StoryEditor
Zadar plusFOTO: VOLONTERI SU IZGRADILI NAJLJEPŠU PLANINARSKU KUĆU U HRVATSKOJ

Evo kako je u srcu Velebita, na 1280 metara nadmorske visine, iznikao novi ‘Vlaški grad"...

17. siječnja 2020. - 12:40
vlaski2

Kada je na novogodišnjoj sjednici Hrvatskog planinarskog saveza sklonište Vlaški grad u Nacionalnom parku Paklenica proglašeno najboljom planinarskom kućom u Hrvatskoj, za mladog zadarskog arhitekta Domagoja Diklića ta je nagrada bila dvostruko priznanje. Diklić je predsjednik Planinarskog društva Paklenica iz Zadra, čiji su volonteri nevjerojatnim angažmanom i svojim rukama uspjeli obnoviti legendarno sklonište na Velebitu, ali i arhitekt koji je projektirao “Vlaški grad”, koji je svojim arhitektonskim rješenjem, kvalitetnom izvedbom i uzornim uređenjem, zaslužio nagradu za najbolju planinarsku kuću u Hrvatskoj.

Graditi objekt u planini, na nepristupačnoj mjestu i 1280 metara nadmorske visine, samo je po sebi avantura. Kad se tome pridoda zanimljiva povijest ovog skloništa, nevjerojatna ljepota lokacije na kojoj je sagrađen i požrtvovnost planinara koji su ga digli iz temelja, priča o Vlaškom gradu zaslužila je biti ispričana.

Vlaški grad zapravo je istaknuti, stjenovit vrh iznad Male Paklenice i jedan od najslikovitijih vidikovaca na području cijelog nacionalnog parka. Sa svih strana je vrlo strm, a prepoznatljiv je po kamenitom vršnom dijelu koji strši iznad šume. Sa samog vrha pruža se jedinstveni pogled na netaknutu divljinu Male Paklenice s jedne strane, visoravan Libinje s druge strane te na najljepši velebitski vrh, Sveto brdo, u pozadini.

Ispod samog vrha nalaze se i izvori dvaju povremenih krških tekućica. Potoci Mala Paklenica i Orljača izviru i teku svaka sa svoje strane Vlaškog grada da bi se kasnije, zaobilazeći Jerkovac, Kom i Komić spojile tvoreći strmi i divlji kanjon Male Paklenice.

Upravo tu, u šumarku nadomak sedla pod vrhom nalazi se planinarsko sklonište “Vlaški grad”.

U golom krškom krajoliku, osnovna jedinica arhitekture velebitskih podgorskih sela i zaseoka je mala, kompaktna, kamena kućica sa minimalnim otvorima. Njen izgled diktirali su teški uvjeti života u surovom podneblju i (ne)dostupnost građevinskog materijala koji svaku gradnju pretvara u iznimno složen i dugotrajan, gotovo cjeloživotni pothvat.

- Arhitekturu skloništa diktiraju uvjeti planine. Kako je život u planini sveden na ono fizički osnovno tako je i arhitektura skloništa ogoljena na minimalni broj elemenata potrebnih za život: krov, ognjište, stol i ležaj. Planinarsko sklonište kao objekt za privremeni i povremeni boravak u nepristupačnom predjelu tipološki je nasljednik pastirskih stanova kao privremenih ljetnih domova. Zato je, sljedeći zatečenu tradiciju gradnje i volumen nasljeđen od staog, uklonjenog objekta, sklonište dizajnirano kao kompaktan volumen kamene baze, drvenog nadgrađa i kosog, dvostrešnog limenog krova uz poštovanje suvremenih graditeljskih principa - govori nam Domagoj Diklić dodajući kako su još i prije Domovinskog rata članovi PD Paklenica maštali o skloništu što bliže Svetom brdu, koje spada u najljepše vrhove u cijelom lancu Velebita.

Upravo područje Vlaškog grada, kao frekventna lokacija koja je križanje pravaca prema okolnim planinarskim zanimljivostima, sa svojim izvorima pitke vode, nametalo se kao logičan odabir. Zato je i Hrvatska vojska u ratu, 1993. godine, baš na tom mjestu izgradila svoj objekt- priča Domagoj o prvom skloništu koje je prethoditi današnjoj kući.

Kako je rat završio, tako je i sklonište ostalo napušteno i devastirano sve dok njegovo održavanje nije preuzelo Planinarsko društvo „Paklenica" iz Zadra. Sakupili su donacije, kupili materijal koji su na planinu dopremili uz pomoć MUP-ovog helikoptera i krenuli u obnovu. Na nasreću, netom po završetku radova u svibnju 2000. godine sklonište je potpuno nestalo u požaru čiji uzroci nikada nisu utvrđeni.

Zadarske planinare to nije obeshrabrilo nego smo krenuli u novu obnovu. U naredne dvije godine, na ovoj teško pristupačnoj lokaciji, na zgarištu starog skloništa, izgrađeno je novo koje je više od 14 godina pružalo utočište i zaklon svakom posjetiocu i planinaru, svjedočeći o ljubavi jedne generacije prema našoj najljepšoj planini. No, trošni materijal s vojnih baraka koji je korišten za obnovu ipak je odradio svoje, a objekt postao nesiguran za svoje korisnike.

