StoryEditor
Zadar plusFOTO: KAKO JE RUŠEN I GRAĐEN MODERNI ZADAR (1. DIO)

Dr. Antonija Mlikota: Zadrani su Teatro Verdi opljačkali do temelja, a Krleža se žalio da su Sv. Lovru pretvorili u javni wc!

7. svibnja 2017. - 20:10
izlozba5-250417_2

Na zrnatoj crno-bijeloj fotografiji vidi se raskoljena zgrada, od vrha do dna. Tri skladna kata građevine povezuje niz arkada, a iznad njih, pod otvorenim nebom, velika je prostrana galerija. Na njoj se - u gornjem desnom dijelu slike – naziru ljudi kako iz konstrukcije čupaju neke grede ili daske. Ti ljudi su najvjerojatnije Zadrani, a ta raskošna ruševina izgrađena 1865. u neorenesansnom stilu, s 1500 mjesta u gledalištu, 75 loža, pozlaćenim kipovima i štukaturama te dvoranama za kazalište, koncerte i ples, čuveni je Teatro Verdi. Zgrada je u ratu bila pogođen avionskom granatom koja nije eksplodirala, ali joj je oštetila krov i dio unutrašnjosti. Iako se radilo o djelomičnom oštećenju to najveće kazalište na istočnoj obali Jadrana, koje je podsjećalo na nekadašnji bogati kulturni i društveni život Zadra, nije obnovljeno nego je u poraću najprije temeljito opljačkano, a potom miniranjem do temelja srušeno.

Fotografija koju objavljujemo kao povijesni ekskluziv najvjerojatnije je nastala 1952. godine (autor Zvonimir Barbarić?) i na plastičan način prikazuje u kakvom je stanju bio Zadar sedam godina nakon završetak rata kojeg je dočekao kao hrvatska inačica njemačkog Dresdena: gotovo u cijelosti razoren u savezničkim bombardiranjima 1944. godine, ali i u poslijeratnom raščišćavanju ruševina. Iz tog doslovnog praha i pepela počeo je nicati novi, današnji Zadar, ali na tom putu nije išlo sve baš lako. Naprotiv, premda oslobođen 1944., Zadar je do 1947. bio administrativno teritorij Italije. Tek 1954. savezna vlada ga priznaje kao novooslobođeno područje, a 1959. dobiva status jednog od 13 najnerazvijenijih područja na prostoru bivše Jugoslavije.

Te kritične godine Zadra, vrijeme u kojem je grad poprimio svoj današnji izgled, tema su velike izložbe "Zadar - poslijeratna urbanističko-arhitektonska obnova 1944.-1958.", postavljene u sedam dvorana obnovljene Kneževe palače. Riječ je o, po mnogočemu, zadarskom kulturnom događaju godine, za što su zaslužne dvije žene: incijatorica izložbe, rođena Zadranka, mr.sc. Dubravka Kisić, ravnateljica Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU, i dr.sc. Antonija Mlikota, povjesničarka umjetnosti sa Sveučilišta u Zadru, koja je i doktorirala na poslijeratnoj obnovi Zadra. Izložba je svoju premijeru imala u Zagrebu, no zadarska je značajno obogaćena arhivskom, fotografskom i filmskom dokumentacijom iz tog vremena, za što su zaslužni Nevena Štokić iz Galerije umjetnina Narodnog muzeja i Denis Martinović iz Državnog arhiva u Zadru.

O važnosti izložbe i izgradnji poslijeratnog Zadra razgovaramo s dr.sc. Antonijom Mlikotom.

Izložbu ste vremenski odredili dvjema godinama, 1944. i 1958. Zašto su one važne za Zadar?

