- Nije meni ni ljenčarenje strano, da ne biste imali krivi dojam. Mislim da sam na javnim mjestima ostavio više od tisuću radova no o tome nikada nisam vodio evidenciju. Ukoliko netko nešto poželi, ja mu to napravim, a ako mu se sviđa može to i uzeti – kaže fra Jaki između dva dima lule u crkvi sv. Donata gdje je izložio 33 rada. Gregov je kiparstvo diplomirao u Rimu, ali to nije jedino područje njegovog interesa – on je teolog i bivši misionar, ali istodobno jedan od najvećih umjetnika među fratrima - kipar, slikar, pjesnik, restaurator i konzervator. U početku je kaže bio – električar.
-Život, eto, nosi tako. Rodio sam se na Pašmanu, a srednju sam školu za električara završio u Zadru. Išao sam potom u fratarsku gimnaziju, a onda na akademiju. Otac mi je bio kovač i kovačija je na otoku Pašmanu bila zanimanje Gregovih tri naraštaja. Već od najranije mladosti igrao sam se udarajući po željezu i oblikujući jednostavne forme. Kipar se ne postaje već rađa, a svaki rad je produžena stvarateljska ruka. Pravi umjetnik informaciju samo pretvara u formaciju - pojašnjava fra Jaki. Po završetku akademije poput mnogih svećenika-misionara odlazi na dvije godine u Sjevernu Ameriku, no to mu razdoblje, iako vrlo plodonosno, nije bilo najdraže.
-Imao sam puno prilika za rad, no osjećaj je bio drugačiji i radove sam ostavljao bez nekog žaljenja. Nije to bilo to – navodi. Nakon izbijanja oružanih sukoba 1991. vraća se u Hrvatsku te čak postaje jedan od prvih vojnih kapelana, pri 134. brigadi, sve do 1996. godine.
-Trebalo je sačuvati mlade ljude da ne čine zločine. Bio sam stalno na prvoj crti i tko zna koliko puta s glavom u torbi - priča ovaj franjevac javnosti tada možda najpoznatiji po optužbi haaške tužiteljice Carle del Ponte da u svom samostanu skriva generala Antu Gotovinu zbog čega su i samostan i njegov gvardijan bili pod posebnim nadzorom Protuobavještajne službe.
- Pet godina smo ja i Ante Gotovina zajedno bili po bojišnicama. Ratovali smo zajedno i prijateljevali još više. Vrijeme čini svoje, istina se uvijek otkrije. Nismo ništa skrivali, samo smo branili naše - kaže fra Jaki čiji je spomenik Franji Tuđmanu godinama kasnije u Pakoštanima otkrio upravo general Ante Gotovina koji je tražio da se postavi nakon što ga je prije izlijevanja vidio prilikom posjeta Hvaru.
- Skulptura mu se svidjela i to bi bilo to. Sve ono što sam napravio sada je vrlo teško i pobrojati. Govori se da je samo u Americi i Kanadi oko 300 mojih djela, a ostala su u Lijepoj našoj, te u Italiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Njemačkoj, Švicarskoj... Ipak, žitelji otoka Hvara u prvom redu pamte moje skulpture u bronci - sv. Florijana s amforom iz koje teče voda ispred Vatrogasnog doma u Hvaru, sv. Franje Asiškog u adoraciji ispred samostana i sv. Teodora u Milni. Međutim, tu su još u kamenu isklesani: "Raspelo na hridi", "Usprkos vjetru", "Tebi more moje" i sv. Benedikt za sestre benediktinke u Hvaru, vratnica hvarske katedrale, reljefi u orahovu drvu s prikazima Leopolda Mandića i "Povratka sina rasipnoga" na vratnicama ispovjedaonice, te kameni oltar u domicilnoj samostanskoj crkvi, te još puno, puno toga. Nedavno sam završio 2.5 metra visoka crkvena vrata za Milnu na Hvaru. Vrata su izlivena u bronci sa likovima hrvatskih svetaca i blaženika - kaže ovaj gvardijan franjevačkog samostana na Hvaru gdje i dandanas obitava u suživotu s prof. dr. Bernardinom Škuncom, istaknutim povjesničarom umjetnosti i liturgičarom i znanstvenikom.
B.S.