Prije sedam godina, PD Paklenica dobiva odborenje Ministarstva zaštite okoliša i Nacionalnog parka Paklenica da krene u novu, treću po redu obnovu legendarnog i omiljenog skloništa svih planinara. Ovoga puta iz temelja. Prvo je, u suradnji sa Hrvatskom ratnim zrakoplovstvom, s lokacija Vlaški grad i Ivine vodice otpremljeno preko 30 metara kubnih otpada zaostalog iz Domovinskog rata kojeg su prikupili volonteri “Paklenice”, a zahvaljujući vojnim helikopterima dopremljen je materijal za izgradnju temelja novog skloništa.

Bilo je to u ljeto 2015. godine nakon čega su radovi prestali na gotovo dvije godine. Bez novca za materijal i pomoći helikoptera nisu mogli nastaviti sve do prosinca 2017. godine kada su dobili odobrenje za transport materijala. Eskadrila transportnih helikoptera 93. Zrakoplovne baze u jedan je dan na mjesto budućeg skloništa dostavila 35 tona građevinskog materjala. Kad je hladnoća popustila, a snijeg se otopio, na proljeće 2018. godine započeli su radovi na izgradnji skloništa. Za izvedbu radova angažiran je bio prijatelj i meštar za kamen Ivica Knežević iz Modriča. Uz njega, veliku većinu radova obavili su volonteri PD Paklnica.

- Radilo se svaki vikend. Svaki petak poslje posla ekipa bi se skupila, stavila ruksake pune alata i građevinskog materijala na leđa i u pravilu noću pješačila dva i pol sata do Vlaškog grada. Spavalo se vani, u šatorima, i radilo subotu i nedjelju. Tako smo proveli gotovo svaki vikend 2018. i prve polovice 2019. godine. Bilo je tu mnogo avantura i problema, mnogo znoja i rada, ali to je jedno veliko iskustvo. Veliko je zadovoljstvo vidjeti da su se ljudi kroz izgradnju skloništa, taj naš zajednički cilj družili, zabavili, zbližili i sprijateljili. Žao mi je što neki od članova koji su gradili stara skloništa i započeli ovu obnovu Vlaškog grada kao što su Daniel Nečas Hraste, bivši predsjednik PD Paklenica i Gorki Lovrinov, naš vrijedan član, nisu doživjeli da vide završetak obnove - priča nam Domagoj o objektu čija je nedostupna lokacija zahtjevala što jednostavniju izgradnju i što lakše održavanje. U nemogućnosti da se prikupi dovoljna količina lokalnog kamena za cijeli objekt, kamenom je zidana samo baza dok se nadgrađe zidalo porobetnoskim blokom i oblagalo drvenim fasadnim elementima. Kamena baza služi da ublaži visinu objekta ali i kao zaštita skloništa od velikih količina snjega koje zimi padaju na lokaciji.

Osnovni, monolitni volumen "zarezan" je na južnom pročelju kako bi se naglasio ulaz i pružio minimalan zaklon od snjega i vjetra. Taj uvučeni ulaz ujedno služi za ostavljenje suhih i nacjepanih drva za ogrijev, planinarskih štapova i cepina.

Prema zapadu, volumen se maksimalno otvara velikom staklenom stijenom i terasom kako bi se naglasilo ono najvrjednije što lokacija pruža, predivan pogleda na prostranstvo Male i Velike Paklenice, Velebitskog kanala i otoka. Prizemlje je organizirano maksimalno učinkovito i jednostavno. Uz stražnji zid smještaju se klupe/ležajevi, centralno se smješta masivan stol, nasuprot ulazu stubište za spavaonicu, a desno od ulaza je peć/štednjak. Potkrovlje je jedinstveni prostor, zajednička spavaonica za što veći broj osoba.

Radovi su završili u lipnju 2019. godine, a sklonište je svečano otvoreno u sklopu obilježavanja 120 godina planinastva u Zadru. Na svečanosti je bilo čak stotinjak planinara, a velika zabavu na Lobinju nije uspjelo pokvarilo ni loše vrijeme. 

 

Posveta vrijednim planinarima

Kao posveta svim vrijednim planinarim koji su radili na izgradnji skloništa na stražnjem zidu su urezani stihovi "Velebite vilo, Velebite suzo miluje te nebo tisućama boja" iz pjesme Velebite suzo zadarskog pjevača Đanija Maršana, a na bčne zidove postavljeni su panoi sa informacijama o korištenju skloništa, povijesti samog objekta i velika karta NP Paklenica. 

 

Boravak u planini 

Rasvjeta je napravljena maksimalno diskretno i nenametljivo jer planinarsko sklonište je mjesto na kojem ne želite vidjeti rasvjetna tijela. Djelovi interijera s kojima su korisnici najviše u kontaktu su obloženi su ili izrađeni od drva. S nekoliko sitnica, kao što su sajle za sušenje odjeće, vješalice za ruksake umivanik sa ogledalom boravak u planini je učinjen lakšim i jednostavnijim, pogotovo u uvjetima gužve koja zna vladati u planinarskom skloništu.
 

Izdvojeno

24. veljača 2021 12:36