- Izložba je kronološki određena godinom oslobođenja Zadra i godinom kada je službeno odbijen regulacijski plan povijesne jezgre Zadra Bruna Milića. Izbor dokumenata predstavljenih na izložbi organiziran je u četiri tematska modula u kojima su prikazani: Zadar prije rušenja u Drugom svjetskom ratu, bombardiranje grada i njegove posljedice, prvi projekt obnove 1945./46. godine – regulatorna osnova Zadra autora Milovana Kovačevića, Božidara Rašice i Zdenka Strižića te natječaj za regulatornu osnovu iz 1953. godine, četrnaest natječajnih radova, zaključno sa sintetskim radom autora Bruna Milića koji je realiziran na temelju daljnje razrade rezultata tog natječaja. Zapravo smo se na neki način željeli obnoviti postav izložbe Urbanističke i arhitektonske rekonstrukcije Zadra postavljene u prostorijama Instituta za likovne umjetnosti JAZU u Zagrebu (od 29. prosinca 1956. do 16. siječnja 1957. godine). Izložba je bila postavljena u tri dvorane, u prvoj je bio prezentiran prijeratni izgled Zadra; u drugoj su bili izloženi analitički planovi i stanje prije regulacije, kojima je bio cilj postizanje sinteze odnosno urbanističke osnove buduće cjeline; a u trećoj dvorani bili su predstavljeni sadržaj te sinteze, odnosno regulacijskog plana, s tada recentnim projektnim ostvarenjima u Zadru. Dakle ovakva cjelovita izložba arhitektonske i urbanističke obnove Zadra ponovno se postavlja u izložbeni prostor, točno šezdeset godina kasnije.

Kako je izgledao Zadar nakon rata?

- Nepune četiri godine nakon završetka ratnih djelovanja Miroslav Krleža će prilikom posjeta Zadru vizure njegovih ulica nazvati "pompejanskim", dvije godine kasnije istu asocijaciju imat će i začuđeni turisti koji će pitati Zadrane „Kako možete živjeti u tom gradu razorenom poput Pompeja?". To pitanje najslikovitije opisuje stanje u Zadru u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Zadar je do 1947., do potpisivanja Mirovnih ugovora, pravno gledano bio talijanski teritorij, nakon rata nije dobio status novooslobođenog područja (samim time je i pomoć u obnovi izostala). Još više začuđuje da je takvo stanje trajalo punih deset godina, jer je tek 1954. godine odlukom Savezne vlade Zadar proglašen novooslobođenim područjem. Takav status je imao do 1959. godine, kada je odlukom Saveznog Izvršnog vijeća Jugoslavije područje bivšeg Kotara Zadar, zajedno s još trinaest Kotara Jugoslavije, proglašen privredno nerazvijenim područjem. To je zapravo bilo dobro za Zadar jer su počela pristizati posebna sredstava za razvoj iz republičkih i saveznih tijela.

Koliko je u "brzini" obnove kumovala etiketa Zadra kao talijanskog grada pa i revanšizam komunističkih vlasti?

- Etiketa "talijanskog" grada, odseljeno prijeratno urbano stanovništvo, doseljavanje velikog broja stanovnika s otoka i ruralnih područja kao i ondašnja politička situacija i društveno uređenje nisu išli u prilog brzoj i efikasnoj obnovi i izgradnji povijesne jezgre Zadra. Većina kuća je zbog stradavanja i odseljavanja stanovništva ostala bez vlasnika, samim time bile su prepuštene devastacijama i pljačkanjima u zadnjim mjesecima rata i nakon ulaska vojske i novodoseljenih stanovnika u grad.

Što je ostalo od grada nakon rata? Kako je tekla obnova grada?

- U sedam godina u povijesnoj jezgri je obnovljeno ili izgrađeno nešto više od 11 posto nekadašnje izgrađene površine. U tom razdoblju je veliki dio uporabljivih zgrada jednostavno prepušten propadanju, a one koje su bile naseljene, često su namjerno devastirali sami korisnici, posve nesvjesni činjenice da stanovi koje su dobili na korištenje, iako dotrajali, imaju veliku materijalnu vrijednost. Na takvo stanje i opći nemar za koji nitko ne snosi posljedice je više puta upozoravao i sam Bruno Milić.

