na utakmice, bili su uvjereni da će me proći, da je to samo neka moja faza. Ali eto, ta je "faza" postala moj život... – zaključila je Mia.