Pretpostavlja se da je šire gradsko područje kraj rata dočekalo s oko 5.000 stanovnika. Početkom 1945. godine grad je već imao 8.392 stanovnika, od ukupno 115.713 stanovnika koliko je imao zadarski okrug. Popisi su se vodili po takozvanim rajonima na koje je 17. ožujka 1945. godine podijeljeno cjelokupno gradsko područje. Tri godine kasnije, 1948. godine Zadar je imao 13.954 stanovnika, 1953. godine 16.146 stanovnika, 1961. godine 25.243 i 1971. godine 43.087 stanovnika. Prava obnova poslijeratnog Zadra počinje tek desetak godina nakon završetka ratnih djelovanja.

Koliko je zgrada bilo srušeno, koliko ih je uklonjeno tijekom sanacije, a koliko tijekom izgradnje?

- Kraj rata povijesna jezgra je dočekala u ruševinama, neke od ondašnjih procjena šteta navode da je 80 posto gradskog tkiva uništeno ili oštećeno. Postotak potpuno urušenih kuća kretao se prema nešto kasnijim procjenama od 45 do 60 posto. U rujnu 1945. godine Slobodna Dalmacija donosi precizne podatke o broju srušenih i oštećenih kuća u povijesnoj jezgri Zadra. Prema ondašnjoj procjeni 480 zgrada je potpuno srušeno (32 posto), 100 zgrada trebalo je zbog oštećenja srušiti (7 posto), 270 zgrada bilo je opožareno (18 posto), 340 zgrada teško je oštećeno (23 posto), a lakše oštećenih zgrada bilo je 310 (20 posto).

Kad se to sve zbroji, praktično niti jedna zgrada na području Poluotoka nije bila bez ratnih oštećenja!

- Rijetke zgrade bile su bez oštećenja. Godinu dana kasnije u izvještaju koji se odnosi na prve dvije poratne godine pod naslovom Pregled obnove Zadra od oslobođenja do danas navode se slični podaci. Prema tome izvještaju do kraja 1946. godine osposobljeno je ukupno 324 stanova, od toga je 146 trebalo sanaciju i popravke, a 178 stanova je bilo odmah useljivo. Prema navedenim podacima u povijesnoj je jezgri bilo oko 1500 građevina od kojih je 580 bilo srušeno ili ih je trebalo odmah srušiti, a teže je bilo oštećeno 340 građevina, dakle lakše oštećenih, opožarenih i useljivih zgrada je bilo oko 580. Veliki broj zgrada je uslijed bombardiranja bio opožaren s oštećenim ili urušenim krovištem i međukatnim konstrukcijama. Kako se nije pristupilo njihovoj hitnoj sanaciji, kuće su bile izložene utjecaju obilnih kiša koje su padale cijelu zimu, što je još više ubrzalo njihovo daljnje propadanje.

U najvećem postotku su danas u povijesnoj jezgri Zadra zapravo novogradnje izgrađene nakon rata, čak i dobar dio zgrada za koje mislimo da su historijske su zapravo rekonstrukcije jer su se zidovi namjerno rušili do temelja i zidali ponovno, na takvu opasnu praksu je upozoravao naš povjesničar umjetnosti Ivo Petricioli.

Bilo je primjera i urušavanja, primjerice Gradska loža je tek jednom trećinom izvorna, ostalo je rekonstrukcija jer se ona uslijed velikog tereta od ostatka ruševina koje nitko nije očistio urušila, pa je Cvito Fisković kao oblasni konzervator prozvao gradske vlasti zbog nemara prema spomenicima koji su im 'pred nosom', isto je učinio i Miroslav Krleža kada je vidio da Sv. Lovre služi kao javni wc te da je u nekim dijelovima do vrha zatrpan otpadom i smećem.

Je li to možda bio neki obliku odmazde prema talijanskom Zadru ili o ponašanju iz čiste nužde za preživljavanjem?

- Deset godina nakon završetka rata kuće u povijesnoj jezgri su se i dalje rušile i minirale, iako su mnogi već, u to vrijeme, utvrdili da je to negativna praksa i da se dobar dio kuća ipak trebao i mogao obnoviti. Tekst "Što će nam ostati od Zadra" arheologa Šime Batovića, ondašnjeg mladog kustosa u Arheološkom muzeju u Zadru, objavljenog u Glasu Zadra, zorno svjedoči o situaciji u Zadru i očaju jednog stručnjaka koji ne može zaustaviti uništavanje vrijednih nalaza po gradu. On se u tekstu između ostalog pita: "Nije li danas 1954.? Davno je već završio rat, a Zadar se ruši i dalje."

Zadar je u svojoj tromilenijskoj povijesti četiri puta bi razaran – od potresa u 6. st., od križara 1202., u Drugom i Domovinskom ratu - ali nikada tako sustavno i nikada tako obimno kao u savezničkim bombardiranjima 1944. godine. Stradao je, međutim, i nakon rata, tijekom obnove, a paradigmatski je slučaj kazališta Verdi koje je jednostavno bilo pokradeno, gotovo do temelja!

- U svom doktorskom istraživanju sam radila studije slučaja na kojima sam dokazala da su zgrade u Zadru često bezrazložno rušene, poput kazališta Verdi iz kojeg su izvukli grede (bilo ih je lakše vaditi po rubovima povijesne jezgre i iz cijelih zgrada nego iz ruševina) i drugu građu, iako je već bilo određeno da će se zgrada sačuvati i obnoviti. Sličan primjer dogodio se i s palačom Capitano Grande, obližnjom zgradom Armamenta koja je također bila manje oštećena, ali nakon svakodnevnih pljačkanja, solidna i upotrebljiva zgrada pretvorena je u ruševinu.

U Izvještaju o stanju historijskih spomenika u Zadru iz kolovoza 1945. godine Stjepan Gunjača navodi: Zgrada je predložena za direkciju muzeja. Jako je oštećena ne toliko bombardiranjem koliko ljudskom rukom“. Sličnu su sudbinu imale brojne kuće i palače u povijesnoj jezgri. Primjerice, prilikom gradnje zadružnog doma u Zemuniku dvojica zadrugara su prilikom skupljanja građevnog materijala po povijesnoj jezgri jednostavno pokupili iz Crkve sv. Marije dvije mramorne posude za svetu vodu i odnijeli ih u Zemunik. Škropionice su vraćene zbog intervencije konzervatora Grge Oštrića koji je na vrijeme uočio njihov nestanak, ali da nije, bile bi ili ugrađene u novi zadružni dom ili jednostavno razbijene i upotrijebljene kao sitni građevni materijal.

Isto tako usprkos zabrani konzervatora, bez potrebe su minirane zgrade sučelice Crkvi sv. Marije te su oštećeni portal i ogradni zid crkve. S druge strane, imamo opozitne primjere, tako je zgrada banke koja se s vremenom urušila skoro do temelja, gotovo u cijelosti faksimilno obnovljena. Sve je ovisilo o moći investitora. Solidna zgrada Hrvatske banke i knjižarnice jednostavno je minirana jer je vojska odlučila baš na tom mjestu započeti izgradnju jedne od prvih poslijeratnih stambenih zgrada.

Izvukla sam čitav niz takvih primjera i mogu zaključiti da se Zadar namjerno rušio i nitko nikada nije snosio posljedice za takve odluke i postupke, kao i nigdje drugdje u to vrijeme. Ali u Zadru je to jednostavno predugo potrajalo, više od deset godina i s pravom se Batović zapitao 1954.: "Što će nam ostati od Zadra?"

Kako su se onodobni Zadrani snalazili u tako porušenom gradu?

- Zadar je u to vrijeme bio grad u koji su stručne osobe dolazile i radile ne vlastitim izborom, nego "direktivom" s neke više instance. Često su ti novi stanovnici s nostalgijom gledali prema "gore" (prema Zagrebu) gdje je "radio signal dobar svaki dan, gdje novine stižu isti dan, gdje su koncerti, kazalište, čitaonice, izložbe, balet, brojne kinodvorane". Velika većina obrazovanih građana je zapravo tek bila na privremenom radu u Zadru. S druge strane, prosječni građani su se uglavnom u Zadar doselili nakon rata i usprkos godinama provedenim u gradu nisu se prilagodili novoj sredini niti su osvijestili pripadnost gradu, a samim time niti zanimanje za njegovu prošlost i poštivanje prema vrijednosti sačuvanih spomenika. Genius locci bio je izgubljen, nestala je memorija mjesta i kolektivna svijest o pripadnosti gradu, sve je to nestalo odlaskom većine dotadašnjih stanovnika, a oni koji su ostali postali su manjina u vlastitom gradu. Bivši predsjednik NGO-a Zadar i član žirija za Natječaj za regulacijsku osnovu grada Zadra, Ante Maštrović tako u svom tekstu navodi kako osim obnove i izgradnje urbanog tkiva treba oblikovati i „tip novog socijalističkog građanina Zadra.“ Od novog građanina se tražilo da poštuje prošlost, spomenike kulture, ali i stambeni prostor koji je dobio na korištenje, da brine o čistoći pred kućom u kojoj stanuje, da čuva parkove i javne površine, poštuje javni red i mir. Naglasio je kako je to najteži i najdugotrajniji zadatak jer je većina ondašnjih stanovnika Zadra došla u grad iz okolice, bilo sa sela ili otoka, koji nisu navikli na potrebe i probleme života u gradu. Kulturu građana kao važnog faktora u očuvanju i zaštiti spomenika naglasio je u svome tekstu i zadarski konzervator Grga Oštrić.

Kako je funkcionirao gradski život?

- Veliki problem u funkcioniranju grada i dalje su predstavljale ruševne i oštećene zgrade koje su postale javni deponiji kao i neredovito odvoženje smeća iz već obnovljenih kuća i osposobljenih ulica (ponekada se smeće ne bi pokupilo i po dva mjeseca). Bio je i slučaj, o kojem pišu ondašnje novine, da su stanari bacajući smeće kroz prozor zatrpali njime cijelu jednu ulicu u blizini Crkve sv. Ilije. Klesani građevni kamen koji se mogao iskoristiti, što bi smanjilo troškove gradnje u budućim projektima 'nekontrolirano' je završavao u drobilicama, kao i brojni arheološki nalazi i dekorativni dijelovi brojnih zadarskih kuća i palača (poput portala, prozorskih okvira, stupova, bunarskih kruna i druge kamene plastike). Uz sve to, arhitekt Stjepan Planić upozorio je 1953. godine Akademiju na alarmantnost situacija u kojoj Gradski odbor u Zadru, prema vlastitim odlukama od 1948. godine provodi bespravnu gradnju.

Što su vlasti poduzimale da se takvo ponašanje spriječi?

- Kako bi barem donekle zaštitili povijesnu jezgru od nekontroliranog odnošenja građevnog materijala i dragocjenosti iz ruševina, vlasti su nakon rata podijelile povijesnu jezgru na zone. Prva zona je obuhvaćala Staru rivu, odnosno operativni dio obale u luci do kuće INCIS, gradska vrata bila su privremeno zazidana, podignuti su zidovi gdje je to bilo potrebno, a kod kuće INCIS su postavljena žičana vrata. U toj se zoni građanstvo moglo kretati slobodno, bez posebnih propusnica.

Druga zona obuhvaćala je preostali dio obale i sve dijelove grada koji nisu bili predviđeni za useljenje te je bila odijeljena od ostalih zona svim vrstama zapreka, a dio zapreka koje su imale otvore čuvala su tri do četiri stražara pod zapovjedništvom Pozadinskih komandi. Treću zonu činio je najmanje oštećeni dio grada u koji je bilo moguće useljenje zbog većeg broja sačuvanih i manje oštećenih zgrada, a koje su mogle služiti i u javne svrhe, poput općinske zgrade, kavane Central, škole, kina, hotela Bristol, palače Namjesništva, Kneževe palače i ostalih zgrada. U toj se zoni nalazilo i oko stotinjak trgovina pa je njihovo osposobljavanje bilo nužno za oživljavanja grada. Iako se navodi da se danas uglavnom sačuvani blok kuća između Crkve sv. Šime i Narodnog trga treba srušiti, bilo je privremeno dozvoljeno otvaranje trgovina u tim kućama i popravak krovova zbog skladištenja prikupljenog pokućstva i ostalih upotrebnih predmeta iz svih zona. 

Razaranje povijesne jezgre je dakle trajalo godinama nakon rata?

- Razaranje zadarske povijesne jezgre evidentno nije završilo ratnim djelovanjima nego se nastavilo kroz miniranja barem sljedećih deset godina ili kako je to Grgo Gamulin istaknuo ”jer je ruka bez osjetljivosti i bez osjećaja porušila ostatke što su ih bombe sačuvale”. Zalaganjem Miroslava Krleže, stručnjaka u Zadru i drugih članova ondašnje Akademije miniranja će se prorijediti i konačno zaustaviti, kao i praksa bespravne gradnje.

 

Šime Batović: "Veći zločinci smo mi što uništavamo čitave ulice i kvartove što su stvarala pokoljenja i stoljeća!"
Evo kako je Šime Batović kao mladi arheolog i kustos Arheološkog muzeja 1954. u Glasu Zadra upozoravao na pogubno ponašanje tijekom obnove grada“… Nažalost moramo biti svakodnevni svjedoci daljnjeg rušenja te nestajanja našeg grada. Pomalo se gubi Zadar — stvaran kroz tisućljeća — pred našim očima. „Rat“ reći će netko slegnuvši ramenima. Nije li danas 1954.? Davno je već završio rat, a Zadar se ruši i dalje. Teško nam je priznati naš grijeh. Još smo veći zločinci mi što uništavamo čitave ulice, kvartove, što su stvarala pokoljenja i stoljeća. Kako je krasno svaki dan čuti detonacije mina? Eto nas na djelu! Tako se kroz noć izmijenilo lice našega grada, što stoljeća i mnogobrojne krvavo borbe nisu mogle učiniti. Divnog li uspjeha? Dobiti smo zraku, svijetla, sunca. To nam je trebalo. Ostao nam je naš jadni kamen. I sad možemo zidati novi grad, veličanstven, pun cvijeća i sunca, ali kojem možemo dati ime ne Zadar, nego bilo koje drugo, to je svejedno. Jer ga ništa drugo više neće vezati uz krvavu prošlost Zadra i našeg naroda. Prolazeći kroz njega, sjetit ćemo se samo protuzrakoplovnih skloništa i kupola tuđinskih tvrđava: na klanje dvadesetog stoljeća. Zadar će ostati na nekoliko požutjelih stranica povijesti.”

 

Miroslav Krleža opisuje razrušeni Zadar

Fasade sa šesnaest pačetvorina. Od prozora uglavnom modro, a nad tim nebo otvoreno, okviri kameni, fasade sa dvadeset prozora, zabat od krova i dimnjaci, otvoreno kao kutija. Jedno stablo u bloku od petnaestak kuća. Živo bujno miče se na svibanjskom povjetarcu, živi zeleno. Pločnik ulice pompejanske. Plavkasti kamen i žljebovi. Stepenice, traverse, cigle, blokovi, kameno smeće, jama, lastavica, jedna cisterna čitava, studenac, jedan rasparani dimnjak kao gotički luk. Slike na pojedinim četvorinama, sobe kao scene halucinantne: jedan burg u mozaiku sa kanalom i modrim gondolama, bijele kule s à la Fouqet, iluminacija milanskog hercega. Oljuštena žbuka: profil čovjeka en face s unakrštenim rukama. Slova neonska. Risto na ćošku. Trava, korov na stijenama i pospana i isfurgana fasada s korovima, paleta apstraktnoga slikarstva po zidovima, kuća s peterokrakom, gdje gole žene nose konsole stropa jednog sabora: loši likovi, gospoda s perikama, Teatar. Vrane stanuju tu i pacovi, Machbetovske životinje, srednjovječne macabre zvjerke. Rimska vučica nabila je na glavu svoju gubicu i pretvorila se u Agnus dei, a nad njime piše: Vincere.”

24. svibanj 2022 16:52